Biti udomitelj u Bosni i Hercegovini znači pružiti privremeni ili trajni siguran dom, toplinu i obiteljsku skrb djeci ili odraslim osobama koje su lišene roditeljske ili obiteljske skrbi.
To je humani čin i oblik zaštite izvan vlastite obitelji koji omogućava udomljenom djetetu odrastanje u zdravoj sredini, kako je definirano Zakonom o udomiteljstvu FBiH.
To, udomiteljstvo je puno više od toga.
Priča “iz prve ruke”.
S udomiteljicom Azrom Balta razgovarali smo o prednostima, ljubavi i osjećaju koje joj je donijelo udomiteljstvo, ali i izazovima s kojima se suočava.
– Kad sam napunila 30 godina, počela sam razmišljati o tome da posvojim dijete koje je ostalo bez roditeljskog staranja, ako se ne udam do četrdesete, jer u tim godinama majčinstvo je malo vjerojatno, čak i kad bih se kasnije udala.
Kad je došlo vrijeme, shvatila sam da potpuno posvojenje nije opcija za jednu ženu, pa sam se prijavila na program udomiteljstva. Prethodno sam o ovoj odluci razgovarala sa svojim roditeljima, s kojima živim u zajedničkom domaćinstvu, i dobila njihov pristanak i, što je još važnije, njihovu podršku, a podršku su mi dali i ostali članovi porodice, ali i prijatelji – kaže za Faktor udomiteljica Azra Balta.
Zanimalo nas je kakav joj je osjećaj pružilo udomiteljstvo, odnosno koliko ju je ispunio osjećaj da je djetetu pružila topli dom i ljubav.
– Iako sam prošla sve propisane edukacije, udomiteljstvo je ispalo drugačije nego što sam očekivala. Prvo razdoblje bilo je jako teško. Dijete je bilo vrlo nesigurno i stalno je očekivalo da će se situacija promijeniti i da će ga ponovno vratiti u dom. Trebalo je mnogo vremena da se razvije odnos ljubavi i povjerenja. Od nje sam puno naučio. Vjerujem da me ovo dijete učinilo boljom osobom. Sretan sam što je uz mene – kaže Balta.
Izazova je mnogo
No osim osjećaja da ste nekome pružili topli dom i sigurnost, uloga udomitelja nije nimalo laka ni jednostavna. Izazova je mnogo. Kako kaže, u početku nije znala da će biti tako teško.
– Kad dijete od 9 godina dovedete u kućanstvo, očekujete da je već dosta samostalno. Međutim, djetetu koje je došlo u moj dom potrebna je 24-satna njega, jer je bilo puno strahova, nesigurnosti i neznanja. Morao sam je upozoriti da ne dira vruću peć jer će se opeći. Ignorancija djeteta koje je odraslo u domu za djecu bez roditeljskog staranja je ogromno, a uz ogromno neznanje ide i veliki bezobrazluk u ponašanju i potpuni neposluh.
Nije kao u filmovima. Ne dobijete dijete koje je nedostatak roditeljske ljubavi utjelovilo i naučilo samostalno donositi odluke i brinuti se o sebi, već dijete koje je puno strahova. Dodatno, budući da dijete pokušavate usmjeriti na pravilno ponašanje, pokušavate ga naučiti održavanju osobne higijene. Prati ruke, zube, redovito se kupati, svakodnevno mijenjati donje rublje i slično. Pokušavate ga naučiti neke osnovne stvari kao što su čitanje, zbrajanje i oduzimanje prostih brojeva, razumijevanje vremena. Međutim, dijete reagira odbijanjem poslušnosti, namjernim odugovlačenjem izvršenja traženog, površnim ili loše odrađenim poslom i slično. Ovakvo ponašanje često prate ružne riječi i psovke – opisuje prve trenutke Azr Balto.
Azra Balta
FOTO: Privatna arhiva
Dodaje da dijete ne možete ni nagraditi ni kazniti. Ne znaš što voli, a ne pokazuje interes ni za što jer je do tada svaki poklon bilo kojem djetetu pripadao svima u kući, tako da dijete nikad nije imalo ništa. Čime ga kazniti? Ne možeš mu ništa uzeti jer on ništa nema, a ono što si mu dao ne doživljava kao svoje. Srećom, sve opisano može se prebroditi.
– Bila sam uz dijete koliko sam mogla, a uz nju su bili i moji roditelji. Bez obzira na ponašanje, stalno smo djetetu govorili da je dobrodošlo u naš dom i da ima našu podršku, našu ljubav i našu zaštitu, što god se dogodilo. Bio sam s njom u noćima jake grmljavine. Bio sam s njom kad je pucao vatromet, taj zvuk ju je užasno uplašio.
Bio sam joj barijera od pasa lutalica kojih se užasavala.
Nikada nisam propustio otići u školu kada je trebalo razgovarati o njezinom ponašanju i pokušati s učiteljima pronaći način da joj pomognem da se uklopi u razred. Vodio sam je u parkove. Vodio sam je na more i na bazene, gdje je naučila plivati. Naučili smo je voziti bicikl i kolica. Godinama smo spavali u istoj sobi. Bio sam tamo kad su je probudile njezine noćne more. Prije spavanja vrijeme smo kratili pričajući o proteklom danu, njenom ponašanju i reakcijama ljudi na njeno ponašanje – emotivno priča Azra Balta.
Pogled iz današnje perspektive
Kako kaže Balta, sve je to iza njih i danas je situacija potpuno drugačija.
– Danas, 6 godina kasnije, to isto dijete samostalno održava osobnu higijenu, rado pomaže u kućanstvu, bez prigovora trči u trgovinu po kruh ili mlijeko na Nanin zahtjev, bez straha može ostati samo u stanu i po nekoliko sati, a moje roditelje i mene uglavnom sluša, po mom mišljenju, bolje nego mnoga djeca koja su odrastala s roditeljima.
Nas dvoje smo razvili odnos pun ljubavi i povjerenja. Zna da mi može reći sve, dobro i loše, i da ćemo zajedno prevladati poteškoće. U učenju je dosta napredovala, ali teško je nadoknaditi propušteno znanje. Srećom, u razredu ima djece koja su joj voljna pomoći oko gradiva i zadaće. Iduće godine kreće u 9. razred. Već govorimo o srednjoj školi. Kujemo planove za budućnost – kaže Balta.
Što ako dijete ode na posvajanje?
S obzirom na to da udomiteljstvo može biti privremeno ili trajno, odnosno dijete može neko vrijeme ostati u vašem domu, a zatim biti posvojeno, zanimalo nas je je li naša sugovornica imala takvo iskustvo, koje svakako nije lako.
– U mom slučaju radi se o djetetu koje je već bilo poprilično odraslo kad sam je uzeo i više nije bilo za posvajanje. Prema informacijama koje sam dobio, ona nije mogla biti posvojena ranije, jer njeni krvni srodnici nisu na to pristali. Tako će ovo dijete ostati sa mnom dok ne bude osposobljeno za samostalan život.
No, imala sam djecu u privremenom udomljenju koja su kasnije primljena u SOS dječja sela. Iako su bili kratko kod mene, nije me briga što će biti s njima i kako će se snaći. Boljelo je, ali prihvatila sam da je tako. Bitno je da su djeca zdrava i adekvatno zbrinuta. Na kraju, njihov najbolji interes je krajnji cilj svega. Nikada ih neću zaboraviti. To je jednostavno nemoguće. Vjerujem da se tako osjećaju i drugi udomitelji – rekla je Balta.
Na kraju dodaje da je sretna i zahvalna Bogu na ovom blagoslovu.
– Na kraju želim reći da ljudi u pravilu jednostavno ne shvaćaju da udomiteljstvo često podrazumijeva brigu o djeci koja su već proživjela velike traume. Nisu dobili odgovarajuću skrb i obrazovanje u najosjetljivijim godinama, ne mogu pratiti drugu djecu, uplašeni su, frustrirani jer misle da nitko ne poštuje njihove želje i potrebe, ljuti su i nervozni, u nedostatku pažnje i općenito u ponašanju koje na kraju samo šteti njima samima.
Ni trenutka ne žalim što sam se odlučila za udomiteljstvo. Jedino mi je žao što nemam vremena za puno više od jednog djeteta. Za ovu jednu stvar zahvaljujem Bogu što je ušla u moj život – zaključuje za Faktor hraniteljica Azra Balta.