Položaj sam po sebi ne stvara sposobnost, ali u degradiranom sistemu često stvara iluziju veličine. Kada čovjek bez dovoljno znanja i samokritike dobije stvarnu moć, oko njega se brzo formira krug poslušnika, dok svaka kritika počinje da se doživljava kao neprijateljstvo.
Pamet mu ne smeta
Postoji posebna vrsta čovjeka kome gotovo ništa nije dovoljno složeno da o tome ne bi imao potpuno mišljenje.
Malo zna, ali ga to ne opterećuje. Naprotiv. Što manje zna, manje vidi šta bi sve još trebalo da zna, pa mu sopstvena sigurnost dođe kao sasvim pristojna zamjena za razumijevanje.
Takav čovjek rijetko zastane, pita ili kaže da nije siguran. Za njega je sumnja slabost, oprez nedostatak kičme, a promjena mišljenja gotovo lični poraz. Neznanje mu nije problem upravo zato što nema dovoljno znanja da ga prepozna.
Zato mu složene stvari izgledaju nepristojno jednostavno. Struka „komplikuje“, obrazovan čovjek „filozofira“, stručnjak „prodaje maglu“, a svako objašnjenje koje traje duže od dva minuta već ozbiljno miriše na palamuđenje.
Njegova velika prednost je što nikada ne mora da prolazi kroz onu neprijatnu fazu u kojoj čovjek shvati da možda nije u pravu. Taj luksuz uglavnom imaju samo oni koji znaju dovoljno da posumnjaju u sebe.
Tu nastaje osnovni paradoks čitavog sklopa: što manje razumije, to mu je više stvari potpuno jasno.
I zato čovjek koji najmanje vidi sopstvene granice često nastupa kao jedini u prostoriji koji ih, navodno, nema.
Polusvijet sa pečatom
Dok takav čovjek sjedi za kafanskim stolom, njegova sigurnost uglavnom ostaje problem nekoliko ljudi koji, iz ko zna kojeg razloga, moraju da ga slušaju. Ozbiljniji problem nastaje kada isti sklop u degradiranom društvu, kakvo je naše, zajaše na položaj sa kojeg njegovo mišljenje počinje da proizvodi posljedice za druge.
Funkcija mu tada ne služi kao razlog za dodatni oprez, nego kao potvrda da su sve njegove unutrašnje fekalije zapravo dokaz da je sposoban i „sveznajući“. Ako je postavljen da odlučuje, zaključak mu je jednostavan: očigledno je dovoljno sposoban da odlučuje.
Položaj tako postaje dokaz kompetencije, čak i kada je do njega došao preko poslušnosti, poznanstva, podobnosti, spleta okolnosti ili najobičnije vriske.
Tu se njegova stara samouvjerenost prvi put spaja sa stvarnom moći, pa ono što je juče bilo samo obična vriska, palamuđenje i maltretiranje neposredne okoline danas dobija pečat, budžet, potpis i ljude koji moraju da ga sprovedu.
Tako se problematizuje i sama funkcija, jer ona u ovakvim situacijama omogućava da nečija ograničenost i iskompleksiranost dobiju institucionalni domet.
Položaj kao dokaz sopstvene veličine
Čovjek koji ni ranije nije umio da posumnja u sebe na položaju dobija još manje razloga za to.
Svaki sastanak na kojem ga drugi čekaju, svako „šefe“, svaka odluka koja se izvrši zato što je njegova i svaki čovjek koji mora da traži njegovu saglasnost postaju sitni dokazi da je njegova slika o sebi bila tačna.
Tu nastaje opasan psihološki obrt. On u svojoj ograničenosti više ne razlikuje autoritet funkcije od sopstvene vrijednosti. Poštovanje koje ljudi pokazuju položaju tumači kao poštovanje prema svojoj pameti, a poslušnost kao potvrdu da je u pravu.
Što je duže u takvom okruženju, sve teže vidi gdje prestaje njegova stvarna sposobnost, a počinje moć koju mu je dala funkcija.
Hor ljigavaca
Oko takvog čovjeka veoma brzo počinje da se okuplja odgovarajuća fauna.
Sitni interesdžije, profesionalni klimači glavom, karijerni beskičmenjaci i ljudi kojima je jedina ozbiljna vještina da nanjuše gdje treba da se savije kičma.
Njihov posao nije da misle. Njihov posao je da potvrđuju.
Svaka glupost postaje „briljantna procjena“. Svaki ispad „odlučnost“. Svako nepoznavanje materije „zdrav razum“. Svako ponižavanje saradnika „autoritet“.
Laskavci pritom ne moraju iskreno da vjeruju ni u jednu riječ koju izgovore. Njima je dovoljno da znaju da pohvala donosi sitnu ili krupniju korist.
Čak i kada zna da ljudi oko njega nisu iskreni, to mu ne mora rušiti sliku o sebi. Naprotiv, može dodatno da je učvrsti. Njihovo ulagivanje tada ne tumači kao dokaz sopstvene usamljenosti ili lažnog autoriteta, već kao potvrdu da ima moć da ljude drži pod kontrolom i natjera ih da mu se prilagođavaju.
Tako i neiskrenost okruženja počinje da hrani isti ego. Ako mu se dive – velik je. Ako mu se ulizuju iz interesa – opet je velik, jer je on taj kome se ulizuju, a ne neko drugi.
Proizvodnja dušmana
Poslije dovoljno vremena provedenog u okruženju koje ga neprekidno potvrđuje, svako ozbiljnije neslaganje počinje da izgleda neprirodno.
Ako ga većina oko njega svakodnevno uvjerava da je sposoban, pronicljiv i gotovo nepogrešiv, onda čovjek koji kaže da je odluka loša ne može jednostavno biti neko ko misli drugačije. Mora da postoji neki skriveni razlog.
Tako kritika prestaje da bude informacija, a postaje sumnjiva namjera. Stručnjak koji upozorava na posljedice „komplikuje“. Saradnik koji odbija da klima glavom „radi protiv njega“. Čovjek koji zna više postaje nadobudan, zavidan ili opasan.
Zato se oko njega vremenom proizvodi čitava kategorija „dušmana“ – ljudi koji navodno zavide, sapliću, podmeću i čekaju njegov pad.
U personalizovanom poretku ta podjela ubrzo prestaje da bude samo privatna predstava čovjeka na vrhu. Ona postaje princip funkcionisanja sistema. Institucije, mediji i partijska hijerarhija počinju da razlikuju podobne od nepodobnih prema stepenu lojalnosti, a ne prema kvalitetu njihovog rada.
Tada se kritičari više ne pobijaju argumentima. Oni se marginalizuju, razvlašćuju, profesionalno potiskuju i izbacuju iz prostora odlučivanja.
Osveta loših đaka
Kad nesiguran i ograničen čovjek jednom dobije funkciju, rijetko oko sebe bira bolje od sebe. Bolji ga podsjećaju na ono što nije, pa zato traži poslušne, prosječne i zahvalne.
Tako nastaje lanac negativne selekcije: jedan podoban dovodi drugog, drugi trećeg, a svaki sljedeći bira još bezopasnije od sebe.
Poslije nekoliko krugova dobije se čitava hijerarhija polusvijeta koja sistemski degradira institucije, javni moral i samu ideju da znanje, rad i pristojnost išta vrijede.
Tu „osveta loših đaka“ prestaje da bude metafora. Postaje način na koji se sistem reprodukuje: prema onima iznad pokazuje se ulizivačka poslušnost, dok se po onima ispod istresa sav fekalni talog sopstvene bahatosti i kompleksa.
Izvor: projekat DEMONTAŽA94
foto: Ilustracija