Sarajevo i ove godine obilježava 5. travnja – datum koji se smatra početkom najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj povijesti Europe.

Tog dana 1992. godine, nakon referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine, mirni prosvjedi građana pretvorili su se u prve smrtonosne hice, čime je započela opsada koja će trajati gotovo četiri godine.

Početak opsade vezan je za događaje na Vrbanja mostu, gdje su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić – prve civilne žrtve rata u Sarajevu. Njihova imena danas nose most i simboliziraju početak stradanja koje će obilježiti sudbinu grada.

Opsada Sarajeva trajala je 1425 dana, od travnja 1992. do veljače 1996. Grad je bio u potpunom okruženju, bez osnovnih uvjeta za život – vode, struje, grijanja i slobode kretanja. Građani su svakodnevno bili izloženi snajperskoj i topničkoj vatri s okolnih brda, a na grad je dnevno padalo u prosjeku stotine granata.

Prema dostupnim podacima, tijekom opsade ubijeno je više od 11.000 Sarajlija, među kojima više od 1.600 djece. Tisuće su ranjene, a materijalna razaranja ostavila su trajne posljedice na infrastrukturu i život u gradu.

Najveća oštećenja pretrpjeli su civilni, kulturni i sakralni objekti. Ubijani su ljudi, rušeni su civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice.

U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA koji su kasnije pali u ruke Vojske RS.

Cilj im je bio mučenje glađu i demoraliziranje stanovništva na najokrutnije načine.

Gradske četvrti, zaseoci, ulice, trgovi, svi važniji i manje važni objekti, stambene zgrade, privatne kuće, bili su gađani raznim oružjem.

Mnogi objekti – zgrada gradskog rodilišta na Jezerima, Središnja pošta, Gradska vijećnica s desecima tisuća vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista “Oslobođenje”, brojne tvornice, škole, kulturne ustanove, izgorjeli su do temelja nakon što su pogođeni minobacačkim i drugim vrstama projektila.

Pojedini objekti, poput zgrade RTVBiH, također su gađani tzv. modificiranim aviobombama težine do 250 kilograma, o čemu postoje iskazi i izvještaji balističkih vještaka sa suđenja za zločine počinjene u ratu u BiH pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio je Stanislava Galića, bivšeg zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, na doživotni zatvor zbog terorisanja građana Sarajeva.

Dragomir Milošević, Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, osuđen je na 29 godina zatvora.

Zbog teroriziranja civila u Sarajevu snajperskim i topničkim napadima, među ostalim, bivši predsjednik Republike Srpske i vojskovođa VRS-a Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor.

Zapovjednik VRS-a Ratko Mladić prvostupanjski je pred Haaškim sudom osuđen na istu zatvorsku kaznu, među ostalim, zbog teroriziranja civila u Sarajevu snajperskim i topničkim napadima.

U presudama ICTY-a utvrđeno je da su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a provodeći kampanju terora s ciljem pritiska na vlasti u Sarajevu, namjerno gađale civile.

Unatoč svemu, Sarajevo je ostalo simbol otpora i života tijekom opsade. Kulturni i društveni život nije bio posve ugašen – održavale su se predstave, koncerti i izložbe, kao čin prkosa i borbe za očuvanje dostojanstva.

Obilježavanje 5. travnja danas ima višestruki značaj. Osim obilježavanja početka opsade, ovaj datum se obilježava i kao Dan grada Sarajeva. Tim povodom organiziraju se komemoracije, polaganje cvijeća na spomen obilježja, te brojne kulturno-prosvjetne aktivnosti.

Središnji događaji obilježavanja tradicionalno su odavanje počasti na spomen obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, kao i na mjestima stradanja širom grada. Poruka koja se šalje je jasna – sjećanje na žrtve mora ostati trajno, kao opomena budućim generacijama.

Tri decenije kasnije, Sarajevo još nosi ožiljke, ali i ponos na otpor koji je iskazivalo. 5. travnja ostaje datum koji ne označava samo početak jedne tragedije, već i snagu jednog grada da preživi, ​​sačuva svoj duh i krene dalje.