“Ne znam ništa o tebi, ali ti pišem. Ne znam ni gdje si ni kako si. Ne znam ni kakva ti je bila sudbina. Znam samo jedno – užasno sam te želio”.
Ovo nisu stihovi iz zbirke poezije.
Ovo su riječi koje Nermina Lakota iz Srebrenice godinama piše svom ocu Sulji i bratu Velidu koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine.
Nikada nije pronašla njihove ostatke.
Za Nerminu je pisanje postalo jedini način komunikacije s njima.
– Kad svi zaspu, a ja ne znam što ću sa sobom, sjednem i pišem. Pišem im, pišem o Srebrenici, o majkama, o svima koje smo izgubili – kaže Nermina u razgovoru za Anadoliju.
Nakon više od tri decenije od genocida, vrijeme, kaže, nije donijelo olakšanje.
– Meni je svaki dan 11. srpnja. Svaki dan je 11. srpnja već 31 godinu. S tim idem u krevet i s njim se budim. Kažu da vrijeme liječi. Ne liječi. Čovjek jednostavno nauči živjeti s tim – rekla je.
Nermina Lakota
FOTO: Anadolija
Njen otac Suljo Delić imao je 72 godine kada je posljednji put viđen nakon pada Srebrenice.
Prema svjedočenjima, odbio je otići bez sina Velida.
Od tada im se gubi svaki trag.
Velid Delić je imao 35 godina. Bio je policajac i košarkaški sudac. Ubijen je pokušavajući kroz šumu doći do slobodnog teritorija nakon pada Srebrenice.
Iako su još 1997. pronađeni posmrtni ostaci drugih muškaraca, koji su ubijeni zajedno s njim, Velidovi nikada.
Nermina kaže da je godinama obilazila institucije, razgovarala sa istražiteljima i pokušavala saznati šta se dogodilo s njenim ocem i bratom.
– Još uvijek se nadam. No, negdje duboko u sebi bojim se da ih možda nikad neću pronaći – rekla je.
Posebno joj je teško što majka nije dočekala da dostojno pokopa supruga i sina. Preminula je 2016. godine.
Nermina joj je posvetila pjesmu „Čekanje“ u kojoj piše:
– Čekala je majka svog sina,
sve se pretvorilo u čekanje…
Čekajući da netko zaspi,
još se nije probudila.
Piše i danas. Svako novo slovo završava gotovo istim riječima. “Da mi se vratiš bar u snu, da prođe moja pusta želja”.
Kaže da joj je najveća želja da jednog dana objavi zbirku pjesama koje je svih ovih godina pisala svom ocu, bratu i svim žrtvama genocida u Srebrenici.
Genocid u Srebrenici
Nakon pada “zaštićene zone” Ujedinjenih naroda u Srebrenici 11. srpnja 1995. godine, pripadnici Vojske Republike Srpske i njihovi pomagači ubili su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je oko 250 žrtava, prema želji njihovih obitelji, ukopano u mjesna mezarja.
Još uvijek se traga za više od tisuću žrtava genocida.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine presudio da su pripadnici Vojske Republike Srpske počinili genocid u Srebrenici u srpnju 1995. godine.
Haaški tribunal, Sud BiH i pravosuđa Srbije i Hrvatske do sada su za genocid i druge ratne zločine osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu zatvora i pet doživotnih kazni. Među osuđenima na doživotni zatvor su bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i ratni zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.