Kada je u hercegovačkom Poracu, u sjeni Trumanove doktrine i usred svesrdne gladi, domaći genij skovao stih koji Nedžad Maksumić navodi u svom romanu Treće lice jedina: „Sve žene u strahu došle / jaja u prahu, / sve se pitaju / ide li i Trumanov kit?“, bila je to prvorazredna pučka geopolitička sinteza.
Prašina s američkih humanitarnih paketa pomiješana s egzistencijalnim strahom od nepoznatog hladnog rata. Narod, stiješnjen u novom komunističkom sustavu, instinktivno je osjetio odakle dolazi prava moć i čija ruka hrani, ali i kroji sudbinu svijeta.
Danas, nekoliko desetljeća kasnije, vodeće bosanskohercegovačke političke elite doživljavaju isti strah pred tom istom silom. Ovaj put nisu u opticaju Trumanova jaja u prahu, već se na Trumpovu batinu gleda s panikom.
Tu dolazimo do paradoksa kojem danas svjedočimo. Trenutačno dominantne elite u BiH zapravo su savršeno složne i prate isti ritam, samo što taj konsenzus ne smiju javno izražavati. Posljednji put kada je među njima postojala takva razina prešutnog suglasja bilo je početkom devedesetih, za vrijeme raspada Jugoslavije, kada je u nacionalnom ključu stvorena jedinstvena fronta protiv komunista.
Danas ih na okupljanje ne tjera unutarnja ideologija, nego vanjska prisila, a neposredan povod za ovo tiho zbijanje redova je ultimativni pritisak oko Južne interkonekcije i političko preslagivanje uoči dolaska Antonija Zanardija, američkog favorita za mjesto novog visokog predstavnika. Pokretač tog procesa je argument čiste sile koji dolazi s američkom administracijom Donalda Trumpa.
Snaga kojom Donald Trump, zajedno sa svojim ključnim ljudima kao što su JD Vance i Marco Rubio, djeluje na međunarodnoj pozornici, uvela je vojnu disciplinu među naše vođe.
Oni vide kako se tradicionalna pravila ruše i kako globalni poredak puca pod pritiskom američke transakcijske politike, pa instinktivno trče u isti kut. Pogrešna je i površna interpretacija da su Trump, Vance i Rubio proruski igrači. Nisu proruski orijentirani, djeluju s pozicije ogoljene američke moći, ali svojom izolacionističkom politikom “Amerika na prvom mjestu” i ignoriranjem tradicionalnih saveznika poput Europske unije zapravo ostavljaju prazan prostor koji Rusiji ide na ruku.
Kada Washington demonstrira silu i pošalje poruku da ga više ne zanimaju multilateralni sporazumi, europska birokracija i diplomacija, svaka domaća priča o suverenitetu i lokalnom prkosu momentalno kapitulira. Svi udari u junačka prsa i lokalni napadi, u dodiru s Trumpovim brutalnim pragmatizmom, nestaju u sekundi. Naše se elite okupljaju pod pritiskom jer razumiju jezik sile. Odluči li Amerika preformulirati Balkan kroz zonu pukog utjecaja i čvrstih ruku, preživjet će samo oni koji na vrijeme shvate kuda vjetar puše i pognu glavu pred novim carstvom.
Tako se krug zatvara i vraća nas jedinoj konstanti na ovim prostorima. U bosanskohercegovačkim političkim krugovima odavno je razotkrivena istina da je Amerika i početak i kraj svake priče ovdje.
Bruxelles se može ignorirati, domaći sporazumi se mogu suspendirati, ali pred silom iz Washingtona zauzima smiren stav.
Zato danas, pod pritiskom tog novog, hladnog američkog vala, unutar naših političkih struktura odzvanja moderna verzija te hercegovačke pjesme iz Maksumićeva romana.
Dok zabrinuto promatraju poteze Trumpove administracije, domaće se elite nijemo pitaju s koje će strane doći sljedeći udarac i čija ruka povlači posljednje poteze.
Svaki prividni lokalni suverenitet i bilo kakva ponosna retorika nestaju pred ovom spoznajom – na ovom komadu zemlje, i povijest i mir počinju i završavaju tamo gdje se demonstrira stvarna moć, pod američkim pečatom, bio on Trumanov ili Trumpov.