Najava Demokratske fronte o otpuštanju radnika Bošnjaka u javnim poduzećima Grada Mostara otvorila je, osim pitanja odgovornosti HDZ-a i gradskih vlasti, i niz pitanja političke logike same reakcije DF-a.
DF tvrdi da HDZ provodi teror nad Bošnjacima u Mostaru i odgovornost prebacuje na SDA i SDP, navodeći da ove stranke, kao partneri HDZ-a na različitim razinama vlasti, nisu učinile dovoljno na zaštiti radnika.
Ali ostaje jedno jednostavno pitanje: kako DF dovodi SDA u izravnu vezu s HDZ-om na razini Federacije BiH, kada te dvije stranke nisu u koaliciji na toj razini vlasti? Politička odgovornost može biti diskutabilna, ali političke veze imaju svoje granice.
Posebno je zanimljivo da ova poruka dolazi iz stranke koja je u koaliciji sa SDA i SDP-om u Mostaru. Dakle, dok s jedne strane DF participira u lokalnoj vlasti sa strankama koje sada proziva, s druge strane ih optužuje da su dio problema.
DF dovodi u pitanje i politiku “relaksacije odnosa” prema HDZ-u. No, ako danas govorimo o potrebi poboljšanja odnosa među političkim akterima, postavlja se pitanje što su u tom procesu učinili Željko Komšić i Demokratska fronta. Je li politika koju su godinama vodili otvorila prostor za smirivanje odnosa ili je dodatno ojačala političke podjele koje danas svi pokušavaju prevladati?
Još jedno pitanje postavlja se nakon dijela priopćenja u kojem DF posebno ističe da su otpušteni radnici bošnjačke nacionalnosti. Svaki oblik diskriminacije, ako se utvrdi, mora biti predmetom institucionalne reakcije. No, zanimljivo je da stranka koja se zalaže za građansku državu svoju političku poruku sada gradi upravo oko nacionalne pripadnosti radnika.
Ako nacionalnost ne bi trebala biti odlučujuća u građanskom konceptu društva, zašto se ona u ovom slučaju postavlja kao središnja politička činjenica? Je li to principijelna borba za prava svih građana ili poruka koja dolazi u vrijeme kad se političke stranke pripremaju za izbore?
Prisjećamo se 2015. godine i antologijskog ideološkog salto mortalea tadašnjeg DF-ovca Reufa Bajrovića. I dok se uoči popisa stanovništva grčevito borio protiv bošnjačkog nacionalnog identiteta, glumeći svjesnog građanina bez etikete, bošnjaštvo mu je odjednom postalo drago čim je zamirisao ministarsku fotelju. Demokratska fronta je takvo političko vijuganje učinila svojim zaštitnim znakom – princip je fleksibilan, samo da je stolica fiksna.
Na tragu onog poznatog meandriranja iz 2015. godine, kada se ideologija prilagođavala fotelji, slučaj Zorana Mikulića pokazuje kako principi DF-a funkcioniraju u praksi. Nakon što je iz SDP-a prešao u DF, a potom glasno optuživao Trojku za veleizdaju i snishodljivost prema HDZ-u, Mikulić je zaboravio i vlastiti potez iz Skupštine HNK-a prilikom glasanja za listu za Dom naroda. Iako je sam napravio svoju listu i stavio se na nju, na glasovanju je ostao bez glasova jer nije glasao ni za sebe.
Taj njegov odlučujući glas, kako se nebrojeno puta spominjalo u javnosti, a DF i Mikulić nikad demantirali, pripao je HDZ-u kojemu je nedostajao točno jedan glas da uđe u ždrijeb treće liste. To im je kasnije omogućilo da osiguraju četiri izaslanika u Domu naroda Bosne i Hercegovine i postanu nezaobilazan faktor. Nije li DF preko Mikulića u prilično dobroj poziciji da “traži milost” od HDZ-a za radnike Bošnjake u Komunalnom? Ili nisu toliko bitni radnici, nego glasovi tamošnjih Bošnjaka, pa bi u svojim priopćenjima trebali objasniti da su ih SDA i SDP “izdali”?!
Pa, teško je ne primijetiti da se DF, ali i političke ličnosti koje nastupaju uz tu stranku, poput Slavena Kovačevića, posljednjih mjeseci sve više fokusiraju na teme koje snažno odzvanjaju bošnjačkim biračkim tijelom.
Isti politički performans koji je započeo građanskim populizmom, a završio preusmjeravanjem ključnih glasova HDZ-u, danas dobiva svoju novu, jadnu epizodu. Otpuštanje radnika u Mostaru DF ne gleda kroz prizmu radnih prava, socijalne pravde i borbe za običnog čovjeka, već kao priliku za svoj redovni politički kabare.
Slučaj otpuštanja radnika u Mostaru došao je kao udar na Demokratsku frontu. Ovo će postati političko pitanje, a uz pokoji vic na račun građanske države, idealna je prilika da se DF-ovci pokažu kao najdosljedniji branitelji interesa Bošnjaka.
U narednom periodu DF i Slaven Kovačević dežuraće i eventualnu političku paljbu gasiti, ali kantama benzina, a bošnjačko biračko tijelo uvjeravati da su im jedini i beskompromisni zaštitnici. Formula je odavno u upotrebi, pa nije za očekivati da će je mudraci iz DF-a mijenjati, ali je toliko izlizana da je postala prozirna. Uzmite bilo koji lokalni problem, začinite ga par jeftinih floskula o “građanskoj državi”, dodajte malo dramatične borbe protiv “neprijatelja” i fotelje su opet sigurne, barem one saborske u kojima možete bez ikakve odgovornosti držati pridike drugima iz sjene oporbe.
Iz DF-a zaključuju da šutnja hrvatskih kandidata za Predsjedništvo BiH Darijane Filipović i Zdenka Lučića predstavlja čistu podršku Kordićevom teroru. Eh, na kraju ostaje još samo da Slaven Kovačević, u znak solidarnosti s mostarskim radnicima koji, za razliku od njega i ostatka stranačke elite, zapravo nešto rade u životu, izvede nekakav jadni performans s tupom britvom usred Rondoa. Samo da izvede taj čin u pauzi između dvije najave o spašavanju države i prebrojavanju fotelja koje ta građanska stradanja moraju nadoknaditi.