U Nevesinju je tijekom rata ubijeno 11 članova obitelji Emine Ploskić, među kojima tri sina i petero unučadi, ali pravda nije dočekana jer je preminula prije dvije godine, dok se članovi njezine obitelji nadaju da će odgovorni za ove zločine biti kažnjeni.
Njena rođaka Đana Hanžo Feriz kaže da je Emina do rata 1992. godine živjela u Presjeci kod Nevesinja sa sestrom Mejrom i djeverom Hajrom, te sinovima Huseinom, Hasanom i Mustafom, snahama Jasnom i Hajrom, te unucima Amarom, Ajlom, Amrom, Samrom i Aganom, od nepune godine do šest godina, piše ona. Detektor.
Emina je bila Đanijeva tetka po ocu, s kojom je živjela veći dio djetinjstva nakon što je protjerana iz Nevesinja, a ona joj je usmeno ispričala šta se dešavalo na početku rata, kako je pravila baklave za Bajram i kako su nakon napada u drugoj polovini juna 1992. napustili Presjeku i kako su noćili u šatorima na Kljunskom brdu.
– Ema se nadala da će zajedno sa cijelom svojom obitelji preko planine Velež doći do Mostara. Otišla je politi djecu vodom, a nedugo zatim blizu njih je pala granata koja ih je razdvojila. Formirane su dvije grupe i svaka je samostalno išla prema Mostaru. Ema je tu posljednji put vidjela svoje ukućane – priča Đana što je od Eme saznala o sudbini obitelji.
Emina se, kako je ispričala svojoj rodbini, slučajno našla u grupi koja je izbjegla torture i ubojstva srpskih snaga, koje su drugu grupu, u kojoj je bilo 11 članova njene obitelji, presrele na lokalitetu Jasenov do – Teleća lastva i uvjerile ih da će im pomoći.
– No, vrijeme je pokazalo da je to bila njihova ulaznica u smrt, jer je ta grupa ljudi tada dovedena u Osnovnu školu u Zijemljima, gdje su, između ostalog, Emmini sinovi odvojeni od žena i djece. Emmini sinovi ekshumirani su u ljeto 1999. godine – kaže Đana.
Potom prepričava kako je tada imala osam godina i kako su joj roditelji neizravno sugerirali da ne postavlja “nekakva neumjesna, radoznala pitanja”, kako djeca u toj dobi inače znaju, kako ne bi probudila rane i sjećanja koja leže u Emini Ploskić.
ana Hanzo Feriz želi da Emma i njezina djeca nikada ne budu zaboravljeni
Zločini u Nevesinju utvrđeni su i presudama Haškog tribunala u kojima je navedeno da su na tom području u lipnju 1992. godine ubijeni deseci Bošnjaka, da su sela u općini granatirana, a vjerski spomenici namjerno oštećivani ili uništavani, a civilno stanovništvo zatvarano. U haškim presudama zabilježena su i ubistva staraca u selu Presjeka, mještana sela Gornja Bijenja, Postoljani i Kljuna, kao i ubistva više djece i žena bošnjačke nacionalnosti zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, koji su zakopani u jami Lipovača.
U Sudu BiH za zločine počinjene na području Nevesinja vodi se postupak protiv Dragana Đurđića, bivšeg zamjenika zapovjednika Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) i zapovjednika Interventnog odjeljenja, te Dragana Ivaniševića, Gorana Došle, Milana Trifkovića, Siniše Kandića, Dragoslava Aćimovića i Mladena Kandića. bivši pripadnici Pete bojne, za ubojstvo oko 100 žrtava bošnjačke nacionalnosti s područja Nevesinja. S njima je optužen i Zdravko Kandić, bivši zapovjednik Petog bataljona Nevesinjske brigade VRS-a, koji je u međuvremenu preminuo.
Emina Ploskić u Mostaru
FOTO: Obiteljska arhiva
U optužnici se navodi da su 26. lipnja 1992. godine pripadnici Interventnog odjeljenja Velež, na lokalitetu Jasenov Do – Teleća Lastva, zarobili grupu od oko 75 bošnjačkih civila, muškaraca, žena i djece, koji su, zbog napada srpskih vojnih snaga na njihova sela, pokušali preko planine Velež prijeći na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Prema optužnici, civili su dovedeni u školu u selu Zijemlje, gdje su muškarci odvojeni od žena i djece, te vatrom transportovani na lokalitet Breza – Dubravica, gdje ih je više od 30 strijeljano.
Među njima su bili Emini sinovi Husein, Hasan i Mustafa, kao i njen djever Avdo.
Prema navodima optužnice, Kandić je naredio nezakonito lišavanje slobode i nezakonito zatvaranje civila, žena i djece bošnjačke nacionalnosti, u prostorijama Kotlovnice u Nevesinju, gdje su žene i djeca bili nezakonito zatvoreni u jednoj maloj prostoriji.
U optužnici se navodi da su žene i djeca bili zatvoreni u Kotlovnici u Nevesinju i držani u nehumanim uvjetima, uz konstataciju da im se od tada gubi svaki trag.
Među zatvorenim građanima u Kotlovnici bilo je petero Emininih unuka i dvije snahe, od kojih se jedna uspjela spasiti, ali se njenoj djeci gubi svaki trag, kao i drugoj snahi i troje unučadi.
– Najveća želja nas preostalih članova obitelji je da počinitelji ovog zločina budu adekvatno kažnjeni. Želim i da Eminini unuci i sinovi, moji rođaci, ne budu zaboravljeni. Svjestan sam da je ova tema teška i bolna, pogotovo za roditelje koji su izgubili djecu, ali treba ih spominjati i ne zaboraviti. Kad pomislim na tu djecu, mislim na ono što su mogli biti, i na njihove očeve, koji su izgradili živote, bili su obrazovani. Ošišan je u jednom danu – ističe Giana Hanžo Feriz.
Priča kako su ukućani Eminu uvijek zvali tetka, te da je njoj i bratu Amaru bila kao druga baba. Bila je plemenita žena. Iako bez formalnog obrazovanja, bila je izuzetno pametna žena, pobornica školovanja i obrazovanja te je sebe i brata vodila prema visokim ciljevima.
– Na kakve god nevolje i strahove u životu naišli, njezin život i njezino djelovanje primjer su nam da nema predaje i duhovnog klonulosti. Radovala se svakoj reklami u kojoj bi vidjela dijete, koje bi joj izmamilo osmijeh na lice, pa bi se smješkala i tepala mu kao da je prisutan u sobi. Na svaku scenu nasilja rukama bi pokrila oči i okrenula glavu u stranu govoreći da to ne može gledati. No, njezin životni odnos simbol je hrabrosti, mentalne snage i prije svega primjer usađene vjere u čovjeka – zaključuje Đana.