Ruža Đurić-Milinković vjerojatno je najbolji primjer kako slijediti svoje snove i nikada ne odustati, bez obzira na poteškoće i prepreke.
Četrdesetšestogodišnja žena iz Brčko distrikta ostala je trudna nakon 22. stimuliranog postupka medicinski potpomognute oplodnje, a sredinom idućeg mjeseca trebala bi se poroditi i na svijet donijeti djevojčicu.
Trombofilija, inzulinska rezistencija, godine života nisu je spriječile da svoju borbu dovede do kraja u želji da postane majka.
Dodamo li tome i nedostatak podrške obitelji, prijatelja, poznanika, liječnika koji su je na svakom koraku razuvjeravali i nisu vjerovali da može uspjeti, to njen uspjeh čini još nevjerojatnijim i većim.
Ni liječnici nisu vjerovali
Ruža je sa suprugom u braku 15 godina, a njena borba da postane majka trajala je, kaže, dugo.
– Suprug i ja nismo imali nikakvih zdravstvenih problema, a opet kad vraćam film, imali smo ih niz, pa smo prošli liječenje i suočili se sa svime i svačim – kaže Ruža na početku razgovora.
U 38. godini liječnik joj je rekao da ima miome na maternici i da ne može zatrudnjeti, što je za nju, kaže, bio pravi šok.
– Znala sam da imam miome s 31 godinom i pratili su ih. Imati ih nije bilo novo, ali bilo je šokantno što su me sprječavali da ostanem u drugom stanju. To me potaknulo na istraživanje – smetaju li miomi trudnoći i koliko, napravila sam prohodnost jajovoda i pozicioniranje mioma, pa sam u klinici gdje sam se odlučila za izvantjelesnu oplodnju dobila nalaz da oni zapravo uopće nisu problem – kaže Đurić-Milinković.
Kada je sa suprugom skupila novac, podvrgla se prvoj izvantjelesnoj oplodnji koja je, dodaje, neslavno završila.
Ruža Đurić-Milinković
– Stimulacija mi nikako nije odgovarala. Kad sam se probudila, liječnik mi je rekao da još moram izvaditi miome i da više ne želi raditi IVF dok to ne bude gotovo.
Nakon drugog stimuliranog zahvata otišla je na operaciju uklanjanja mioma. Postoperativni tijek trajao je tri mjeseca, a onda je na prvom pregledu uslijedio šok – ultrazvuk je pokazao nove miome, samo na drugom mjestu.
– Doktor je rekao da ne smeta, iako smo već jednom prošli priču, smeta, pa ne smeta. Sljedeći mjesec smo unijeli novu stimulaciju, pa drugu. Nakon četvrte stimulacije ponovno mi je rečeno da treba ukloniti miome pa sam se našla u nedoumici i s pitanjem – trebam li ih vaditi svakih šest mjeseci? Bila je to 2022. godina, te sam godine obišla sve klinike u BiH koje se bave medicinski potpomognutom oplodnjom i dobila podijeljena mišljenja – jedni su tvrdili da su miomi problem, a drugi to negirali. Mnogi su bili mišljenja da problem nisu miomi, već moje godine života, pa većina klinika u BiH nije htjela ni raditi vantjelesnu oplodnju. Rekli su mi – “ako imaš para, idi kupi jaja”, što me kao živo biće jako pogodilo – ističe Đurić-Milinković.
Odlučila je potražiti drugo mišljenje pa je otišla u Srbiju, gdje su, kaže, na snazi fleksibilniji pravni propisi.
– Rekli su mi: “kad imaš svoje jajne stanice, zašto bi kupovao”, iako oni, za razliku od nas, imaju pravo uvoziti donirane stanice. Nisam se složio s tim. Upoznala sam mnoge žene koje kažu da je to vjerski nedopušteno. Nisam se time rukovodila, ali sam bila da neću biti spremna nositi se s tim da sutra imam dijete za koje znam da nije biološki moje, jer imam dovoljno djece oko sebe koja nisu moja. Budući da sam dobila više mišljenja da mogu ostati u drugom stanju s jajnim stanicama i da miomi nisu problem, prestala sam se baviti njima – objašnjava.
Zbog inzulinske rezistencije, endokrinolog joj je rekao da, ako želi ostati u drugom stanju, mora hitno smršaviti i promijeniti način života.
– Dala mi je rok od četiri mjeseca uz zaključak da imam povišene vrijednosti muških hormona kao djevojka u 20-ima, a tada sam imala 43 godine. Ginekolozi se s tim nisu složili. Na preporuku endokrinologa napravila sam pauzu od osam mjeseci. U mjesec dana smršavio sam 14 kilograma. Prestala sam jesti i postala fizički aktivna. Smršavjela sam, ali muški hormon nije pao… – navodi.
Termin poroda sredinom kolovoza
Otkriva nam kako se liječio i njezin suprug, a za njegove loše rezultate bile su krive bakterije.
– Uz adekvatnu terapiju riješio se bakterije, ali je do tada godinu i pol nepotrebno uzimao antibiotike koji nisu dali nikakve rezultate. Godine su prošle u svemu tome, ali nisam htjela odustati. Kada sam stekla financijske uvjete, budući da sam nezaposlena (trenutno radim honorarno) na način da sam prodala osobne dragocjenosti i time stekla uvjete za pozamašan kredit, endokrinolog mi je preporučio da idem na prirodne cikluse, s čime se ginekolozi opet nisu složili. Tražili su stimulirane cikluse, pa sam cijelu prošlu godinu imala takve zahvate svaki mjesec. U većini slučajeva bila je neuspješna, prekinuta, dovedena do kraja, pa doktorica, da nas ne izlaže dodatnim troškovima, nije htjela da obavimo sam čin izvantjelesne oplodnje – prisjeća se Ruža.
Zadnji IVF bio je u studenom prošle godine, 22. po redu. To je rezultiralo prvom trudnoćom.
Bilo je to, kaže Ruža, nevjerojatno saznanje, lijep san nakon niza ružnih, turobnih, turobnih…
Od tada je prošlo osam nevjerojatnih mjeseci.
Na pitanje – kako se osjeća – odgovara da je dosadašnja cijela trudnoća bila školska bez ikakvih problema.
– Svaki dan sam aktivna od jutra do sutra, sve kućanske poslove obavljam kao i inače, a u firmi sam radila do prije 15 dana. Takav sam bio od samog početka ove moje borbe. Tijekom 22 zahvata niti jednom nisam bio na bolovanju osim kad sam operiran. Danas, kada razmišljam o svemu što sam prošao, mogu samo reći da sam izašao jači. Bilo je perioda kada nije bilo lako, pogotovo kada nemaš podršku rodbine, doktora, kada ti kažu da neće ići jer sam star. Hvala Bogu što me to nije pokolebalo, uz pomoć više sile, moju upornost, vjeru i želju ostala sam trudna u devetom mjesecu. Nestrpljivo čekam taj 13. kolovoza, da je vidim, da je zagrlim… Vrijedilo je sve te borbe, patnje, neizvjesnosti, straha… svaka majka to zna – kaže Ruža na kraju razgovora.