Omiljeno predavanje prof. Laure Karstensen je ona u kojoj govori studentima na Sveučilištu Stanford da – suprotno onome što im se vjerojatno govorilo i u što su vjerovali – nisu u “najboljim godinama” svojih života, već dolaze mnogo kasnije. Profesorica psihologije i osnivačica Stanford Longevity Centera Laura Karstensen ističe da ne samo da su tinejdžerske godine i dvadesete najgore razdoblje u našim životima – s najvišim stopama usamljenosti, anksioznosti i depresije – nego i da griješimo kada mladima kažemo da su ovo njihove najbolje godine, prenosi RTS.
Istraživanje Laure Karstensen dosljedno pokazuje da počevši od srednjih dvadesetih ljudi počinju doživljavati manje negativnih emocija. To ne znači da imaju češće ili intenzivnije pozitivne emocije, već da se njihova emocionalna ravnoteža poboljšava kako stare.
Trebamo li se veseliti starosti?
Postoje mnoge stvari koje ne treba voljeti kod starenja, napominje prof. Karstensen u intervjuu koji je dala časopisu Time. Fizički nije ugodno, ali emocionalno jest.
– Ne postoji savršena faza u životu – uvijek postoje kompromisi. Kad si mlad i jadan, i fizički si na vrhuncu, i to je divno. Imati neograničenu budućnost također je uzbudljivo. Stariji ljudi to nemaju, ali imaju osjećaj za fokus i ono što im je u životu važno. Postoji taj kontrast između fizičke vitalnosti i emocionalnog bogatstva, a događa se na različite načine u različitim fazama – objašnjava profesor.
S godinama gradimo bolje emocionalno iskustvo. Zadovoljniji smo svojim odnosima i mirniji sami sa sobom. Također, kako starimo, prestajemo toliko mariti za trivijalne stvari koje su nas izluđivale ranije u životu.
– Osim toga, što se kognitivne obrade tiče, doslovno smo skloniji vidjeti, čuti i zapamtiti pozitivne informacije nego negativne – dodaje profesor.
Stariji ljudi nisu sretniji, ali se značajno smanjuje ljutnja, tuga, strah i tjeskoba. Zato se kaže da se emocionalna ravnoteža popravlja s godinama – nismo sretniji, ali naš emocionalni život postaje bogatiji.
Kada dolazi do ove promjene?
Provedeno je veliko longitudinalno istraživanje koje se bavi ovim problemom, a rezultati pokazuju da su dvadesete najgore. Zatim dolazi do određenog smanjenja negativnih emocija do četrdesete i pedesete godine.
Emotivno gledano, šezdesete i sedamdesete su vrhunac života. Stoga se smatra da se glavna promjena događa između 40. i 60. godine života.
Još jedno pouzdano otkriće povezano je s onim što nazivamo prosocijalnim ponašanjem – u osnovi davanjem i činjenjem stvari za druge ljude. Stariji su ljudi skloniji prosocijalnom ponašanju i osjećaju se bolje kada to čine, pa daju više i dobivaju više zauzvrat.
Mit o sukobu generacija
Jedna od iznenađujućih spoznaja o starenju koje je prof. Karstensen je također da stariji ljudi vole mlađe te da po prvi put u ljudskoj povijesti, budući da živimo duže, imamo relativno ravnomjernu raspodjelu godina u populaciji, što omogućuje kombiniranje vještina, snage i ambicija mladih s prosocijalnošću, iskustvom i emocionalnom ravnotežom starijih ljudi.
Mnogo je zabrinutosti zbog starenja društava: da će stariji ljudi smanjiti produktivnost, da će biti teret i tako dalje.
– Dokaza za to ima vrlo malo – ističe profesorica, “ali ne može se poreći da postoji nesklad između načina na koji živimo, društvenih politika i struktura koje nas vode kroz život i duljine života”.
Svijet su gradili mladi za mlade
Današnje generacije rađaju se u svijetu koji su doslovce izgradili mladi za mlade – od znanja pronađenog u knjižnicama medicinskih fakulteta do visine stepenica kojima se svakodnevno penjemo. Ciljani korisnik je mlada osoba i to je jedan od razloga zašto postoji toliko problema povezanih sa starenjem.
– Kako bi trebalo izgledati obrazovanje kad doživimo 100 godina i radimo do 80? Kako bi obitelji trebale razmišljati o definiciji obitelji, koja se dugo smatrala nuklearnom obitelji? Sada većina obitelji ima barem tri ili čak četiri generacije koje žive u isto vrijeme. Tko je odgovoran za koga i kada dajemo financijsku potporu našoj djeci? Trebamo li čekati dok ne umremo? Pa, ako ćete umrijeti sa 100 godina, vaša djeca moraju čekati do 80. da, primjerice, naslijede obiteljsku imovinu – naglašava profesor.
Međugeneracijska suradnja
Međugeneracijska suradnja nešto je o čemu nedovoljno razmišljamo, napominje dr. Laura Karstensen. Uglavnom smo razdvojeni po godinama, tako da mladi nemaju starije za prijatelje. Imamo rodbinu, tako da komuniciramo samo između generacija unutar obitelji.
Jedan od načina da se te veze povežu jest da ljudi različite dobi rade zajedno na nečemu što treba riješiti — da postoji neka vrsta zajedničkog izazova, bilo da se radi o distribuciji hrane, izgradnji društvenog centra ili nečemu gdje se ljudi okupljaju i rade zajedno na projektu.