U krugovima zapadnih aktivista i intelektualaca često se postavlja pitanje zašto arapske i muslimanske vlade ne poduzmu odlučnije korake u zaštiti Palestine.
Iako se pitanje čini logičnim s obzirom na duboke povijesne, vjerske i kulturne veze, ono zanemaruje ključnu razliku između narodne volje i državne strategije.
Dok su narodi u regiji neraskidivo povezani sa sudbinom Palestine, njihove vlade djeluju unutar strogo definiranog poretka koji vodi Sjedinjene Američke Države.
Jaz između narodnog sentimenta i državne strategije
Podaci iz najnovijeg istraživanja Arapskog indeksa mišljenja za 2024.-25. godine potvrđuje da velika većina građana u arapskom svijetu vidi palestinsko pitanje kao kolektivni arapski cilj.
Za običnog čovjeka u Kairu, Ammanu ili Dohi, Izrael predstavlja najveću prijetnju regionalnoj sigurnosti, dok je solidarnost s Palestinom moralni i identitetski imperativ.
Međutim, ovaj emocionalni i racionalni javni konsenzus ne pretvara se u službenu politiku.
Razlog tome nije neodlučnost vladara, već njihova duboka strukturna usklađenost s Washingtonom, što njihove države pozicionira kao ključne karike u održavanju američke dominacije na Bliskom istoku.
Sustav klijentelizma i sigurnosne ovisnosti
Mnogi arapski režimi danas funkcioniraju kao klijentske države ili partneri čiji opstanak ovisi o američkoj vojnoj zaštiti i političkoj potvrdi. Njihova pasivnost tijekom događaja u Gazi nije bila slučajnost, već odraz strateškog usmjerenja.
Dok su se retorika i osude povremeno pojačavale, prve reakcije nekih vlada, poput otvorene osude palestinskog otpora ili širenja narativa koji podržavaju izraelske sigurnosne tvrdnje, razotkrile su stvarne prioritete.
Za ove režime, održavanje odnosa s Washingtonom važnije je od zaustavljanja nasilja nad palestinskim narodom.
Logistička podrška usred sukoba
Prava priroda odnosa između arapskih vlada i Izraela najbolje se vidi kroz gospodarsku i logističku sferu, koje često ostaju skrivene iza diplomatskih kulisa.
Na primjer, dok su regionalne napetosti rasle, u praksi su se razvijali kopneni koridori za prijevoz robe iz zaljevskih luka preko Jordana u Izrael kako bi se ublažili učinci pomorske blokade u Crvenom moru.
Takvi potezi pokazuju da su trgovina i logistika skrojeni kako bi pomogli Izraelu da održi stabilnost, izravno potkopavajući javne pozive na solidarnost.
To potvrđuje da akcije arapskih vlada nisu usmjerene prema Palestini, već prema očuvanju funkcionalnosti regionalnog poretka.
Vojna infrastruktura kao jamac statusa quo
Desetljećima duga prisutnost američkih vojnih baza u Kuvajtu, Kataru, Bahreinu i UAE temelj je kroz koji Washington projicira svoju moć.
Ta infrastruktura, koja je nekada služila za razne regionalne intervencije, danas predstavlja ključni oslonac američko-izraelskog djelovanja prema Iranu.
U takvom okruženju, zahtjev da arapski režimi “razviju” jači stav prema Palestini je neumjesan, jer je njihov stav već dugo definiran kroz normalizaciju, sigurnosnu koordinaciju i pružanje logističke potpore snagama koje održavaju trenutnu hijerarhiju moći.
Budućnost regionalne stabilnosti i novi horizonti
Sadašnji sukobi većih razmjera mogli bi postati prekretnica za regiju. Kako se čini da ni Washington ni Izrael ni pod koju cijenu ne mogu u potpunosti jamčiti stabilnost ili opstanak režima, u arapskim prijestolnicama pojavljuju se nove kalkulacije. Istodobno, otpor koji pokazuju ljudi Gaze i Libanona budi novu kolektivnu političku maštu među običnim građanima.