Rak je ozbiljna, teška bolest i nije lako suočiti se s takvom dijagnozom, emocijama koje dolaze sa svih strana, proći sve faze liječenja…

Neusporedivo je gore kada se vi kao roditelj suočite s tim, kada vam liječnik kaže da vaše dijete ima malignu bolest.

Zašto dijete, zašto baš ono, zašto se to nije dogodilo meni, kako će sve završiti…, pitanja su koja vas, od trenutka kada saznate dijagnozu, počnu pritiskati.

S ovakvim pitanjima i neopisivim strahovima šta nosi sutra susrela se Atifa Buldić Bešić iz Srebrenika, majka tada dvogodišnje Nadje Bešić, kojoj je krajem 2016. godine dijagnosticirana akutna limfoblastna leukemija.

Kako se ova bolest u to vrijeme nije mogla liječiti na Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla, mala Nađa je upućena na Pedijatrijsku kliniku Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

Leukemija je, prisjeća se Atifa, otkrivena slučajno na liječničkom pregledu za upis u vrtić, jer Nađa nije imala nikakve simptome.

– Osim što je bila malo blijeda, Nađa nije imala nikakvih drugih simptoma koji bi nas upozoravali da nešto nije u redu. To što je blijeda bilo je normalno jer joj je sa šest mjeseci dijagnosticirana anemija, zbog čega smo joj povremeno davali potrebne preparate. Ali u tom periodu, zadnjih šest mjeseci, nismo joj kontrolirali krvnu sliku, pa sam inzistirala kod njezine pedijatrice da se i ona provjeri. Rekla bih da je to bio majčinski instinkt. Uradili smo kompletnu krvnu sliku, ali su nas zamolili da je ponovimo, nakon čega su nas iz laboratorija hitno uputili kod Nađine pedijatrice, a doktorica je rekla da dijete hitno odvezemo na UKC Tuzla, uz konstataciju da joj “nije jasno kako uopće stoji na nogama” – prisjeća se Atifa povodom 15. februara, Međunarodnog dana djece oboljele od raka.

Nađa je u roku od 24 sata podvrgnuta detaljnim pretragama na UKC Tuzla, a zatim je upućena na KCUS, gdje su ljekari konstatovali akutnu limfoblastičnu leukemiju.

– U roku od 48 sati život mi se promijenio. Naše zdravo dijete suočilo se s tako teškom dijagnozom. Činilo mi se da se sve oko mene ruši, da nema izlaza, da je sve crno, pogotovo što nam je svijest bila takva, jer to je bila prva veza s tom bolešću, da rak znači – loš ishod, terminalni stadij i na kraju smrt. Na kraju, mnogi to tako povezuju, pa tako i mi – kaže Atifa.

U Sarajevu je Nađi urađena punkcija koštane srži, a odmah potom i analiza koja je potvrdila dijagnozu.

– Nalazi su pokazali da je gotovo 86 posto Nađine koštane srži bilo zauzeto malignim stanicama, što nije bila ohrabrujuća vijest – dodaje Atifa.

Uslijedili su mjeseci borbe. Atifa kaže da joj je trebalo tri mjeseca da prihvati sve što se oko nje događa.

– Tri mjeseca nisam ni s kim razgovarao, nisam odgovarao na pozive, a svi su htjeli znati kako je Nađa, kako mogu pomoći. Tada nisam mogla izdržati, mislila sam ako progovorim da ću izgubiti snagu potrebnu da se borim za dijete. Ali sad sam svima njima jako zahvalna što su bili uz nas u svakom trenutku – objašnjava.

Nađino bolničko liječenje trajalo je sedam mjeseci s usponima i padovima, a prošla je kroz tri ciklusa agresivne i teške kemoterapije.

– Najpozitivnija stvar u cijeloj našoj borbi, svijetla tačka koja nas je vodila, bodrila, podržavala, pomagala nam je Udruga Srce za djecu oboljelu od raka i Roditeljska kuća u Sarajevu, koja je otvorena malo prije našeg dolaska. Peti dan u bolnicu su nas posjetile psihologinja i socijalna radnica iz Udruge. Sjećam se jedne anegdote koju danas često prepričavam. Rekli su mi na što moja Nađa i ja imamo pravo, koje usluge nudi Roditeljska kuća, a ja sam ih skeptično slušala, misleći – da od toga nema ništa. Nakon toga sam se čula sa suprugom i sve mu ispričala, rekavši – “Sam Bog zna koliko će nas koštati ove usluge u Roditeljskoj kući, a da će i doktori nešto očekivati ​​od nas”. To je mišljenje koje smo imali o našem zdravstvenom sustavu – kaže Atifa.

A onda se dogodilo nešto što kaže da nikada neće zaboraviti.

– Osmi dan smo odvedeni u Roditeljsku kuću, mjesto gdje smo dobili najveću podršku i uživali, ako se može tako reći, u periodu kroz koji je prolazila moja Nađa. U Roditeljskoj kući nastavilo se Nađino djetinjstvo, mogli su doći njen otac i Nađin brat. Mama je sve vrijeme bila s nama i pomagala, kuhala, čistila, spremala sve što je trebalo Nađi i meni – prisjeća se Atifa.

Danas dvanaestogodišnja Nađa je zdrava djevojčica, učenica šestog razreda osnovne škole, sportašica, reprezentativka BiH, osvajačica medalja u karateu na balkanskim takmičenjima i jedna od najboljih sportašica u svojoj kategoriji u našoj zemlji.

Bolest i trauma su izblijedile, osim što Nađa svake godine ide na kontrolu krvne slike.

– Ponosni smo na nju, na njenu borbu, na njenu upornost… Tijekom liječenja i kemoterapije morala je biti toliko disciplinirana da je sve bilo isprogramirano u minutu kada treba nešto uzeti, pojesti, popiti. Njezina bolest promijenila je način života cijele obitelji, jer smo se okrenuli zdravim stilovima života, sportu. Naravno, bolest je ostavila posljedice, ali ona se ne predaje, vrlo je odgovorna, disciplinirana, borbena. Zato bi moja poruka svima onima koji sada prolaze kroz teška iskušenja bila da nikada ne donosite zaključke unaprijed, ne padate u očaj, depresiju…, već da se borite, mislite pozitivno, pričate o svom problemu, slušate preporuke doktora, dopustite dobrim ljudima oko sebe da vam priđu, daju podršku, pomognu koliko mogu, jer uvijek postoji nada i šansa za ozdravljenje, moja Nađa je najbolji primjer za to – rekla nam je na kraju Atifa Buldić Bešić. razgovor.