Iako je Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata u FBiH učinjen značajan iskorak u prepoznavanju i zaštiti prava osoba koje su preživjele ratno seksualno nasilje, istraživanja pokazuju da ostvarivanje tih prava još uvijek uvelike ovisi o mjestu stanovanja.
Rečeno je to danas u Sarajevu prilikom predstavljanja Studije o provedbi Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH, s posebnim osvrtom na ostvarivanje prava osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu.
Studija je predstavljena u suradnji s Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, u okviru projekta „Žene vode na putu do mira i sigurnosti u BiH“ i uz podršku Platforme za rodnu pravdu.
Procjenjuje se da je tijekom rata u Bosni i Hercegovini oko 20.000 osoba preživjelo ratno seksualno nasilje, dok je svega oko 1.000 preživjelih ostvarilo svoja prava putem raspoloživih administrativnih mehanizama.
Zakonom, koji se primjenjuje od siječnja 2024. godine, prvi put su na jednom mjestu uređeni status i prava civilnih žrtava rata – uključujući preživjele ratnog seksualnog nasilja i djece rođene uslijed ratnog silovanja – te su uvedena nova prava poput pogodnosti pri korištenju zdravstvenih usluga, lječilišno-klimatskog liječenja i medicinske rehabilitacije te pokrivanja pogrebnih troškova.
Nalazi studije, međutim, ukazuju na značajan jaz između zakona i njegove provedbe. Nakon više od dvije godine od početka primjene, samo četiri od deset kantona su poduzela korake u usklađivanju svojih propisa, a tri kantona u svojim propisima uopće ne prepoznaju civilne žrtve rata. U praksi, pristup pravima preživjelih još uvijek presudno ovisi o kantonu u kojem žive.
Predstavnica UNFPA-e u Bosni i Hercegovini Justine Coulson kazala je da je zakon jak onoliko koliko je jaka njegova primjena, a pristup pravima preživjele osobe danas i dalje ovisi o tome u kojem kantonu živi.
– Ova studija je alat: pokazuje gdje su točno praznine i nudi konkretne preporuke. Trideset godina nakon rata, pristup zdravstvenoj skrbi, rehabilitaciji i podršci ostaje pitanje dostojanstva i reparativne pravde. Preživjeli su dovoljno dugo čekali – rekla je.
Federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić istaknuo je da mjerilo jednog društva nije koliko zakona donese, već koliko se dosljedno provode.
– Kada je riječ o manje od tisuću ljudi, među kojima su žene i djevojke koje su preživjele najteži oblik ratnog zločina, ne smijemo prihvatiti da sporost administracije nadmašuje njihova zakonom zajamčena prava. Upravo zato ovu studiju vidimo kao putokaz za usklađivanje propisa, bržu njihovu primjenu i zajednički rad svih institucija. Uostalom, to je zakonska obaveza, ali još više od toga, to je dug prema ljudima za kojima se pravda ionako predugo kasni – naglasio je Delić.
Predsjednica Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” Midheta Kaloper tvrdi da su zakon dočekali s velikom nadom, ali da prava na papiru nisu dovoljna.
– Danas su žene koje zastupam u dobi kada im je više nego ikad potrebna zdravstvena njega, rehabilitacija i podrška. Samo tražimo da se ono što nam je zakonom obećano i primjenjuje – istaknula je.
Studija, čiji je autor Adrijana Hanušić Bećirović, donosi konkretne preporuke u cilju potpunog usklađivanja kantonalnih propisa, jačanja nadzora nad primjenom federalnih zakona, proaktivnog informiranja korisnika o njihovim pravima, te dosljedne primjene trauma-senzitivnog pristupa u ustanovama.