Joris Voorhoeve smatra da Srebrenica nije morala pasti.
Trideset jednu godinu nakon pada Srebrenice, rekao je tadašnji ministar obrane za Byrne da je više puta pokušao pojačati nizozemski mirovni bataljun raspoređen u enklavi koju su Ujedinjeni narodi proglasili “zaštićenom zonom”.
Tvrdi da su njegove pokušaje spriječili predstavnici vlastite i drugih država, vodstvo nizozemske kraljevske vojske, Europske unije i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Na poduži popis onih koji, po njemu, nisu učinili dovoljno protiv snaga Ratka Mladića, Voorhoeve ubraja i sebe.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ubojstva su počinjena više dana, a brojni međunarodni i domaći sudovi utvrdili su da je u Srebrenici počinjen genocid.
Nizozemska je uglavnom zauzela stav da ne može zaustaviti Mladićev napad, navodeći da su je saveznici doveli u zabludu te da NATO nije na vrijeme pokrenuo zračne napade.
– Da su NATO-ovi zrakoplovi djelovali nekoliko dana ranije, najkasnije 10. srpnja, to bi možda promijenilo užasan ishod – rekao je Voorhoeve, koji danas ima 80 godina.
Ali dio odgovornosti pripisuje sebi. Kaže da rijetko prođe dan a da ne pomisli na ono što se dogodilo.
– Srebrenica nije morala pasti – rekao je Voorhoeve za Birn.
– Naravno, samo je jedan pravi krivac – nalogodavac: Mladić. No, sve zemlje uključene u pokušaj spašavanja Srebrenice, u različitoj mjeri, snose odgovornost za nemar. To uključuje članice Europske unije, Vijeća sigurnosti UN-a, a svakako i mene. Preuzeo sam zadatak da pokušam spasiti tu enklavu i nisam uspio – rekao je.
Ratko Mladić je u Haagu osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.
Institucionalna inercija
Voorhoeve kaže da je od trenutka kada je preuzeo dužnost 1994. pokušao ojačati kontingent u Srebrenici, poznat kao Dutchbat.
Smatra da vodstvo nizozemske vojske pokušava zadržati neodrživu neutralnost, umjesto da aktivno štiti Bošnjake koji su izbjegli u Srebrenicu tražeći sigurnost od etničkog čišćenja i zločina koje su počinile srpske snage.
Uvjeren da je cijela mirovna operacija opasno neopremljena, Voorhoeve je, kako kaže, pitao ministre obrane ostalih članica NATO-a: “Tko će nam se pridružiti? Tko će nam doći pomoći u Srebrenici?”
– Mislio sam da će prisutnost više država, pogotovo većih, biti jače odvraćanje. Nitko nije htio doći – prisjetio se.
Kasniji bilateralni razgovori sa Španjolskom i Danskom također nisu dali rezultate, rekao je za Birn.
Na konferenciji o sigurnosti u Münchenu u ožujku 1995. Voorhoeve je upozorio da postaje nemoguće jamčiti sigurnost enklava u istočnoj Bosni.
Nakon što su njegova upozorenja ponovno ignorirana, napisao je autorski tekst za International Herald Tribune pozivajući NATO da preuzme punu odgovornost za Srebrenicu. Tekst nikada nije objavljen.
– Ministar vanjskih poslova zabranio mi je da to objavim – rekao je Voorhoeve.
Prema njegovim riječima, tadašnji ministar vanjskih poslova Hans van Mierlo smatrao je da je odgovoran za nizozemsku politiku prema Ujedinjenim narodima, dok je zadaća Ministarstva obrane bila samo provođenje te politike.
Voorhoeve se prisjeća da je tražio sastanak s Van Mierlom kako bi razgovarali o tome, ali tvrdi da ga je ministar vanjskih poslova praktički odbio saslušati.
Van Mierlo je preminuo 2010.
– Ne radi se samo o njemu. Radilo se o cijelom ministarstvu i njegovim dužnosnicima – rekao je Voorhoeve.
– Moj nemar je bio što ovo pitanje nisam stavio na dnevni red Vijeća ministara. Trebao sam reći premijeru Wimu Koku: “Naš trenutni pristup je preslab i želim novu strategiju”. Možda bismo na kraju došli do istog zaključka, ali trebao sam barem pokušati – tvrdi.
Voorhoeve također priznaje da nije inzistirao da nizozemski vojnici, koji su imali samo lako naoružanje, dobiju jače oružje.
– Ne znam bih li uspio, ali nisam pokušavao nabaviti teže oružje – rekao je.
– I to se može smatrati nemarom – dodao je.
Kaže da nije želio otvoreni sukob s ministrom vanjskih poslova i vrhom vojske.
Također mu je žao što, nakon što je Mladić krenuo u napad na Srebrenicu, nije otputovao u Zagreb na razgovor s francuskim generalom Bernardom Janvierom, zapovjednikom snaga UN-a, već je ostao u Haagu.
Kad je enklava pala, Voorhoeve je razmišljao o ostavci. Kaže da mu je premijer Kok rekao da to ne čini “jer bi stvorio pogrešan dojam da je neuspjeh Nizozemske uzrokovao ovu tragediju”.
– Tvrdio je da je to neuspjeh UN-a – rekao je.
Novaj kritički pogled
Unatoč činjenicama koje su izašle na vidjelo tijekom godina i istraživanjima organizacija poput Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD), službeni narativ je uglavnom ostao utemeljen na tvrdnji da Nizozemski bataljon nije imao sposobnost spriječiti pad Srebrenice.
Sada se, međutim, pojavljuje kritičniji pogled, kroz istraživanja povjesničara povezanih, pomalo ironično, s MORH-om. Njihova otkrića objavljena su u časopisu Militaire Spectator koji je povezan s Ministarstvom.
– Unutar Ministarstva postoji strah da bi veterani Nizozemskog bataljona mogli biti uvrijeđeni – rekao je potpukovnik Dion Landstra, jedan od istraživača.
– Ali jasno smo rekli: nije riječ o braniteljima. Poslani su u misiju koja je bila osuđena na neuspjeh. S druge strane, kada veterani kažu “Nismo mogli ništa, nismo smjeli”, to jednostavno nije istina. Ne možemo stalno govoriti: “Ovo nam se upravo dogodilo”, rekao je Landstra.
– Ljudi su radije krivili UN, ali važno je da sada razgovaramo o vlastitoj odgovornosti – dodao je.
Kako vrijeme prolazi, kaže, sve je više prostora za propitivanje vlastite uloge.
– Srebrenica nas uči da su međunarodni mandati djelotvorni samo kada iza njih stoje politička volja i moralna jasnoća – rekao je Landstra.
– Moramo učiti na svojim greškama, umjesto da zatvaramo oči pred ovom bolnom poviješću – rekao je.
Isti su istraživači prošle godine objavili kritički tekst u kojem su osporili tvrdnju da je pad Srebrenice bio neizbježan, fokusirajući se na “usko i restriktivno” tumačenje mirovnog mandata UN-a.
Rezolucija UN-a 836 posebno je ovlastila snage UNPROFOR-a da koriste silu u obrani zaštićenih zona. U Goraždu, Bihaću i Tuzli zaista je primijenjena sila.
Autori zaključuju da pasivnost u Srebrenici nije bila neizbježna, već rezultat administrativne kulture koja je prioritet davala krajnjem oprezu u kriznom upravljanju.
Landstra također kritizira nalaze NIOD-a iz 2002. godine.
– Izvješće NIOD-a uvelike je zaštitilo vodstvo vojske – rekao je.
– Kako je moguće da cijelo vrijeme dok je Dutchbat boravio u Srebrenici nije napravljena nova procjena rizika? Pravno je štošta bilo moguće, ali je donesena odluka da se teže naoružanje ne postavlja…
Veliki dio objašnjenja leži u problematičnom odnosu strateške razine u Ministarstvu i operativne stvarnosti vojske. Izbjegavanje političkog rizika pretvoreno je u usku vojnu interpretaciju mandata, zbog čega su raspoložive opcije izgledale manje realne nego što su stvarno bile – rekao je.
Još uvijek je predmet povijesne rasprave da li bi teže naoružanje ili proaktivnija uporaba sile spriječili genocid.
Ali Landstra je specifičan.
– Nizozemska nije pokazala dovoljno spremnosti prihvatiti razinu rizika koju misija zaštite civila može zahtijevati. Nositi zelenu uniformu ponekad znači prihvaćanje rizika koji se ne mogu u potpunosti izbjeći – istaknuo je.
Voorhoeve kaže da više ne pokušava opravdati svoje postupke. Iz Srebrenice želi, kaže, izvući pouke za budućnost.
– Gotovo svaki dan razmišljam o tome – rekao je za Birn.
– Stradao je ogroman broj muškaraca i dječaka, a ovo se nije smjelo dogoditi. Ovu informaciju predstavljam kao dio pokušaja da shvatim što je trebalo učiniti drugačije. To je od presudne važnosti za slične situacije u drugim dijelovima svijeta – rekao je.