U Bosni i Hercegovini, kao i u široj regiji, gotovo svakodnevno čujemo izraz “kucnimo u drvo”.
Kucnemo u drvo kad god kažemo nešto lijepo – pohvalimo nečije zdravlje, izgled, uspjeh ili sreću, kao da ovim postupkom sve navedeno želimo “zaštititi” od uroka, odnosno od silaska nizbrdo. A podsjetimo, obično se kuca tri puta, jer se oduvijek vjerovalo da upravo to trostruko djelovanje odvraća nesreću.
Mali shirk
A obično se to kucanje odnosi na najbliži drveni predmet, a najčešće je to drveni stol i(li) vrata, odnosno cjepanice. Ova jednostavna gesta postala je dio našeg ponašanja, ali njeno porijeklo i značenje sežu mnogo dublje.
Etnolozi objašnjavaju da je kucanje u drvo staro vjerovanje, rašireno u raznim kulturama diljem svijeta. Nekada se vjerovalo da drveće posjeduje duhove čuvare ili božansku energiju. Kucanje bi prizvalo njihovu zaštitu ili otjeralo lošu sreću. Slična praksa postojala je u staroj Grčkoj i kod starih Kelta, gdje se vjerovalo da drvo čuva tajne i pruža sigurnost.
Naime, ta navika postoji stoljećima, a i danas se zadržala kao svojevrsni mini ritual kojem većina ljudi podliježe, a da ni ne znaju koji je točan razlog, osim da žele “zaštititi” nečiji uspjeh.
U osnovi, vjerska učenja, posebno islamska, ističu da nema moći, zaštite ni moći osim u Bogu – gospodaru svjetova. Kada čovjek vjeruje da ga kucanje u drvo može zaštititi od zla, nesreće ili nesreće, to se smatra vidom oslanjanja na nešto što nema moć – što može biti oblik malog širka (vezivanje za nešto drugo osim za Boga), iako najčešće nesvjesno.
S druge strane, psiholozi objašnjavaju da takvi rituali imaju moć smanjiti tjeskobu. Kad kažemo nešto pozitivno poput “zdrav sam” ili “sve je u redu”, dio nas se boji da će to izazvati lošu sreću. Kucanje o drvo tada djeluje kao mali sigurnosni ventil, način da ublažimo naš strah od neočekivanog.
Generacijsko nasljeđe
Socijalni antropolozi ističu da je ova gesta važan element zajedničkog identiteta. U društvima u kojima se tradicija jako njeguje, rituali poput ovog služe kao podsjetnik na naslijeđe koje povezuje generacije. Upravo zato “kucaj u drvo” opstaje iu modernom dobu, čak i među mladima.
No, znanost nema potvrdu da takve geste imaju neki poseban utjecaj. No stručnjaci često ističu da simbolička vrijednost rituala može biti važna ako nas smiruje, daje nam osjećaj kontrole ili nas povezuje s drugima.