Nirha Efendić imala je samo 16 godina kada je u julu 1995. godine posljednji put vidjela oca i brata, prije nego što je sa majkom otišla spas potražiti u bazi UN-a u Potočarima. Na detektor ispričala priču o odrastanju u ratu i pokazala fotografije posljednjeg puta kada je njezina obitelj bila na okupu. Te su fotografije pronašli Memorijalni centar Srebrenica i Sveučilište u Amsterdamu radeći na projektu Facing Srebrenica.
Na jednoj fotografiji snimljenoj tijekom rata u Srebrenici nekoliko ljudi sjedi za stolom i ruča. Među njima je Nirha Efendić, njeni roditelji, brat Fejzo i doktori iz organizacije Liječnici bez granica. Na prvi pogled nikad ne biste znali da se vodi rat, niti da je fotografija nastala u gradu u kojem su glad, granate i neizvjesnost određivali svakodnevicu.
Za Nirhu ove fotografije, iako su zapravo posljednje zajedničke njezine obitelji, nisu samo uspomene na obitelj. Podsjetnik su na vrijeme kada se pokušavao sačuvati osjećaj normalnog života.
Nirha kaže da je njena majka tijekom rata željela da ona i brat imaju kontakt s ljudima koji dolaze izvan enklave, kako bi mogli vježbati engleski, ali i imati “prozor u svijet” i događanja izvan enklave. Zbog toga su, kako objašnjava, Liječnici bez granica u nekoliko navrata dolazili na ručak koji bi njezina majka pravila od hrane koju je imala. Majčina spretnost i kulinarska kreativnost na stol bi iznijela skromna, ali ukusna jela, ali se najmanje radilo o ručku.
– Htjeli smo, kada smo pozvali te doktore na ručak, u okviru naših malih mogućnosti, da im na neki način kažemo da su dobrodošli i da im na neki način odamo zahvalnost i priznanje da su tu, s nama, da dijele patnju iako su imali svoje domove daleko od te točke i mogli su otići kad su htjeli. Možda smo negdje bili malo zavidni na toj prilici, ali bilo nam je super što su bili tu, što su nam dali nadu da će sve proći, da nismo sami – kaže Nirha.
Kroz projekt Facing Srebrenica, Memorijalni centar Srebrenica i Sveučilište u Amsterdamu do sada su, kao i Nirhina, prikupili 12.000 fotografija nizozemskih vojnika, kako bi očuvali kulturu sjećanja na opsadu i genocid u ovom gradu, a nekim obiteljima to je jedino sjećanje na njihove najmilije.
Voditelj muzejsko-arhivskog tima u Memorijalnom centru Azir Osmanović pojašnjava da su ovim projektom uspjeli spojiti ratne prijatelje – nizozemske vojnike i ljude koji su u ratu živjeli u Srebrenici, ali i usrećiti neke obitelji koje nisu imale nijednu fotografiju svojih najmilijih.
Suočavanje sa Srebrenicom ima zadatak, objašnjava Azir, ispričati priče djece koja su preživjela genocid i postala uspješni ljudi, ali i onih koji za to nisu dobili priliku.
Djeca Srebrenice
FOTO: Memorijalni centar Srebrenica i Sveučilište u Amsterdamu
– Pokušali smo odabrati djecu koja su iz različitih geografskih područja ovdje u Srebrenici ili okolini, odabrati različite priče, pokazati da danas iz tih fotografija imamo izuzetno uspješnu djecu, koja su se školovala, koji su i doktori nauka ili profesori, da vidimo kako su neka djeca u početku, koja su bila mala, imala zdravstvenih problema, gdje su im nizozemski vojnici, tim Nizozemskog bataljona, pokušali pomoći, pa su danas živi, žive svoje živote – kaže. Azir.
Puno toga se može reći kroz ove fotografije. Mnogo je neispričanih priča koje ove fotografije mogu pokriti i dokumentirati, zaključuje.
Prekinuto djetinjstvo
Nirha se prisjeća prijeratnog života s kućom punom gostiju, roditeljima koji su mukotrpno radili kako bi svojoj djeci omogućili bezbrižno djetinjstvo i obiteljskim odlascima na more.
– Takav je bio život. Puno je davao za druge i za bližnjega i nije bilo treme. Naime, nije bilo tjeskobe u duši – kaže Nirha, prisjećajući se sa smiješkom razdoblja prije rata.
Njeno sretno djetinjstvo, kao i tisuće druge djece u Bosni i Hercegovini, prekinuo je rat 90-ih godina. Imala je tada samo 13 godina, ali se jasno vidjela briga na licima oca Hameda i majke Fadile.
– Prva godina rata bila je strašna. Nismo išli u školu. Bili smo izolirani. Hrane je bilo sve manje, neizvjesnosti sve više. Zima je sve oštrija. Granate su nemilosrdno padale. Glad i oskudica. U nedostatku svega što prosječan život podrazumijeva. Uvjeti za život nemogući – kaže ona, dodajući da su i u najtežim uvjetima pokušavali živjeti normalno.
Olakšanje je stiglo nakon proglašenja Srebrenice demilitariziranom zonom, odnosno s povrćem u školama i susretima s vršnjacima.
Čak iu ratnim danima, Nirhina najveća podrška bio je njen četiri godine stariji brat Fejzo, koji je bio vrlo nadaren učenik i osvajač brojnih nagrada iz matematike i fizike. Kaže da ju je njegov gubitak duboko povrijedio.
S Nirhom smo razgovarali na njenom radnom mjestu u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, gdje radi kao kustosica za usmenu književnost i viša znanstvena suradnica.
Tamo je nekoliko puta pročitala veliku zbirku usmene poezije koju piše, a koja se sastoji od nekoliko tisuća zapisa različitih pjesama.
– Ono što sam primijetio je da među tih tisuća pjesama nema niti jedne koja je zabilježila neku osvetu ili nekakav negativan naboj sestre prema bratu. Iako ima mnogo balada koje su zabilježile ili sačuvale sjećanje na dramatične stvari – sukob između dva brata, između oca i sina, čak i između majke i sina. Ali sestra nikad nije digla ruku na brata. Nema, dakle, jače ljubavi, kada su u pitanju rodbinske veze i odnosi, od ljubavi sestre prema bratu – kaže ona.
U srpnju 1995. Nirha je posljednji put vidjela brata i oca. Sjeća se da su granate padale danima. S majkom je otišla u bazu UN-a u Potočarima, a od oca se oprostila na ulaznim vratima kuće.
– Dugo me držao u naručju. Čuo sam otkucaje njegovog srca i danas mi je u uhu. I onda sam otišla. Onda sam se vratio, ne znam zašto, valjda da ga opet vidim i vidio sam ga. A on mi je samo rekao: “Idi, nastavi hodati” – kroz suze priča Nirha.
Brata je posljednji put vidjela nekoliko trenutaka kasnije, na mostu. Majka ga je molila da pođe s njima, no on je odlučio ostati s ocem.
Nakon nekoliko dana provedenih u Tvornici akumulatora u Potočarima, mjestu gdje se danas nalazi Memorijalni centar, Nirha i njena majka sjeli su u kamion i napustili Srebrenicu.
– Sjećam se te vrućine ljetnog srpanjskog dana i te jake svjetlosti, a sjećam se i svoje groznice unatoč tome. Da mi je bilo jako hladno, a temperatura je bila sigurno blizu 40 – kaže ona.
Hodanje kroz život kao očeva ostavština
Nirha je dobivala različite informacije o sudbini svojih najmilijih. Prema jednoj, njen otac je ubijen u Kravici, dok je prema drugim informacijama ubijen u Bratuncu. Njen brat Fejzo, kako je saznala, ubijen je na Branjevu.
Nirhin otac pronađen je u sekundarnoj grobnici Zeleni Jadar i ukopan na prvoj dženazi, dok su Fejzini posmrtni ostaci ukopani deset godina kasnije. Do danas nisu pronađene i pokopane sve osobe ubijene tijekom genocida u Srebrenici.
Dolazak na mezarje u Potočarima za Nirhu predstavlja susret s njima i priliku za razgovor.
– Doživljavam opuštanje duše jer nam treba to mjesto susreta koje neće biti samo mjesto tugovanja, već ponovnog druženja duše. Kao što tijelo treba dovršiti i radimo na dovršavanju, treba dovršiti i dušu jer svugdje, negdje, komadići duše su otišli, a ovdje se opet poslože kao mozaik, barem donekle, i doživimo jedan mali korak ozdravljenja – kaže Nirha dok stoji pored musale na mezarju.
Nakon odlaska iz Srebrenice, za Nirhu i njenu majku počinje potpuno nova borba. Fadila odlazi u Njemačku, a Nirha inzistira da ostane u Zagrebu, studira u današnjoj Islamskoj srednjoj školi.
– Ne bih molila majku da me ostavi tamo da u tih nekoliko dana nisam doživjela prve lijepe trenutke koji su mi izliječili dušu, a to je bio susret sa učenjem Kur’ana sa hafizom koji je tu učio – kaže ona i dodaje da nije bila ni svjesna koliku težinu nosi taj boravak.
Nakon završene srednje škole Nirha se s majkom vratila u Bosnu i Hercegovinu, završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, a zatim magistrirala i doktorirala. Postojala je još jedna obaveza – pronaći način da ispriča vlastitu priču. Tako je nastala knjiga “Kopča”. Ne kao poziv na osvetu, već kao pokušaj da podijeli svoju bol kako bi mogla izliječiti druge.
– Ja sam, dok sam ga pisao, vidio svoje rane i želio sam da i drugi koji su imali slično iskustvo, čitajući moj tekst, vide svoje rane zajedno sa mnom, da pokušaju izaći zdraviji. Reći ono što je trebalo reći, ali reći to na najljepši mogući način. Ne s pozivom na osvetu, već s pozivom na ljubav. Ljubav prema ljudima, prema Božjem stvorenju – kaže ona.
Više od 30 godina od genocida u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, Nirha i Fazila sjede u svojoj obiteljskoj kući u Potočarima. Dok pijemo kavu, pokazuju nam obiteljske fotografije, uključujući i one s Liječnicima bez granica iz projekta Facing Srebrenica. Na njima su nasmijana lica onih koji više nisu s njima.
Unatoč svim gubicima uzrokovanim ratom i genocidom u kojem je ubijeno više od 7000 muškaraca i dječaka, Nirha se trudila biti bolja od ljudi koji su joj nanijeli zlo.
– To iz njegovog oka, to “Nastavi” prati me i dan danas. Jer, vidite, život je pun raznih iskušenja, život je svestrani. Kad mislite da ste sve bitke dobili ili sve bitke izgubili, to nije istina, ne znate. Ali održati tempo je ono što možete i trebate učiniti. Te riječi sam shvatio samo iz njegovog pogleda jer nije imao vremena da mi kaže. otišao sam. Krenuo sam naprijed. To radim i danas – kaže ona.