Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve, jer očuvanje istine ostaje temelj trajnog mira i zaštite budućih generacija – poručeno je danas na zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS u Narodnom pozorištu Sarajevo, u povodu Dana sjećanja na stradale i stradale građane tokom opsade i 32. godišnjice stradanja na Markalama.
Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić podsjetio je da je Skupština Kantona Sarajevo 2007. godine 5. februar proglasila Danom sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva tokom opsade. Istaknuo je da je prisustvo učenika Prve gimnazije, Prve bošnjačke gimnazije i Gimnazije Obala posebno važno na sjednici jer su mladi ti koji trebaju čuvati istinu o onome što se dogodilo kako se zločini ne bi ponovili.
– Danas njegujemo kulturu sjećanja i ne dopuštamo da zaborav prekrije nevine žrtve i počinjene zločine. Sarajevo ne zaboravlja svoje građane koji su dali svoje živote za slobodu. Prije 32 godine, 1994. godine, na pijaci Markale tokom opsade grada Sarajeva počinjen je jedan od najtežih zločina. Tada je poginulo 68 naših sugrađana, a 142 ih je ranjeno. Masakr na Markalama ostao je trajni simbol stradanja Sarajeva tijekom 1.425 dana opsade u kojoj je ubijeno više od 11.500 građana, među kojima 1.601 dijete, dok je više od 50.000 ljudi ranjeno – kazao je Okerić.
Potraga za pravdom još uvijek traje
Dodao je kako iza svake brojke stoji prekinuta ljudska priča, bol i nenadoknadiv gubitak za obitelji i društvo.
– Iako je od agresije na Bosnu i Hercegovinu prošlo više od tri decenije, traganje za potpunom pravdom još uvijek traje. Inzistiranje na procesuiranju svih odgovornih za ratne zločine nije samo moralna i civilizacijska obveza, već i temeljno jamstvo trajnog mira – naglasio je Okerić.
Upozorio je da zle ideologije, ako ostanu, postaju alibi za nove zločine.
– Danas smo svjedoci strašnog razaranja u Gazi, jer se nad tim ljudima vrši agresija i teror. Naša je dužnost čuvati, prenositi i braniti istinu u ime žrtava, budućih naraštaja i u ime mira. Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve – kazao je predsjedavajući Skupštine KS.
Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović podsjetio je da je masakr na Markalama jedan od najdokumentovanijih zločina nad civilima tijekom opsade Sarajeva.
– Za mene je ovaj dan posebno emotivan, kao i za sve koji su preživjeli opsadu ovog grada. Početkom 1992. godine imao sam nepunih sedam godina i agresiju sam proveo u Sarajevu. Ne govorim ovo da bih personalizirao činjenice, već da podsjetim da iza statistike stoje djetinjstva, porodice, ulice, kvartovi, sjećanja, traume, bol – kazao je Džananović.
FOTO: Sušilo za kosu
Podsjetio je na zločin u naselju Otoka 10. studenoga 1993. godine, kada je ubijeno devet građana, među kojima petero djece, najmlađe od dvije i najstarije od devet.
– Za taj zločin, kao i za brojne druge masovne zločine tijekom opsade, u bosanskohercegovačkom pravosuđu do danas nitko nije odgovarao – kazao je.
Džananović je opisao opsadnu svakodnevicu, prisjetivši se eksplozije modificirane aviobombe 28. lipnja 1995. u blizini doma RTV-a.
– To je bila moja svakodnevica, ali i svakodnevica Sarajlija svih uzrasta, koju mnogi nisu preživjeli. Mi koji smo tada bili djeca nismo u potpunosti shvaćali što se događa. U podrumima i skloništima u kojima smo provodili dane i noći ponekad je postojao privid normale. Igrali smo se, razgovarali i pokušavali sačuvati djeliće djetinjstva. Ono čega tada nismo bili svjesni je da je naše djetinjstvo nasilno prekinuto i da su strah, gubitak i nesigurnost postali osnova našeg odrastanja – rekao je.
Sustavni obrazac terora nad civilima
Naglasio je da suvremena istraživanja traume pokazuju da ratno nasilje ne prestaje s krajem rata, te da trauma djeluje kao trajni psihološki zapis. Pozvao se na američku teoretičarku Marianne Hirsch koja govori o post-sjećanju, odnosno iskustvu generacija koje snose posljedice događaja koje su proživjeli kao djeca ili naslijedili kroz obiteljska i društvena sjećanja.
– U presudama Haaškog suda postoje jasni dokazi prema kojima je 7. bataljun 1. rumunjske pješačke brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa imao minobacač 120 mm u Mrkovićima, koji su sjeveroistočno od Markala. Za dobrobit žrtava, važno je naglasiti da poricanje nije drugo mišljenje. Markale nisu bile izolirani slučaj, već dio sistemskog obrasca terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva i masovnih zločina – naglasio je Džananović.
Podsjetio je da su granatirana naselja Alipašino Polje, Dobrinja, Čengić vila, Hrasno, Marijin Dvor, Sedrenik, Soukbunar i druga mjesta, a da su između prvog i drugog masakra više puta granatirane Markale, kao i frekventni dijelovi centra Sarajeva.
– Stanovnici Sarajeva, kao i stanovnici drugih takozvanih sigurnih zona Ujedinjenih naroda, u stvarnosti nisu imali nikakvu zaštitu. Nakon proglašenja Srebrenice sigurnom zonom 16. travnja 1993. godine, a zatim 6. svibnja Žepe, Goražda, Sarajeva, Tuzle i Bihaća, pod tim su statusom izvedene najveće vojne operacije samoproglašene Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije, kao i najmasovniji zločini nad civilima, uključujući i Markale 5. veljače 1994. i 28. kolovoza. 1995. godine – zaključio je Džananović.
U okviru komemorativne sjednice u Narodnom pozorištu otvorena je izložba Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA „Zločini na Markalama: Ubijanje i ranjavanje civila – suđenje zločincima, negiranje istine, otpor zaboravu“.
Autori izložbe su Muamer Džananović, direktor Instituta, Merisa Karović-Babić, viša znanstvena suradnica Instituta i Sead Muhić, operativni saradnik Instituta.
Izložba daje cjelovit prikaz opsade Sarajeva (1992. – 1996.) i detaljno dokumentira dva masakra na Markalama – 5. veljače 1994. kada je ubijeno 68 civila i 28. kolovoza 1995. kada su ubijena 43 civila. Izložba uključuje vještačenja, dokumente UNPROFOR-a, presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), medijska izvješća, fotografije i video materijale, te arhivsku građu i izdavačku djelatnost Instituta.
Posebno značajan segment izložbe čine fotografije svih ubijenih žrtava oba masakra i popis ranjenih, s temom odgovornosti za zločine na Markalama. Izložba ukazuje i na poražavajuću činjenicu da za ove, ali i brojne druge zločine počinjene u Sarajevu tijekom opsade, do danas nitko nije odgovarao pred Sudom BiH. Razgovaralo se i o NATO-ovoj intervenciji “Namjerne sile”, izvedenoj dva dana nakon masakra 1995. godine, te problemu institucionalnog revizionizma ovih zločina, prisutnog od vremena njihova izvršenja do danas.
Nakon otvaranja u Narodnom pozorištu, izložba će od 6. veljače biti otvorena za posjetitelje u Bosanskom kulturnom centru.
Imena ubijenih
Petog februara prije 32 godine na pijaci Markale ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Verica Čilimdžić, Alija Čukojević, Zlatko Ćosić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selima Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minič, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Srpska opsada Sarajeva započela je 5. travnja 1992., a završila 29. veljače 1996. Procjenjuje se da je tijekom opsade na grad ispaljeno oko 500.000 projektila. U ožujku 2019. bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor za ratni teror nad građanima Sarajeva, uključujući i dva masakra na Markalama, kao i zapovjednik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić.
Za ratne zločine nad stanovnicima Sarajeva, Međunarodni sud u Haagu osudio je visoke časnike VRS-a – Stanislava Galića na doživotni zatvor, a Dragomira Miloševića na 29 godina.