Kamperi spavaju na neobilježenim grobovima: mračna povijest iza rajskog otoka

CNN donosi priču o australskom otoku koji je bio aboridžinsko groblje, potom turistička atrakcija, a “turisti leže na grobovima otoka”.

S obala Pertha na jugozapadu Australije vidi se visoko plavo brdo na horizontu koje se uzdiže iznad mora. Nekih dana se čini tako blizu da bi je mogao dodirnuti. Drugim je danima skriven iza magle ili brodova koji prolaze, piše CNN.

– Ponekad želi biti viđen, a ponekad se skriva u sjeni – kaže Glen Stasiuk, predavač na Sveučilištu Murdoch i redatelj dokumentarca “Wadjemup: Black Prison — White Playground” iz 2014. godine.

– To je kao biće. Ima svoj otkucaj srca – govori.

Otok Rottnest, ili Wadjemup kako ga zovu lokalni Aboridžini Noongar, nalazi se 19 kilometara od obale Fremantlea. Više od 800.000 ljudi dolazi svake godine uživati ​​u bijelim pješčanim plažama, kristalno čistom moru i autohtonoj quokki — simpatičnom tobolčaru poznatom po svojim “nasmiješenim” selfijima na Instagramu.

Za tradicionalne čuvare zemlje Wadjemup ima duboko duhovno značenje, objašnjava Len Collard, profesor emeritus Sveučilišta Zapadne Australije i starješina Noongara.

– U predanju Noongara – kaže on, “kada ljudi umru, njihov duh napušta tijelo i putuje na zapad, prema otocima – – mjesto duhova”.

– Wadjemup je oduvijek bio prebivalište duhova – dodao je Collard, “ali definitivno je postao još duhovnije mjesto nakon kolonijalnog razdoblja, kada je postao mjesto najvećeg broja smrti Aboridžina u pritvoru u Australiji”.

Australski Aboridžini predstavljaju jednu od najstarijih kontinuiranih civilizacija na svijetu, čuvare australske zemlje, mora i neba – ili “zemlje”, kako je oni zovu – najmanje 65.000 godina. Britanija je polagala pravo na istočnu Australiju 1770., a prva flota, uglavnom sastavljena od kažnjenika, stigla je 1788. Tijekom kolonijalnog razdoblja koje je uslijedilo izbili su nasilni sukobi između lokalnog aboridžinskog stanovništva i Britanaca.

Godine 1838. Wadjemup je pretvoren u zatvor za dječake i muškarce Aboridžina. Prvi zatvorenici stigli su brodom, spavali su u obalnoj špilji dok su kopali vapnenac i gradili sam zatvor. Većina zatvorenika optužena je za krađu stoke ili brašna, kaže Stasiuk. Sustav im je bio potpuno stran, optuživani su, uhićeni i osuđivani na jeziku koji nisu razumjeli. Odjednom su se našli poslani na otok, ne znajući hoće li i kada ponovno vidjeti svoje obitelji.

Neki su putovali tisuće kilometara, čak i iz više od 2000 kilometara udaljenog Kimberleya. Ljudi iz pustinjskih područja, kaže Stasiuk, nikad prije nisu ni vidjeli more. Prema uobičajenoj praksi toga vremena, mnogi su transportirani s lancima oko vrata, ruku i nogu.

Na Wadjemupu su zatvorenici bili prisiljeni raditi težak posao, kopati materijale i graditi otočku infrastrukturu.

– Pristanište, kuće, zatvor, guvernerova rezidencija, sve su to sagradili zatvorenici starosjedioci – kaže Stasiuk.

Collard dodaje da je upravo ta gradnja koloniji poslužila kao opravdanje za troškove zatvora, jer su Aboridžini kasnije korišteni kao jeftina radna snaga.

Život u ćelijama bio je jednako težak. Zatvor je bio prenapučen, a bolesti su se brzo širile. Situaciju je dodatno pogoršao menadžer Henry Vincent, kojeg Stasiuk opisuje kao posebno “barbarskog”.

– Imao je jedno oko i sudjelovao je u Napoleonskim ratovima. Ljude je vezivao lancima u ćelijama, tukao zatvorenike i strijeljao ih. Za te zločine nikada nije osuđen, a jedna ulica na otoku nosila je njegovo ime do 2022. godine.

Krajem 19. stoljeća pozivi za zatvaranje zatvora su bili sve jači, usporedno s izgradnjom novih zatvora na kopnu i željom da se otok iskoristi u rekreacijske svrhe. Godine 1902., nakon 93 godine rada, zatvor je službeno zatvoren.

Gotovo 4000 domorodačkih muškaraca i dječaka bilo je zatočeno u Wadjemupu. Od njih 373 koji su tamo umrli, većina je pokopana u neobilježenim grobovima – kaže.

Danas mnogi turisti koji posjećuju otok nisu svjesni njegove burne prošlosti. Voze bicikle sunčanim cestama, rone među koraljnim grebenima ili šetaju kolonijalnim naseljem s otopljenim sladoledom u ruci. Kontrast između rajskog krajolika i njegove skrivene prošlosti je jak.

– Pretvaranje otoka u turističku destinaciju počelo je nedugo nakon zatvaranja zatvora, kada je glavna zatvorska zgrada 1911. godine pretvorena u smještaj za odmor. Rušenjem zidina te postavljanjem vodovoda i struje uništen je dio povijesne baštine, kaže Collard.

Što je još dirljivije, turisti su sada “plaćali sobu, spavali i vodili ljubav na mjestu gdje su ti ljudi umrli”.

Još gore, područje s neobilježenim grobovima pretvoreno je u logor nazvan Tentland. Sljedećih 90 godina turisti su spavali samo dva metra iznad jednog od najvećih australskih aboridžinskih groblja.

Stasiuk se prisjeća kako je 1970-ih posjetio Tentland, ne poznavajući njegovu povijest.

– Razbolio sam se – kaže.

– Opet sam otišao i završio u bolnici. Doktori nisu znali objasniti zašto – kaže.

Njegova baka je odmah imala odgovor: “To je warra – to je loše.”

Iako su kosturni ostaci pronađeni još 1970., kamp je službeno zatvoren tek 2007., a bivši zatvor prestao je s radom kao turističko naselje 2018. Danas na otoku postoje i drugi kampovi koji nisu povezani s lokalitetom Tentland.

Za narod Noongar, Wadjemup još uvijek ima snažno simboličko značenje.

“To je poput stražara”, kaže Collard.

– Svjetionik koji ljudima pokazuje da nešto postoji – ističe.

Stasiuk naglašava koliko je važno očuvati sjećanje na starosjedilačku povijest otoka. Godine 2020. Uprava otoka Rottnest pokrenula je projekt Wadjemup kako bi službeno priznala povijest zatvaranja i smrti Aboridžina kroz istinu, ceremoniju i obilježavanje sjećanja.

Projekt uključuje odavanje počasti groblju, očuvanje izvorne zgrade zatvora i kulturne ceremonije usmjerene na liječenje. Wadjemup Wirin Bidi Trail ili “Put duhova” održan je 2024. godine, kada je oko 200 Aboridžina iz cijele zemlje sudjelovalo u ceremonijama konačnog počinaka duša pokopanih.

Danas se ova složena povijest stapa s turističkim identitetom otoka kroz kulturne ture koje vode pripadnici autohtonih zajednica.

Glasnogovornik uprave otoka Rottnest rekao je za CNN da su predani suradnji s aboridžinskom zajednicom kako bi “otvoreno i pošteno” podijelili povijest otoka.

Casey Kickett, lokalni Noongar vodič i direktor organizacije Koordas Crew, organizira aktivnosti za djecu – slikarske radionice i šetnje prirodom – kako bi ih upoznao s pozitivnim aspektima Wadjemup kulture.

Nada se da će, kad odrastu, biti spremniji razumjeti njegovu mračniju prošlost.

Kickett svoj rad opisuje kao most između ljepote otoka i njegove tragične povijesti. Jer, kako naglašava Collard, otok je “doista prekrasno mjesto”, unatoč užasima koji su se tamo dogodili.

– Tu su moji ljudi pokopani – kaže, “i uvijek mi je posebno kad dođem i pozdravim ih”.

Kickett savjetuje turistima jednostavan ritual:

– Kad siđeš s mola, baci pijesak u vodu. Predstavite se zemlji i našim precima, objašnjava.

Collard se slaže:

– Sljedeći put kad dođeš, pozdravi ih. Recite mom narodu da znate što im se dogodilo i da ćete učiniti sve da ispravite prošlost u sadašnjosti – rekao je.