Rat nakon napada SAD-a i Izraela na Iran otvorio je ozbiljnu geopolitičku krizu, ali i stavio na kušnju međunarodne saveze od kojih je najvažniji BRICS.
Ovaj savez okuplja Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku, a 2024. godine proširen je na Iran, Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate i Etiopiju.
BRICS je zamišljen kao platforma velikih gospodarstava globalnog juga koja bi trebala uravnotežiti dominaciju Zapada, promovirati multipolarnost i ojačati glas zemalja u razvoju u pitanjima trgovine, financija i međunarodne politike. Rat oko Irana pokazao je da je stvarnost složenija od očekivane.
U teoriji, članstvo Irana u BRICS-u trebalo bi značiti da ostale članice pokazuju solidarnost kada je jedna članica napadnuta.
U stvarnosti, nema jedinstvenog odgovora. Indija, koja predsjeda savezom 2026., nastoji održati ravnotežu između zapadnih interesa i strateških partnerstava s Iranom, izbjegavajući oštre osude američko-izraelskog napada, ali istodobno pozivajući na smanjenje napetosti i diplomatsko rješenje sukoba.
Rusija i Kina kritiziraju napade i zalažu se za poštivanje međunarodnog prava, ali djeluju oprezno i bez izravne vojne potpore Iranu.
Brazil i Južna Afrika također izbjegavaju konfrontaciju sa Zapadom, ali ističu načela suvereniteta i poštivanja međunarodnog prava.
Rezultat toga je da BRICS ne pokazuje jedinstven stav, a nema ni zajedničke deklaracije kojom bi se oštro osudio napad na Iran.
Ova situacija jasno otkriva slabosti bloka. Ideja jedinstva brzo se uruši kada se sukobe nacionalni interesi. Diplomacija unutar BRICS-a je oprezna i neodlučna, a prioriteti pojedinačnih zemalja često nadjačavaju kolektivna načela.
Rat oko Irana nije samo vojna kriza, već i ekonomski izazov. Poremećaji u Hormuškom tjesnacu i rastuće cijene nafte utječu na sve članice, posebice one koje ovise o energiji i međunarodnoj trgovini.
Rusija i Kina imaju dodatni izazov jer njihove dugoročne veze s Iranom zahtijevaju balansiranje između solidarnosti i izbjegavanja sukoba sa Zapadom.
Pokazalo se da savezu još uvijek nedostaju mehanizmi koji bi ga učinili učinkovitim u krizama s vojnim sukobima, da nacionalni interesi članica često prevladavaju nad kolektivnim odlukama te da diplomatski pluralizam otežava formuliranje jedinstvenog stava.