Politički put sarajevske trojke pretvorio se u najdužu oproštajnu turneju u povijesti Bosne i Hercegovine. parlamentarizam. Kada su došli na vlast, njihov glavni adut nije bio ekonomski program ili infrastrukturna vizija, već obećanje moralne čistoće.
– Ako ne damo rezultate, odlazimo – odjekivalo je poput kletve koja ih je trebala odvojiti od tobožnje desetogodišnje letargije.
Danas to obećanje zvuči kao naivan predizborni slogan davno žrtvovan na oltaru koalicijskog komfora.
Rezultati su utopljeni u birokratskim procedurama i međusobnim optužbama, ali su mandati ostali neosporeni.
Najfascinantniji nusprodukt njihove vladavine je uvođenje paradne rezignacije u politički vokabular. To je trenutak kada, nakon tragičnih nesreća u sarajevskom prometu ili kvarova na sustavu, dužnosnici Trojke izađu pred kamere sa sjetnim izrazom lica i ponude svoj mandat.
To nije čin odgovornosti, to je vrhunski spin. Znaju da će vlastita stranačka mašinerija tu ostavku odbiti u roku od 24 sata, stvarajući tako privid moralnosti bez ikakvih stvarnih žrtava.
Podnijeti ostavku i ne napuštati ured isto je što i proglasiti post sjedeći za punim stolom. Uvreda je to za inteligenciju građana koji su vjerovali da “nova politička praksa” znači snositi posljedice, a ne samo glumiti grižnju savjesti radi populizma.
Slučaj Dragana Miokovića služi kao savršena studija slučaja ovog novog licemjerja. Kad javna osoba na tako visokoj poziciji izrekne uvrede na račun cijelog jednog naroda, u svakom zrelom demokratskom društvu, to je kraj karijere.
No, za nas to postaje početak višemjesečne sapunice. Miokovićevo “kukanje” o medijskim progonima i navodnim zavjerama HDZ-a i SDA klasičan je primjer političke nezrelosti.
Umjesto da dostojanstveno odstupi i sačuva trunku integriteta o kojem je godinama pisao na društvenim mrežama, odabrao je ulogu žrtve.
Optuživati “mračne koalicije” za vlastitu nesmotrenost najjeftiniji je štit za obranu privilegija.
Ispada da je za svaki gaf, svaku uvredu i svaki neuspjeh Trojke kriv “netko” tko im ne da raditi, a oni sami su samo neshvaćeni idealisti koji, eto, moraju ostati u svojim foteljama da nas “spasavaju”.
Na kraju smo dobili vladu koja je majstorski usavršila upravljanje percepcijom umjesto upravljanja procesima.
Oni ne mijenjaju sustav iznutra. Samo ga dotjeraju modernijim rječnikom i boljim vizualnim prikazima na Instagramu.
Njihov ostanak na pozicijama unatoč svim aferama, uvredama i očitom izostanku rezultata konačna je potvrda da je “moralna vertikala” bila samo ljestvica kojom su se penjali do proračuna.
Kad su gore, vaga im više ne treba, a lice je, očito, rastezljiva kategorija koja se lako prilagođava gabaritima funkcionarske fotelje.