U velikom intervjuu za Faktor bivši bh. diplomata prof. dr. Emir Hadžikadunić upozorava da se svijet nalazi u fazi duboke geopolitičke tranzicije i rastuće globalne nestabilnosti, u kojoj je, kako kaže, “međunarodni poredak koji je vladao 11. septembra” urušen, dok se “novi poredak još nije rodio”.
Govoreći o savremenim krizama, od Bliskog istoka do Ukrajine, Hadžikadunić ocjenjuje da globalni sukobi sve više poprimaju oblik fragmentiranog svjetskog konflikta, uz sve izraženije limite američke moći i promjene u odnosima velikih sila.
Posebno naglašava da “liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima ponašanja više ne postoji”, dok rivalitet Sjedinjenih Američkih Država i Kine vidi kao ključnu osovinu međunarodnih odnosa u 21. stoljeću.
U kontekstu teze o tzv. sukobu civilizacija ističe i da su “pravoslavna i muslimanska civilizacija trenutno više u dijalogu nego u sukobu”, dok se globalna politička karta istovremeno preoblikuje kroz nove sigurnosne i energetske interese.
Govoreći o Bosni i Hercegovini, Hadžikadunić poručuje da se globalna previranja direktno reflektuju i na domaću političku scenu, uključujući pitanje uloge međunarodne zajednice i potrebu za većom unutrašnjom političkom odgovornošću.
Profesore Hadžikaduniću, prije godinu dana razgovarali smo na temu odnosa Irana, Amerike i Izraela, i tada ste iznijeli tvrdnju: “Moguće je da već živimo Treći svjetski rat – samo toga još nismo potpuno svjesni.” Šta se od našeg prošlog razgovora do danas promijenilo na toj relaciji i u kojoj mjeri događanja u proteklih godinu dana potvrđuju ovu Vašu tezu?
– Mnogo toga se dogodilo od našeg posljednjeg razgovora. Nažalost, većina događaja predstavljala je eskalaciju postojećih kriza, što ne umanjuje ranije iznesenu tezu.
Od tri ključna geopolitička teatra, Istočne Evrope, Istočne Azije i Bliskog istoka, dva žarišta i dalje su aktivna. Bliskoistočni sukob je dodatno eskalirao. Izrael i Sjedinjene Američke Države napali su Iran. Iran je blokirao Hormuški moreuz, raketirao američke interese u zaljevskim monarhijama, a svjetska ekonomija pretrpjela je značajnu štetu. Izrael je ponovo okupirao dijelove južnog Libana, dok se prekid vatre u Gazi i dalje ne poštuje.
Iako je američko-iranski sukob trenutno u fazi deeskalacije, nijedno od ključnih pitanja zbog kojih su Amerika i Izrael bili zainteresirani za ovaj rat nije riješeno u njihovu korist.
Istovremeno, više od 2.000 kilometara duga ratna linija između Rusije i Ukrajine i dalje je aktivna. Ukrajina gađa strateške ciljeve duboko unutar Ruske Federacije, hiljadama kilometara udaljene od linije fronta, dok Rusija uzvraća sličnim udarima.
Sjedinjene Američke Države također demonstriraju doktrinu apsolutne vojne dominacije u zapadnoj hemisferi. Prijetnje vojnom intervencijom na Grenlandu, problematični odnosi Donalda Trumpa s evropskim saveznicima i rastuće tenzije u transatlantskim odnosima dodatno zabrinjavaju.
Zbigniew Brzezinski je u svojoj knjizi, pisanoj nakon napada 11. septembra i u vrijeme američke invazije na Irak pod administracijom Georgea Busha mlađeg, iznio tezu da Amerika kao tada jedina svjetska supersila stoji na povijesnoj raskrsnici i mora birati između dva puta. Prvi je globalna dominacija (hegemonija), gdje Amerika silom i unilateralnim odlukama nameće volju ostatku svijeta ignorišući saveznike, što on oštro kritikuje. Drugi je globalno vodstvo (partnerstvo), gdje Amerika vlada kroz savezništva, poštivanje međunarodnih institucija i stvaranje globalnog konsenzusa, tako da je drugi prate dobrovoljno. Posmatrajući današnji sukob Amerike, Izraela i Irana, na kojem se od ova dva puta Washington danas nalazi?
– Međunarodni poredak koji je vladao 11. septembra je mrtav, kao i dileme tog vremena. Novi poredak se još nije rodio. Živimo, dakle, u periodu tranzicije iz unipolarnog u nešto što se tek treba definisati. Američka hegemonija i dalje demonstrira svoju snagu u Zapadnoj hemisferi, ali njena sposobnost da oblikuje ishode u drugim geopolitičkim teatrima, posebno na Bliskom istoku i u Zaljevu, pokazuje sve izraženije limite.
Najmoćnija država svijeta, s vojnim budžetom od gotovo jednog triliona dolara, gotovo četrdeset puta većim od iranskog, zajedno s Izraelom kao najmoćnijom regionalnom silom i uz potpunu zračnu superiornost, nije uspjela poraziti Iran niti ostvariti sve svoje strateške ciljeve. To govori o promijenjenoj prirodi međunarodnih odnosa i ograničenjima vojne moći u savremenom svijetu.
Istovremeno, liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima ponašanja, ukoliko je iko još imao dilema o njegovom stvarnom stanju, također više ne postoji. Radi ilustracije, sudije i tužioci međunarodnih sudova, poput ICC-a i ICJ-a, kao i pojedini zvaničnici Ujedinjenih nacija, izloženi su sankcijama, političkim pritiscima i različitim oblicima izolacije od američke administracije. Istovremeno, nesuglasice između Amerike i njenih evropskih i euroatlantskih saveznika postaju sve izraženije.
Zbog toga smatram da odgovor na Vaše pitanje nije ni Brzezinskijeva američka globalna hegemonija, niti globalno vodstvo, nego nešto treće. Amerika će vjerovatno nastojati očuvati neupitnu kontrolu nad Zapadnom hemisferom, gdje njena regionalna hegemonija ostaje bez ozbiljnog izazivača. U tom kontekstu treba posmatrati američku politiku prema Venezueli, Kubi, Meksiku, Kanadi, Panami, Grenlandu i drugim državama u neposrednom geopolitičkom okruženju.
Istovremeno, administracija Donalda Trumpa vjerovatno će pokušati održati postojeći odnos snaga u drugim regionalnim sistemima, ne dopuštajući drugim velikim silama, prije svega Kini, da postanu regionalni hegemoni u vlastitim geopolitičkim sferama. Takav pristup mnogo je bliži ofanzivnom realizmu Johna Mearsheimera nego Brzezinskijevoj viziji globalne američke dominacije ili globalnog američkog liderstva.
Ukoliko je na sceni globalna američka dominacija, odnosno nametanje volje silom i unilateralnim odlukama, svjedočimo li upravo onome na što je Brzezinski upozoravao, da će takav pristup dugoročno oslabiti Ameriku i okrenuti cijeli svijet protiv nje?
– Apsolutno, ono što se dešavalo nakon američkog liberalnog intervencionizma i “never ending wars” u Afganistanu, Iraku, Libiji i drugim slučajevima postepeno je dovelo SAD u današnje stanje.
Američki saveznici u Zaljevu već su na vlastitoj koži osjetili limite američke vojne moći, ali i činjenicu da je primarni američki interes u regiji zaštita Izraela kao najvažnijeg regionalnog saveznika. Istovremeno, evropski saveznici suočavaju se s rastućom neizvjesnošću u pogledu dugoročne američke posvećenosti evropskoj sigurnosti. Rasprave o budućnosti NATO-a, američkom vojnom prisustvu u Evropi i potrebi izgradnje autonomnijih evropskih odbrambenih kapaciteta danas su mnogo ozbiljnije nego prije samo nekoliko godina.
Posljedica takvih procesa nije nužno otvoreno suprotstavljanje Americi, nego postepeno udaljavanje saveznika i potraga za alternativama. Zaljevske arapske države će vjerovatno preispitati postojeće sigurnosne aranžmane sa Sjedinjenim Američkim Državama i tražiti dodatne garancije kroz saradnju s drugim velikim silama. Slični procesi već su vidljivi i u drugim dijelovima svijeta.
Kako se taj izbor Amerike danas reflektuje na odnos između Amerike i Evropske unije? Da li kroz trenutna događanja i problematiku oko Irana vidimo slabljenje tog partnerstva s Evropom o kojem je Brzezinski pisao kao o ključnom osloncu globalnog vodstva?
– Evropsku sigurnost decenijama su u velikoj mjeri finansirali američki poreski obveznici. Zapadna Evropa oslanjala se na američki sigurnosni kišobran od završetka Drugog svjetskog rata, dok je ujedinjena Evropa nakon završetka Hladnog rata mogla graditi svoju ekonomsku i političku integraciju uz relativno niska izdvajanja za odbranu. Taj poredak danas prolazi kroz duboku reviziju.
Evropska izdvajanja za odbranu značajno rastu, ne samo zbog američkog pritiska već i zbog sve izraženije percepcije vlastite ugroženosti. Rat u Ukrajini, nestabilnost na Bliskom istoku i neizvjesnost oko buduće američke politike prema Evropi natjerali su evropske države da ozbiljnije razmišljaju o vlastitim odbrambenim kapacitetima.
Istovremeno, međusobno nepovjerenje između euroatlantskih saveznika postaje sve vidljivije. Nepredvidivost Donalda Trumpa, povremene prijetnje evropskim saveznicima, omalovažavajuća retorika prema pojedinim evropskim liderima, smanjena podrška Ukrajini, specifičan odnos prema Vladimiru Putinu te sumnje u dugoročnu posvećenost Sjedinjenih Američkih Država NATO-u i transatlantskom partnerstvu predstavljaju ozbiljne alarme za evropske donosioce odluka.
U javnosti se često govori o sukobu civilizacija kada je u pitanju ova kriza. Međutim, da li je na sceni stvarni sukob civilizacija ili je u pozadini nešto sasvim drugo, s obzirom na to da je očigledno da imamo jednu vrstu prešutnog saveza Amerike i Rusije u vezi sa mnogim pitanjima?
– Držim da imamo samo povremene pokušaje američko-ruskog približavanja, odnosno režim “toplo-hladno”, ponajviše zbog prirode Donalda Trumpa.
Ako današnje tenzije posmatramo kroz prizmu civilizacija, onda prije svega vidimo zapadnu i pravoslavnu civilizaciju u sukobu oko budućeg evropskog, pa čak i euroatlantskog poretka. Rat između Rusije i Ukrajine nije samo sukob dvije države nego i sukob oko toga kako će izgledati evropski sigurnosni poredak u 21. stoljeću. Rusija, koja se nalazi izvan postojećeg evropskog sistema sigurnosti, nije zadovoljna takvim stanjem i nastoji ga promijeniti. U tom smislu možemo govoriti o strukturalnom, ali i civilizacijskom sukobu euroatlantskog i euroazijskog prostora.
Linija dodira ova dva prostora ujedno je i linija najvećih tenzija koja se proteže od Finske, preko baltičkih država, Ukrajine i Moldavije, pa sve do Južnog Kavkaza. Upravo na tom prostoru nalazimo najveći broj sigurnosnih kriza i potencijalnih žarišta.
Međutim, kada govorimo o drugim civilizacijama, Huntingtonova teza danas djeluje znatno manje uvjerljivo. Pravoslavna i muslimanska civilizacija trenutno su više u dijalogu nego u sukobu. Odnosi Rusije s državama s muslimanskom većinom nikada nisu bili bolji. Mnoge od tih država, iako tradicionalni saveznici Sjedinjenih Američkih Država, nisu podržale zapadne sankcije protiv Rusije nakon početka rata u Ukrajini.
Istovremeno, pravoslavna i kineska civilizacija geopolitički su bliže nego ikada ranije. Rusiji je potrebno veliko tržište za izvoz energenata i sirovina, dok Kini treba stabilan pristup jeftinoj energiji kako bi održala svoj ekonomski rast. Taj geopolitički interes stvara čvrstu osnovu za njihovu saradnju, iako su obje strane svjesne prijetnji koje se mogu objasniti geografskim, demografskim i drugim geopolitičkim razlozima, uključujući kontrast između “praznog Sibira” i “mnogoljudne Kine”.
Odnosi između muslimanskog i zapadnog svijeta mnogo su složeniji. Pitanje Palestine, dugotrajna okupacija palestinskih teritorija i rat u Gazi ozbiljno opterećuju odnose između velikog dijela muslimanskog svijeta i Zapada. Ipak, teško je govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji koja nastupa kao jedinstven politički akter. Interesi država poput Irana, Turske, Saudijske Arabije, Egipta ili Indonezije često se značajno razlikuju.
S druge strane, odnosi između Kine i brojnih država s muslimanskom većinom kontinuirano jačaju. Mnoge zemlje koje su decenijama bile strateški oslonjene na Sjedinjene Američke Države danas razvijaju sve intenzivnije političke, ekonomske i infrastrukturne veze s Kinom.
Ipak smatram da današnji međunarodni odnosi ne mogu biti objašnjeni isključivo kroz koncept sukoba civilizacija. Civilizacijski identiteti jesu važni, ali su geopolitički i nacionalni interesi, kao i sigurnosni i strukturalni izazovi, često mnogo važniji faktori. Upravo će odnosi između Kine kao rastuće sile i Sjedinjenih Američkih Država, iz tih strukturnih razloga, vjerovatno obilježiti međunarodnu politiku u ovom stoljeću.
Uvedimo u ovu problematiku i prizmu Johna Mearsheimera. On kazuje da stvarna prijetnja Americi zapravo dolazi od Kine, a ne od Rusije. Ako stvari posmatramo iz tog ugla, kako se trenutna pozicija Amerike prema Iranu uklapa u tu geopolitičku logiku?
– Iz perspektive Johna Mearsheimera, Kina je jedini stvarni konkurent Sjedinjenim Američkim Državama za poziciju globalne sile. Zato će američko-kinesko rivalstvo, prema mišljenju većine vodećih geopolitičkih autora, obilježiti međunarodne odnose u 21. stoljeću. Riječ je o klasičnom sukobu između vladajuće i rastuće sile.
Na sličnu dinamiku upozorava i Graham Allison u svojoj knjizi Thucydides’s Trap. Analizirajući historijske primjere sukoba između dominantnih i rastućih sila u proteklih nekoliko stotina godina, on zaključuje da je od šesnaest zabilježenih slučajeva njih dvanaest završilo velikim ratom, dok su samo četiri okončana mirnom prilagodbom i prihvatanjem novog balansa moći.
Iz te perspektive, ključni američki interes nije nužno Iran, već sprečavanje nastanka koalicija i regionalnih aranžmana koji bi mogli ojačati kineski položaj u Zapadnoj Aziji ili na Bliskom istoku. Iran je važan zbog svog geografskog položaja, energetskih resursa i sve intenzivnijih odnosa s Kinom i Rusijom. U tom kontekstu, pitanje Irana za Washington nije samo pitanje iranskog nuklearnog programa ili regionalne politike Teherana, nego i pitanje kineskog prodora prema Bliskom istoku. Što je kineski utjecaj veći u Zaljevu, to je veći izazov za dugoročne američke interese.
Upravo zato Mearsheimer vjerovatno ne bi posmatrao sukob s Iranom kao centralni sukob našeg vremena. Za njega je ključno pitanje kako će se razvijati odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, dok su Iran, Ukrajina i mnoge druge krize samo dijelovi mnogo šire šahovske ploče.
Ako je Kina primarna meta i stvarna prijetnja Americi, da li je onda aktuelni rat protiv Irana zapravo jedan vid dogovora Rusije i Amerike, gdje na kraju najviše ispašta Kina, koja je ekonomski i energetski duboko naslonjena na taj prostor?
– Ne smatram da je Kina najveći gubitnik američko-iranskog sukoba. Naprotiv, iz kineske perspektive, njen glavni geopolitički rival Sjedinjene Američe Države troši resurse, politički kapital i vojnu energiju u sporednim regionalnim sukobima, dok Kina nastavlja dugoročno jačati svoje ekonomske, tehnološke i vojne kapacitete.
Naravno, svaka ozbiljnija kriza u Zaljevu predstavlja izazov za kinesku ekonomiju, s obzirom na njenu značajnu ovisnost o uvozu energenata. Međutim, Kina raspolaže značajnim strateškim rezervama nafte i tokom godina je razvila alternativne pravce snabdijevanja koji smanjuju njenu ranjivost na poremećaje u jednom regionu. Osim toga, iranski izvoz energenata nije potpuno obustavljen, a postoje i alternativni transportni pravci prema azijskim tržištima.
S druge strane, Rusija je vjerovatno među ekonomskim dobitnicima ovakvih kriza. Kao jedan od najvećih izvoznika energenata, Rusija tradicionalno profitira od viših cijena nafte i plina koje prate nestabilnost na Bliskom istoku. Veće cijene energenata znače i veće prihode za rusku ratnu ekonomiju.
Kada je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, postavlja se pitanje odnosa uloženih resursa i ostvarenih političkih ciljeva. Američka intervencija nosi značajne rizike, kao što nosi finansijske, političke i vojne troškove. Bez obzira na konačan ishod američko-iranske krize, pokazalo se da Teheran i dalje raspolaže instrumentima koji mogu imati ozbiljne posljedice po američke strateške interese.
Kako se svi ovi globalni odnosi i tektonska prestrojavanja velikih sila reflektuju na Bosnu i Hercegovinu? Vidimo da postoje ozbiljna razmimoilaženja uslijed različitih pogleda na sudbinu OHR-a i visokog predstavnika. Koliko su ti lomovi povezani sa širim globalnim događanjima?
– Ta razmimoilaženja direktno su povezana sa činjenicom da je era liberalnog međunarodnog intervencionizma iz kasnih devedesetih i ranih dvijehiljaditih godina uglavnom završena. Model prema kojem su zapadne sile bile spremne snažno intervenirati u unutrašnje procese manjih država, nametati politička rješenja i dugoročno upravljati postkonfliktnim društvima danas više nema ni političku podršku ni međunarodni konsenzus kakav je imao prije dvadeset ili trideset godina.
Upravo zato se i pitanje OHR-a i visokog predstavnika danas posmatra drugačije nego ranije. Nekada je postojao relativno širok stepen saglasnosti među vodećim zapadnim silama o ulozi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Danas takav konsenzus više ne postoji. Svijet je postao multipolarniji, odnosi među velikim silama su konfliktni, a različiti međunarodni akteri imaju različite poglede na pitanje međunarodnog prisustva u zemlji.
Zbog toga su rasprave o OHR-u, visokom predstavniku i međunarodnoj ulozi u Bosni i Hercegovini samo lokalna refleksija mnogo širih promjena koje se dešavaju na globalnom nivou. Kako slabi međunarodni konsenzus, tako slabi i mogućnost da vanjski akteri nameću politička rješenja.
To ne znači da Bosna i Hercegovina ostaje bez međunarodnih partnera i podrške. Međutim, znači da će u budućnosti morati preuzeti malo veću odgovornost za vlastitu političku stabilnost, sigurnost i razvoj države. Bit će potrebno malo više domaće političke pameti, inicijative i dijaloga.
Drugim riječima, Bosna i Hercegovina više ne može računati da će ključne političke probleme trajno rješavati međunarodna zajednica. Sve više će ih morati rješavati domaći politički akteri kroz politički dijalog i vlastitu odgovornost za budućnost zemlje.
Usljed tih pritisaka i nesuglasica oko međunarodnog faktora, neki političari u BiH sve glasnije govore da je vrijeme za lokalni dogovor. Iz Vaše perspektive, jesmo li mi unutar BiH uopće spremni za to?
– Lokalni politički razgovori su poželjni i potrebni. Dugoročno gledano, lokalna rješenja su svakako održivija od međunarodnog intervencionizma jer podrazumijevaju veći stepen domaće odgovornosti i političke zrelosti aktera unutar zemlje.
Međutim, nisam naivan i ne vjerujem da je lokalni dogovor vjerovatan i realan sa akterima koji žele raspad države i propast Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima problem nije nedostatak dijaloga kao principa, nego nedostatak minimalnog političkog konsenzusa o osnovnom okviru države.
Prva pretpostavka za uspješan lokalni dogovor jeste nadogradnja postojećeg sistema, a ne njegova regresija ili destrukcija. Ukoliko pojedini politički akteri u BiH polaze od pretpostavke da je krajnji cilj slabljenje ili nestanak države, prostor za održiv dijalog ili kompromis u BiH postaje izuzetno uzak ili nemoguć. U takvoj situaciji treba jačati snage unutar Bosne i Hercegovine koje će se suprotstaviti snagama destrukcije.
Za kraj, ako uvežemo sve ove elemente, od Vaše tvrdnje o trećem svjetskom ratu, preko izbora Amerike između hegemonije i partnerstva, pa do situacije u BiH: da li se preko pitanja OHR-a i Južne interkonekcije kod nas zapravo prelama ta velika globalna igra moći?
Da, ti procesi se prelamaju kroz odnose između Sjedinjenih Američkih Država i evropskih saveznika, kao i kroz odnose između Amerike i Rusije, te evropskih država i Rusije. U tom trouglu odnosa treba tražiti i prijetnje i prilike za Bosnu i Hercegovinu.