Zašto se divimo normalnim stvarima i kako je sve postalo marketing na društvenim mrežama

Vjerojatno ste primijetili da u posljednje vrijeme stvari koje bi trebale biti sasvim normalne, iznenađuju, vesele, smatramo ih “nečim velikim”. Sve mora biti nagrađeno pljeskom. I naravno, objavljeno na društvenim mrežama.

Ljudi koji učine lijepu gestu ili dobro djelo proglašavaju se herojima. Pa makar to bio i njihov posao. Kako kaže naš narod, sve je postalo „ebu zemze“ (voda sa izvora Zemzem u Mekki, kolokvijalno, nešto veliko, cijenjeno).

Bezbroj je primjera koji potvrđuju ovu tvrdnju.

Nedavno smo imali situaciju da je konkretno Sarajevo bilo okovano snijegom i da su komunalne službe potpuno zakazale.

Tada su se radnici KJKP Rad počeli slikati kako čiste snijeg, valjda zato što su im to naredili “nadležni”. Svakih par minuta na službenim stranicama Rade ide objava, graltica u ovom kvartu, graltica u onom kvartu.

I onda lopataju.

Dakle, nešto što bi trebalo biti sasvim normalno, ljudi su zaposleni i za to primaju plaću, a između ostalog njihov posao je i čišćenje snijega, sada treba nagraditi i to smatrati nekim dodatnim radom.

Isti je slučaj i s drugim zanimanjima. Divimo se i pozdravljamo liječnika koji je oživio čovjeka i spasio mu život. Nema ništa ljepše nego spasiti nečiji život, ali to je posao liječnika koji ga godinama uči i specijalizira.

Divimo se vatrogascu, koji je također prošao razne edukacije, kada nekome pomogne ili ga izvuče iz vode, na primjer.

Posebnu pozornost izazvala je nedavna fotografija policajca koji starici pomaže preći ulicu na pješačkom prijelazu, a odmah je završila na društvenim mrežama uz bezbroj komentara hvale i podrške policajcu. Lijepa gesta, bez sumnje. Policija je u službi građana. Da stvar bude bizarnija, MUP Kantona Sarajevo podijelio je tu fotografiju na svojoj službenoj FB stranici.

Prije nekoliko godina pažnju je izazvao policajac koji je zaustavio promet kako bi patka sa svojim pačićima prešla ulicu.

Zašto se divimo situacijama koje bi trebale biti sasvim normalne i je li zaista nastupila “nova normala” ili “nova nenormalna”, razgovarali smo sa psihologom i sociologom Ibrahimom Prohićem.

Naš sugovornik smatra da je umjesto rada fokus na marketingu.

– Ovdje je riječ o nekakvoj društvenoj ili psihičkoj perverziji, što znači da se ono što bi trebalo biti normalno prikazuje kao nešto što je iznimno. Sada se postavlja pitanje zašto. Koji su motivi, koje su potrebe, što se krije iza izgleda. Po mom mišljenju, u bolesnom društvu, ne poremećenom, ne nedemokratskom, ali u bolesnom društvu, kakvo je nedvojbeno bosanskohercegovačko društvo, poremećen je sustav vrijednosti.

Živimo u najmanje dvije, a možda i više, paralelnih stvarnosti ili javnosti. Imamo realnost koju nam prezentiraju ljudi koji imaju političku moć. Kad bismo slijedili njihovu “stvarnost”, tj. fiktivnu ili falsificiranu stvarnost, život bi nam bio puno bolji. Druga je realnost s građanima koji ne misle svojom glavom i koji su laka meta za manipulaciju.

I imamo treću realnost koja je jako gruba i koja nije dobra i na to ću se fokusirati. Došli smo u situaciju da stvari koje nisu normalne postaju normalne i obrnuto, one stvari koje bi po difoltu ili po slovu zakona trebale biti regularne i uobičajene, predstavljaju se kao nešto što je izuzetno – kaže Prohić.

Naglašava da je politika, odnosno kvazipolitika, nametnula neke modele ponašanja koji se onda okomito spuštaju na takozvanog običnog građanina u svakodnevnom životu.

– Jedno od osnovnih učenja u teoriji naziva se učenje oponašanjem ili učenje po modelu. Ljudi koji imaju visok društveni status, koji su u mandatima, koji su na vlasti. A koji osim političke imaju i ekonomsku i financijsku moć, postaju objekti identifikacije.

I onda taj običan građanin pomisli da je to model po kojem bi se trebao ponašati. Da budemo potpuno precizni, činjenica da radnici komunalnog poduzeća čiste snijeg ili liječnik reanimira pacijenta nije vijest u normalnim društvima, ali postaje vijest u društvu u kojem je manipulacija glavni alat komunikacije između ljudi, a posebno između institucija i zaposlenih u ustanovama i građana. To je suština – smatra Prohić.

Prohić naglašava da se obični građani ugledaju na one koji su na vlasti, koji imaju političku moć, materijalno bogatstvo i finansijsku stabilnost.

– S druge strane imate građane koji ne mogu spojiti kraj s krajem. Prema standardu ili primanjima koja ima većina građana u Bosni i Hercegovini, to ne može trajati mjesec dana, nego maksimalno 15.

Ogroman broj ljudi prema statističkim podacima, više od 60 posto živi na granici siromaštva, a dobar dio njih živi ispod granice siromaštva. I sad, taj čovjek koji muku muči sa svakodnevnim kupnjama, vidi kako netko parkira skupo vozilo na nogostupu i nitko mu ništa ne može.

Onda ti jadni građani, osiromašeni, potcijenjeni, uvrijeđeni, poniženi, počnu misliti da je to model koji je uspješan. Na kraju krajeva, ako želimo biti realni, to je model po kojem se u Bosni i Hercegovini postižu uspjesi. društvo. Bahatost, korupcija, kriminal, nepotizam. Onda ljudi počnu misliti da je to u redu. Jedno je istraživanje pokazalo da je više od 60 posto ispitanika reklo da bi posegnulo za korupcijom ili mitom kako bi riješili neke svoje osobne probleme ili potrebe. To znači da je korupcija postala model ponašanja – kaže Prohić.

Zanimalo nas je i zašto se čudimo kada su ljudi dobri, simpatični i dragi i zašto ne možemo vjerovati.

– Riječ je o jednoj perverznoj stvarnosti, gdje je sve perverzno, poremećeno, izvrnuto. Umjesto da stoji na nogama, on stoji na glavi – zaključuje Prohić.