Posmrtni ostaci Kadrije Musića, Sulje Bećirevića i Velida Ibrahimovića pronađeni su u pet različitih masovnih grobnica u kojima su istražitelji pronašli samo jednu ili dvije kosti, a njihove sudbine najbolje svjedoče o razmjerima zločina i izazovima s kojima su se susrele obitelji nestalih i oni koji još uvijek tragaju za svojim najmilijima, tri desetljeća nakon rata.
Na 12 lokacija širom Bosne i Hercegovine, u objektima za čuvanje posmrtnih ostataka trenutno se nalazi 469 slučajeva nekompletnih tijela, uglavnom NN osoba. Iako ne postoji precizna evidencija o ukopima nekompletnih posmrtnih ostataka, iz Instituta za nestale osobe BiH ističu da je većina ekshumiranih posmrtnih ostataka u ovoj zemlji nekompletna. Detektor.
Prema informacijama iz Zavoda, najveća prepreka kompletiranju posmrtnih ostataka je način na koji su zločini počinjeni, a zatim i zataškavani.
– Suvremena povijest civilizacije ne pamti ovakav monstruozni inženjering zločina. Nakon formiranja primarnih masovnih grobnica, tijela su iskopavana teškim građevinskim strojevima i premještana u sekundarne, tercijarne, pa čak i četvrte ili pete masovne grobnice, kako bi se zameli tragovi. Te mašine su bukvalno kidale, gnječile i razvlačile ljudska tijela – kaže Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH.
Fazlić dodaje da se danas u Bosni i Hercegovini ne traga samo za nestalima, već i za onima koji su pronađeni. Na pitanje koliko često obitelji odbijaju ukopati kada se pronađe samo jedna kost ili mali dio kostura, dok se čekaju otkrića preostalih posmrtnih ostataka, Fazlić kaže da je to jedna od najtežih odluka s kojom se suočavaju obitelji nestalih.
– Odraslo ljudsko biće ima 207 kostiju, a jednu ili dvije nudimo obitelji. Imamo puno razumijevanje za one koji zbog ovoga odbijaju ukop. Međutim, posljednjih godina to više nije pravilo. Svjesni neumoljivog protoka vremena i činjenice da nitko ne može jamčiti kada će preostali dijelovi biti pronađeni, obitelji se sve češće odlučuju zakopati ono što imamo. Odaberu da imaju bar jedno mjesto, jednu nišu, gdje mogu spustiti ruku i proučiti dovu za svoje najmilije – kaže Fazlić.
Pojašnjava da kada se naknadno pronađu kosti osobe koja je već identificirana i pokopana, pokreće se proces reasocijacije. Svake godine se reekshumacijama otvaraju postojeće grobnice kako bi se naknadno pronađeni dijelovi tijela pridodali onima koji su ranije pokopani.
Detektor je ranije interaktivnim mapiranjem masovnih grobnica u BiH dokumentirao lokacije na kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava, razmjere zločina i pokušaje prikrivanja tragova.
Iskustva obitelji pokazuju koliko je odluka o pokopu nekompletnih posmrtnih ostataka teška i osobna.
Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže da joj je najteži period bio period neizvjesnosti dok je tražila sina.
– Kad su me obavijestili da su pronašli jednu ili dvije kosti, pristao sam da ih pokopam. Danas imam nišan s njegovim imenom i prezimenom. On više nije nepoznata, nestala osoba. Zna se da je ubijen i da je to dio njegovih posmrtnih ostataka – kaže Hotić.
Dodaje da bi to svima savjetovala jer se, kako kaže, duša smiruje.
Ramiza Gurdić je u genocidu izgubila muža i dva sina. Jednog sina je ukopala 2005. godine, a mlađeg 2011. godine, ali ni jedan ni drugi ukop nije bio konačan.
– Mehrudinovog sina sam dva puta ukopao, ali ga nisam cijelog ukopao. Glavu mu nikad nisu našli. Pitam se gdje mu je glava. Znam kako je bilo, a danas, ni nakon svih ovih godina, nije dovršeno – kaže Gurdić.
Kaže da je svako novo otvaranje mezara bilo teže od prvog ukopa.
– Meni je kopanje bilo gore nego da sam se prvi put ukopao. Svaki put proživljavaš istu bol i nadaš se da će pronaći ono što još nedostaje – kaže.
Posmrtni ostaci njenog mlađeg sina pronađeni su u dvije masovne grobnice – “Kamenica 5” i “Kamenica 8”, dok su posmrtni ostaci njenog supruga ekshumirani iz dvije različite grobnice u Jadru kod Kravice.
Sličnu odluku donijela je i obitelj Branka Gudala, čiji je otac ubijen u rujnu 1995. godine, ali svi njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. U ranijoj ispovijesti za Detektor rekao je da je njegov otac Gojko živio u Donjem Vakufu, odakle je, u organizaciji tadašnjeg Ratnog predsjedništva Općine Donji Vakuf, s ostalim civilima, ženama i starcima, autobusom otišao u Banju Luku.
– Navodno su krenuli autobusom iz Donjeg Vakufa, a u Bravnici, općina Jajce, autobus je granatiran od strane HVO-a. Moj otac je ostao mrtav na mjestu. Nisu pronađeni potpuni ostaci. Kutiju nismo otvarali, ali sudeći po težini, osjetilo se da nije kompletno tijelo – rekao je Gudalo.
Smatra da pronađeno treba zakopati, a ako se naknadno pronađu posmrtni ostaci, smjestiti ih u postojeću grobnicu.
Sličnog stava je i predsjednica Republičke organizacije obitelji zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS-a Isidora Graorac, koja kaže da ne postoji univerzalan odgovor na pitanje trebaju li obitelji ukopavati nekompletne posmrtne ostatke, jer je svaka situacija duboko osobna.
– Jako je teško bilo kome sugerirati što da radi u takvoj situaciji. Riječ je o specifičnim i bolnim okolnostima na koje se nitko ne može pripremiti, prije svega za nestanak voljene osobe, a onda i za saznanje da je samo dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen – kaže Graorac.
Njezin je osobni stav, rekla je, da bi savjetovala obiteljima da zakopaju pronađeno.
– Oni koji su pronašli barem dio posmrtnih ostataka imaju priliku dostojno pokopati svoje najmilije, u skladu sa svojim vjerskim običajima. Ako se naknadno nađu posmrtni ostaci, mogu se pridružiti već pokopanim – kaže ona i navodi da je nakon ukopa, koliko god bol ne prestaje, lakše kada postoji grobno mjesto gdje obitelji mogu doći i odati počast svojim najmilijima.
Dodaje kako i danas postoje obitelji koje iz raznih razloga ne žele preuzeti identificirane posmrtne ostatke. U kosturnici u Banjoj Luci, kaže, nalaze se identificirana tijela koja obitelji nisu preuzele. Pojašnjava da su razlozi za to različiti, od činjenice da više ne žive u BiH, do toga da još nisu odlučili gdje žele pokopati svoje najmilije. To je, dodaje, pravo svake obitelji i u takve se odluke ne može dirati.
Trenutno se u Bosni i Hercegovini traga za 7.566 osoba. Iz Instituta za nestale osobe BiH kažu da imaju operativna saznanja i da su duboko uvjereni da na tlu ove zemlje još uvijek postoji nekoliko velikih masovnih grobnica, ali da je zavjet šutnje onih koji znaju gdje se nalaze i dalje izuzetno jak, zbog čega je vrlo teško doći do novih informacija.
– Nemamo pravo odustati. Nastavit ćemo kopati svaki pedalj ove zemlje i raditi ovaj posao sve dok se ne pronađe posljednja nestala osoba. To je naš civilizacijski dug prema žrtvama i prema čovječanstvu – zaključuje Fazlić.