U sarajevskom tramvaju jutros je zabilježen šokantan incident: dvojica maloljetnika napala su trećeg metalnim šipkama, dok su ostali putnici, njih desetine, sjedili i gledali, reagirajući samo riječima “nemoj ga tući”. U tučnjavu su se uključile tri žene i vozač, koji su pokušali razdvojiti mladiće i oduzeti im oružje, no većina putnika samo je to mirno promatrala. Ovakva pasivnost građana i moralna (ne)odgovornost zapravo su samo još jedan primjer u nizu, ali i znak upozorenja da smo negdje u ovoj klimi “izgladili”.

Upravo o tome govori psiholog Marko Romić. Za Faktor objašnjava zašto smo kao društvo “guglali” na nasilje i patnju drugih i prestali biti empatični.

– Ne tiče se to samo mene, ne dira samo mene, a ponašamo se tako da nas tuđe nevolje i problemi ne dotiču i ne zanimaju. I tada, ako vidimo da je nečiji život ozbiljno ugrožen, vidjeli smo to u ovom, ali i u jednom drugom slučaju koji se dogodio u Sarajevu prije mnogo godina – ubojstvu dječaka Denisa Mrnjavca. Mogu reći da smo pali jako, jako nisko, ali i dalje padamo i bojim se da će biti još drastičnijih primjera upravo zato što ništa ne poduzimamo po tom pitanju – kaže psihologinja.

Romić ističe da je ovakva ravnodušnost postala gotovo pravilo u društvu.

– Skrštenih ruku gledamo razne primjere neprihvatljivog ponašanja, strašnih zločina, zlostavljanja slabijih i slično. Ako se pitamo jesmo li dotakli moralno dno, bojim se da možemo pasti još niže – smatra.

Romićeve tvrdnje potvrđuje i raskorak između ponašanja ljudi na društvenim mrežama i u stvarnosti.

Dok društvene mreže svakodnevno vrve od glasnih osuda, poziva na pravdu i samoprozvanih moralnih autoriteta, stvarnost pokazuje sasvim drugačiju sliku. U situacijama kada je potrebno reagirati, ustati, pomoći ili barem pokušati spriječiti nasilje, mnogi biraju šutnju i povlačenje.

Psiholog Marko Romić upozorava da postoji opasan jaz između online slike i stvarnog ponašanja.

– Na društvenim mrežama, nažalost, imamo previše onih koji svoje bitke vode iz nekakvih sigurnih fotelja, mišjih rupa, lažnih identiteta i lažnih profila, glumeći heroje i pametnjakoviće, a u praksi, u stvarnosti, pokazuju sasvim druga lica – zaključuje.

Taj kontrast, smatra, dodatno produbljuje osjećaj društvene apatije. Kada solidarnost ostane ograničena na komentare i postove, a nema je u stvarnim situacijama, nasilje dobiva prostor za ponavljanje, a mi smo samo promatrači dok ne dođe red na nas.