Prsti su joj potpuno tanki, samo kost i koža. Nervozno vrti prsten koji joj jedva ostaje na prstu. Četrdesetpetogodišnja Sudanka radije ne želi otkriti svoje pravo ime, a i dalje trpi psihičke i fizičke posljedice.
Prošlo je otprilike pola godine otkako je ova majka četvero djece preživjela masakr u svom rodnom gradu Al-Fashiru, u ratom razorenoj regiji Darfur u Sudanu. U međuvremenu su uspjeli pobjeći u Ugandu, gdje i danas žive kao izbjeglice.
– Vidjela sam genocid svojim očima i iskusila ga na vlastitoj koži – rekla je novinarima kroz suze Deutsche Welle.
Već tri godine u Sudanu traje rat. Humanitarne organizacije procjenjuju da je stotine tisuća ljudi poginulo u borbama ili kao posljedica rata. Nasilje je kulminiralo prošlog listopada, kada je RSF (Rapid Support Forces) milicija, boreći se s vladinom vojskom i njenim savezničkim snagama, nakon duge opsade zauzela Al-Fashir, najveći grad u regiji Darfur, i počinila veliki masakr civilnog stanovništva. Bilo je to samo nekoliko dana koji su potpuno promijenili život sugovornika DW-a.
– Ti zločini imaju obilježja genocida – zaključuje u razgovoru za DW glavni istražitelj UN-a Mohamed Chande Othman.
U veljači je, nakon otprilike tri mjeseca istrage, izvješće predstavio Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda u Ženevi, a istodobno ga predao i Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.
Svoje zaključke temelji na tri ključna nalaza: postojanje masovnih ubojstava, mučenja i užasnog seksualiziranog nasilja, kao i dugotrajnog izgladnjivanja kroz uskraćivanje humanitarne pomoći i uništavanje medicinskih ustanova.
RSF je više od 18 mjeseci držao Al-Fashir pod opsadom. Internet i telefonske mreže su ugašeni, a osnovne namirnice poput riže i goriva nisu mogle ući u grad zbog blokada. Nitko nije mogao pobjeći. U gradu se nalazio i stožer 6. armijske divizije, koja se borila protiv RSF-a, te je u početku uspjela obraniti grad.
Međutim, RSF je presjekao sve linije opskrbe i stanovništvo je proglašeno neprijateljem. Kada su se vojne snage na kraju predale, oko 250.000 preostalih stanovnika ostalo je potpuno nezaštićeno.
Tako i ova majka sa svojom obitelji. U noći s 25. na 26. listopada 2025., kada su RSF bombardirali grad granatama i dronovima, pobjegla je s djecom. Tada je posljednji put vidjela supruga koji je ostao pomoći ranjenom nećaku.
Tijekom opsade policija je oko grada iskopala rov dug 30 kilometara, dubok četiri metra i širok četiri metra iza kojeg je izgrađen zemljani nasip. Bila je to nepremostiva prepreka.
– U haosu sam upao u rov, zatrpala me zemlja i tijela mrtvih. Kad sam došao sebi, već je bio dan. Svuda oko mene bila su tijela – prisjeća se.
Njezin pokušaj bijega završio je uhićenjem. Nakon što je rođak iz Australije platio otkupninu, ona i njezina djeca su pušteni i nakon mnogo poteškoća stigli u izbjeglički kamp u Ugandi.
Sama milicija RSF-a dokumentirala je svoje zločine. Nakon ponovne uspostave interneta, na Telegramu su objavili snimke nasilja uz propagandnu glazbu. Na snimci se vide vojna vozila koja prolaze kroz grad, rov i tisuće ljudi koji su pokušali pobjeći, ali su završili u smrtonosnoj zamci.
Na jednoj od snimki vidi se kako zapovjednik RSF-a Abu Lulu, prepoznatljiv po kovrčavoj kosi, puca na preživjele u rovu. Drugi video prikazuje borce u bolnici Al-Fashir kako ubijaju ranjene i bespomoćne ljude – što je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.
Prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije, blizu 100.000 ljudi uspjelo je pobjeći. Mnogi su završili u izbjegličkom kampu u Tavili, oko 70 kilometara jugozapadno od grada, gdje su dobili osnovnu pomoć.
Bob Kitchen iz Međunarodnog odbora spašavanja svjedoči da su gotovo sve preživjele s kojima su razgovarali bile žrtve seksualnog nasilja, bez obzira na dob – od beba do starica. Uglavnom se radilo o grupnim silovanjima izrazite brutalnosti, koja su korištena kao sredstvo kažnjavanja.
Događaje u Al-Fashiru pratio je tim stručnjaka Yale School of Public Health preko satelitskih snimaka. Utvrdili su da su RSF i prije napada uništile okolna sela i polja kako bi stanovništvu uskratili hranu.
Tijekom napada sateliti su snimili tijela na cestama i brojne masovne grobnice. Prema procjenama stručnjaka najmanje 70.000 ljudi smatra se poginulima ili nestalima.
Iako je opsada dugo bila nezamijećena, masakr u listopadu izazvao je svjetske reakcije i pozive na istragu. Za preživjele, poput ove majke, međunarodna zajednica snosi dio odgovornosti.
– Svijet nas je napustio. Morali su ranije reagirati i spriječiti najgore – kaže kroz suze i dodaje:
– Ali ništa se nije dogodilo. Opet.