Danas se obilježava tužna godišnjica zločina na Bikavcu kod Višegrada.
Tog datuma 1992. godine u višegradskom naselju Bikavac četnici su počinili monstruozne zločine i “živu lomaču” na kojoj je spaljeno više od 70 bošnjačkih civila, uglavnom žena i djece.
Udruženje „Žena – žrtva rata“ obavještava javnost da će danas, 27. juna 2026. godine, sa početkom u 11.30 sati, biti organizovano obilježavanje 34. godišnjice jednog od najmonstruoznijih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu – „Žive lomače“ na Bikavcu u Višegradu.
Komemoracija će se održati na autentičnom mjestu zločina na Bikavcu, uz nazočnost članova obitelji ubijenih civila.
Tog dana, kako navode iz Udruženja, s bolom i poštovanjem se prisjećaju zločina iz 1992. godine, kada je u kući Mehe Aljića na mjestu Bikavac spaljeno više od 70 bošnjačkih civila, uglavnom žena i djece. Ovaj zločin ostao je zapamćen kao “živa lomača”.
Zločin koji prosječan um ne može pojmiti
O ovom zločinu piše i prof. dr.sc. Ermin Kuka, znanstveni savjetnik Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, srpske snage počinile su brojne zločine nad bošnjačkim stanovništvom na širem području općine Višegrad.
No, po okrutnosti i broju žrtava najmasovniji i najmonstruozniji zločini počinjeni su u lipnju, točnije 14. i 27. lipnja 1992. godine na Novom naselju u Pionirskoj ulici i u naselju Bikavac.
Višegradski zločinci su tom prilikom žive spalili bošnjačke civile u kućama Adema Omeragića u Pionirskoj ulici i Mehe Aljića na Bikavcu u Višegradu. Dakle, u periodu od samo trinaest dana počinjeni su ti strašni zločini nad civilnim bošnjačkim stanovništvom Višegrada.
Prvi masovni zločin spaljivanja živih civila počinjen je u noći 14. juna 1992. godine u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu. Tada su zločinci predvođeni Milanom Lukićem spalili više od 60 civila. Najmlađa žrtva bila je beba stara dva dana koja u trenutku spaljivanja nije imala ni ime.
Osam ljudi je preživjelo, od kojih je dvoje kasnije umrlo prirodnom smrću. Pripadnici specijalne vojne formacije “Osvetnici”, pod zapovjedništvom zločinca Milana Lukića, zarobili su više od 60 osoba bošnjačke nacionalnosti iz sela Koritnik i Sase, koje su obećali autobusima prebaciti na teritoriju pod kontrolom Armije Republike BiH.
Uglavnom se radilo o ženama, djeci i starcima različite dobi. U zločinu u Pionirskoj ulici bilo je najviše žrtava s prezimenom Kurspahić, njih čak 39, svi iz sela Koritnik.
Milan Lukić (doživotna kazna) i njegov rođak Sredoje Lukić (27 godina zatvora) osuđeni su pred Haškim tribunalom za ovaj zločin, dok je Radomir Šušnjar (20 godina zatvora) osuđen pred Sudom BiH.
Pažljivo planiran zločin
Paradoksalna je činjenica da su za ovaj masovni zločin, pomno planiran, pripreman i do detalja organiziran, osuđena samo tri zločinca. Nije moguće da su samo tri čovjeka mogla učiniti tako nešto, a da nisu imali svoje pomagače, koji su danas slobodni ljudi. Gotovo da nema naznaka da će ostali biti privedeni pravdi, što je svakako veliki propust pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini.
Dana 27. juna 1992. godine, samo trinaest dana nakon zločina spaljivanja civila u Pionirskoj ulici, u kući Mehe Aljića, u višegradskom naselju Bikavac, zločinci su žive spalili 72 civila, uglavnom žena, djece i staraca.
Najmlađe žrtve su maloljetna djeca Esada Tufekčića, jednogodišnji sin Ensar i petogodišnja kćerka Elma. Sljedeće jutro, 28. lipnja, u blizini spaljene kuće na Bikavcu prizor je bio zastrašujući, ostaci zgarišta, a zrak je bio ispunjen užasnim mirisom spaljenih ljudskih tijela.
Žrtve paljevine, prije stravičnog zločinačkog pira i orgijanja u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, prvo su opljačkane. Pljačka nedužnih i bespomoćnih civila odvijala se u svim mjestima na širem području Višegrada, a zatim su činjeni zločini ubojstava, hapšenja, zatvaranja i maltretiranja Bošnjaka, uništavanja njihovih kuća i imovine, miniranja i paljenja džamija i drugih vjerskih objekata, skrnavljenja mezarja…
Ovo spaljivanje civila na Bikavcu jedina je preživjela Zehra Turjačanin. Uspjela je razbiti prozorčić na gornjoj strani kuće, izaći kroz njega i spasiti se iz tog pakla. Svjedočila je tom užasnom zločinu… Zadobila je opekline trećeg stupnja u požaru i podvrgnuta presađivanju kože kako bi nadomjestila dio izgubljene kože. Izgubila je dio ušnih resica, a ruke su joj bile paralizirane. Cijelo joj je lice bilo crno, spaljeno.
Većina žrtava monstruoznog zločina na Bikavcu bila je iz višegradske župe, dvadeset i tri osobe samo iz sela Veliko Gostilje. U ovoj kući iz sela Prelovo zapaljena je Mina Vilić (supruga Hamdije) i troje malodobne djece do deset godina (Nihada, Nihad i Zinet).
Kazne za zlotvore
Za spaljivanje civila optuženi su i osuđeni Milan Lukić i Mitar Vasiljević, isti zločinci koji su prije trinaest dana spaljivali civile u kući u Pionirskoj ulici.
Posebno je važno naglasiti da su suci Haškog tribunala spaljivanje civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu okvalificirali kao najteži zločin protiv čovječnosti, smatrajući da su navedene radnje bile dio šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva.
Brojna ubistva, istrebljenja, porobljavanja, deportacije i/ili prisilno preseljavanje bošnjačkog stanovništva, zatvaranja i drugi oblici lišavanja slobode, koji su poduzimani kršeći temeljna pravila međunarodnog prava, duga su lista zločinačkih i genocidnih radnji nad Bošnjacima iz doline rijeke Drine, au ime takozvanog velikosrpskog projekta.
Kraj 20. stoljeća obilježen je agresijom na Bosnu i Hercegovinu i počinjenjem masovnih zločina. Oni, zapravo, predstavljaju nastavak okrutnosti počinjene u Drugom svjetskom ratu nad muslimanskim životom, jer su četnici iu tim tragičnim vremenima počinili brojne zločine. I tada su Muslimane zatvarali u kuće, u njih bacali ručne bombe, a onda u tim kućama pravili lomače.
„Zavjet šutnje“ među Višegrađanima
Danas je zabrinjavajući dugogodišnji zavjet šutnje, kako počinitelja ovih gnusnih zločina, tako i srpskih susjeda u Višegradu.
Bilo je nemoguće počiniti takve gnusne i okrutne zločine, planirane i organizirane, a za njih su znali samo rijetki pojedinci (počinitelji).
Lokalne vlasti i građani srpske nacionalnosti u Višegradu tvrdoglavo ćute o tome, misleći da će vremenom biti sve manje onih koji će o tome govoriti, koji će se sjećati i pozivati na odgovornost.
Osim toga, pokušavaju otkloniti i prikriti vlastitu odgovornost, na način da kriminalca Milana Lukića predstavljaju kao nekoga tko je zapovijedao navodnom paravojnom formacijom, a ne posebnom vojnom formacijom VRS u 2. podrinjskoj lakoj pješačkoj brigadi Višegrad.
To se radi, prije svega, s ciljem da se pokaže kako iza te formacije nije stajao viši sustav zapovijedanja i rukovođenja, čime se pokušava skinuti odgovornost VRS-a za strašne zločine koje je ta formacija počinila nad Bošnjacima.
Sjećanje na te zločine obaveza je svih preživjelih, posebice u vremenu permanentnog nametanja revizionizma i krivotvorenja utvrđenih povijesnih činjenica.