U redakciju našeg portala stiglo je neobično pismo čitaoca. Izborni zakon BiH zabranjuje obećavanje novčane nagrade ili druge materijalne koristi s ciljem dobijanja podrške birača, medjutim tokom predizborne kampanje sve češće su priče među građanima o navodnoj kupovini glasova. Naš čitalac, u vezi sa tim, postavlja pitanje koje izlazi iz okvira politike i zakona i ulazi u područje morala, savjesti i vjere.
Njegov prijedlog je radikalan: smatra da bi vjerske vođe u BiH trebalo javno i nedvosmisleno da osude svakoga ko svoj glas prodaje za novac ili drugu korist.
Čitalac ide i korak dalje.
„Ako je prodaja glasa prodaja vlastite slobode, ali i budućnosti svoje i tuđe djece, zašto vjerske zajednice ćute? Neka jasno kažu vjernicima kakav je to grijeh. Ako treba, neka zaprijete i anatemom onima koji svjesno prodaju svoj glas“, navodi se, između ostalog, u pismu koje smo dobili.
Iza njegove provokativne ideje krije se pitanje koje nije nimalo bezazleno.
Koliko vrijedi jedan glas?
50 maraka? 100? Paket hrane? Obećanje zaposlenja? Usluga?
I šta se zapravo prodaje kada se proda glas?
Jer glas nije samo zaokruženo ime na papiru. Njime se odlučuje ko će narednih godina upravljati javnim novcem, donositi zakone i odlučivati o pitanjima koja se tiču svih građana
Možda je izraz „anatema“ iz pisma našeg čitaoca pretežak i i tome mogu suditi teolozi i vjerske zajednice, ali naš čitalac očigledno smatra da zakon nije dovoljan.
Njegova poruka je, prevedena na jednostavniji jezik: ako se ljudi više ne plaše zakona, možda još uvijek slušaju vlastitu savjest.
I upravo tu otvara zanimljivu raspravu.
Da li bi sveštenici, imami i drugi vjerski autoriteti, bez svrstavanja uz bilo koju stranku ili kandidata, trebalo pred izbore da pošalju jednu potpuno jasnu poruku:
Ne prodaj svoj glas.
Ne zato što treba glasati za jedne ili protiv drugih. Naprotiv. Nego zato što slobodan čovjek mora sam savjesno odlučivati kome će dati povjerenje.
Na kraju, demokratiju ne mogu sačuvati samo kamere, posmatrači, skeneri i zakoni.
Najvažnija zaštita izbora i dalje se nalazi tamo gdje nijedna kamera ne može zaviriti, a to je u savjesti glasača i njegovoj odluci da njegov glas jednostavno nije na prodaju, piše čitalac.