Iranski plan od deset točaka, nije samo običan prijedlog za primirje, već radikalan pokušaj redefiniranja moći na Bliskom istoku.

Teheran je iskoristio trenutak ekonomske ranjivosti Zapada da Donaldu Trumpu ponudi dogovor koji bi, ako ga prihvati, značio značajno povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz ove regije.

Janice Gross Stein, profesorica međunarodnih odnosa, tvrdi da ovaj mir nije kompromis, već strateška kapitulacija Zapada.

Ona ovo smatra “potpunom pobjedom Irana”, fokusirajući se na kontrolu Hormuškog tjesnaca.

Stein tvrdi da dopuštanje Iranu da zadrži kontrolu nad tjesnacem, uz istovremeno nametanje carina (koje se spominju u planu), mijenja samu definiciju slobodne plovidbe.

Ako Iran ima pravo određivati ​​tko prolazi i po kojoj cijeni, on više nije samo regionalna sila, već globalna gospodarska sila, tvrdi Stein.

Umjesto slobodnog međunarodnog prolaza, Iran predlaže uspostavljanje zajedničkog suvereniteta s Omanom, što uključuje i nametanje enormnog poreza od dva milijuna dolara na svaki tanker.

Ovaj potez izravno pretvara globalnu energetsku sigurnost u iranski izvor prihoda.

Na taj bi način svako pokretanje američkih sankcija u budućnosti postalo neodrživo, jer bi Iran imao pravni mehanizam da uzvrati izravnim udarom na cijenu nafte, čime bi praktički u svojim rukama držao ključeve svjetske inflacije.

Janice Stein ističe kako je Trump prihvaćanjem ovog plana kao “temelja za pregovore” zapravo priznao vojne uspjehe Irana.

Iran je uspio blokirati tjesnac i izdržati početne udare bez sloma iranskih vlasti.

Za Steina, primirje u kojem Iran ne deblokira tjesnac bezuvjetno znači da je Trumpova prijetnja “uništenjem civilizacije” propala. Iran je “blefirao” jače od SAD-a i pobijedio.

Iran je uspio vojni sukob pretvoriti u energetski rat, a u energetskom ratu uvijek pobjeđuje onaj s rukom na “ventilu” (Hormuz) ako druga strana nije spremna na totalno uništenje.

Dok američka administracija pokušava situaciju prikazati kao pobjedu diplomacije, dokumenti otkrivaju da Iran zahtijeva potpuno priznanje svog nuklearnog programa.

Inzistiranje na pravu obogaćivanja urana, bez obveze izvoza zaliha, stavlja Iran u poziciju stalne nuklearne prijetnje koja bi bila međunarodno priznata.

Paralelno, plan predviđa potpuno povlačenje američkih trupa iz Iraka, Sirije i ključnih baza u Zaljevu. Ovo nije samo vojni zahtjev, već pokušaj stvaranja sigurnosnog vakuuma koji će popuniti proiranska Osovina otpora.

Posebno ponižavajući aspekt za Washington je zahtjev za stvaranjem fonda za obnovu, teškog stotine milijardi dolara.

Iran taj novac ne traži kao pomoć, već kao službenu ratnu odštetu za godine provedene pod sankcijama koje u dokumentu naziva “ekonomskim terorizmom”.

Prihvaćanjem ove terminologije Trumpova bi administracija neizravno priznala krivnju za prethodna desetljeća američke vanjske politike.

Osim toga, traženje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a služi kao međunarodno pravno jamstvo koje bi spriječilo bilo kojeg budućeg američkog predsjednika da se jednostrano povuče iz sporazuma, čineći sporazum praktički neosporivim.

Donald Trump nalazi se pred povijesnim izborom. S jedne strane prihvaćanje plana donosi mu trenutni mir i stabilizaciju cijena goriva, što je ključno za njegov domaći rejting.

S druge strane, ovi uvjeti znače napuštanje dugogodišnjih saveznika Izraela i Saudijske Arabije, ostavljajući ih na milost i nemilost Iranu, kažu stručnjaci.

Analitičari upozoravaju da će arapske zemlje Zaljeva (UAE, Saudijska Arabija) to doživjeti kao dokaz da se više ne mogu osloniti na američki “sigurnosni kišobran”.

Ako Iran ostane gospodar tjesnaca, te će zemlje morati sklopiti vlastite vazalne ugovore s Teheranom, što bi bio definitivan kraj američke ere na Bliskom istoku.