Zastupnici žrtava i preživjelih oštro se protive zahtjevu obrane za prijevremenim ili privremenim puštanjem ratnog zločinca Ratka Mladića.
Pismo je upućeno predsjednici Mehanizma Gracieli Gatti Santana, a potpisali su ga Udruženje žrtava i svjedoka genocida, Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa, Udruženje Žene Podrinja, Udruženje Majke Srebrenice i Udruženje Žene Srebrenice.
– Ovaj zahtjev nije ništa novo. Otkako je Ratko Mladić izveden pred međunarodni sud, obrana istim ili sličnim argumentima sustavno pokušava ishoditi njegovo oslobađanje. Sudska vijeća i predsjednici sudova više su puta razmatrali i odbijali takve pokušaje.
Jučerašnji zahtjev temelji se na navodnim humanitarnim razlozima. No, sama činjenica da obrana nudi alternativu ili privremenog ili prijevremenog puštanja na slobodu jasno govori da to nije jedina nužna mjera, već pravna taktika. Time se dovodi u pitanje tvrdnja o neposrednoj životnoj opasnosti – stoji u dopisu.
Posebno je problematična tvrdnja da bi tretman u Srbiji bio primjereniji od onog koji se pruža u okviru Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, ističe se.
– Riječ je o ustanovi koja ima jasnu obvezu pružiti adekvatnu medicinsku skrb svim pritvorenicima uz međunarodni nadzor i visoke standarde. Za tvrdnju da ovakav sustav ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu potrebni su čvrsti i nedvojbeni dokazi, koji u ovom slučaju nisu uvjerljivo prezentirani – ističe se.
Ratko Mladić, podsjećaju žrtve, osuđen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i najteže ratne zločine počinjene u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Kazna doživotnog zatvora nije simbolična, ona predstavlja minimum pravde za tisuće ubijenih i njihove obitelji.
– Za preživjele takvi zahtjevi znače ponovno otvaranje rana i pokušaj relativiziranja odgovornosti. Govoreći o “dostojanstvu” osuđenih, ne smije se zaboraviti dostojanstvo žrtava koje traje cijeli život.
Izvršenje kazne predstavlja minimum pravde. Prijevremeno ili privremeno puštanje na slobodu:
– To bi narušilo pravomoćnost presuda, retraumatiziralo žrtve i preživjele, narušilo povjerenje u međunarodnu pravdu.
Mnoge žrtve nastavljaju živjeti s trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama. Za razliku od osuđenika, njima nisu ponuđene nikakve “olakšice”.
Dok se obrana poziva na dostojanstvo na kraju života, žrtve ističu da dostojanstvo uključuje i odgovornost. Izrečena kazna je upravo izraz tog dostojanstva prema žrtvama i ne smije se smanjivati osim u doista iznimnim okolnostima, kojih u ovom slučaju nema.
Dodaju da bi puštanje na slobodu u ovom trenutku poslalo opasnu poruku da čak i oni osuđeni za genocid mogu izbjeći punu odgovornost pozivajući se na starost ili bolest.
Zato žrtve jasno poručuju:
Pravda mora ostati dosljedna. Kazna se mora izvršiti.
Nema prijevremenog prekida za zločine koji nemaju rok zastare.