Prije otprilike 66 milijuna godina, asteroid promjera 10 do 12 kilometara udario je u plitko karbonatno područje bogato sumporom u blizini današnjeg Chicxuluba na poluotoku Yucatan u Meksiku. Stvorio je krater širok gotovo 180 kilometara i označio točku u geološkom zapisu gdje je nestalo oko tri četvrtine svih vrsta, uključujući neptičje dinosaure.

Najveće izravno fizičko uništenje bilo je koncentrirano oko Meksičkog zaljeva i okolnih područja. Međutim, samo to ne može objasniti masovno izumiranje koje je zahvatilo čak i najudaljenije dijelove planeta.

Da bismo ovo razumjeli, važnija je priča što je udar učinio atmosferi, prvo u satima nakon udara, a zatim u godinama koje su uslijedile, piše on. spacedaily.com.

Krater je bio rana. Atmosfera je bila oružje.

Udarac je balističkim putanjama izbacio rastaljeno kamenje iz atmosfere. Kada su se te kapljice, koje su se u međuvremenu stvrdnule u staklene kuglice (sferule), počele vraćati na Zemlju i usporavati, zagrijale su gornje slojeve atmosfere.

Modeli koje su 2013. predstavili Douglas Robertson i njegovi kolege u Journal of Geophysical Research: Biogeosciences procijenili su da je to proizvelo infracrveni toplinski val na površini Zemlje, usporediv s pećnicom uključenom na najjače zagrijavanje tijekom razdoblja nakon udara.

Drugim riječima, toplina nije dolazila iz kratera, padala je s neba, čak i na mjestima vrlo udaljenim od mjesta udara.

Je li taj toplinski val zapalio cijeli svijet još uvijek je predmet rasprave. U radu iz 2009. objavljenom u časopisu Geology, Tamara Goldin i Jay Melosh tvrdili su da bi padajuće sferule zapravo zaštitile površinu od većeg dijela vlastitog zračenja, skraćujući trajanje vala ispod praga potrebnog za paljenje drva diljem planeta.

Studija modeliranja iz 2013., objavljena u istom časopisu, pokazala je da su požari izbili u nekim smjerovima od mjesta udara, ali ne kao jedna globalna vatrena oluja. Dakle, postojanje toplinskog pulsa je dobro utvrđeno, ali tvrdnja da je spalio cijelu biosferu u jednom trenutku nije.

Stijene na mjestu udara bile su bogate sulfatima i karbonatima. Njihovim isparavanjem otpuštene su ogromne količine sumpora u stratosferu, gdje su nastali aerosoli koji su blokirali sunčevu svjetlost. Tome se pridružila čađa koja je posljedica požara raslinja i fina kamena prašina.

Kako je sunčeva svjetlost bila blokirana, fotosinteza na kopnu iu površinskim slojevima mora naglo je pala u roku od nekoliko tjedana. Temperature padaju godinama. Studija objavljena 2014. u časopisu PNAS, temeljena na temperaturnim pokazateljima sačuvanim u morskim sedimentima, pronašla je dokaze brzog i ozbiljnog hlađenja neposredno nakon udara, što je u skladu sa scenarijem “šok zime”, a ne s postupnim opadanjem klime.

Upravo ovaj scenarij najbolje odgovara podacima o preživljavanju vrsta. Životinje koje su uspjele preživjeti bile su većinom male, sposobne su se sakriti, kopati jazbine ili živjeti u vodi, te se hrane raspadnutom organskom tvari umjesto svježim biljkama.

Obrazac koji favorizira kopače i čistače više izgleda kao svijet koji je utonuo u tamu i prestao proizvoditi hranu nego kao posljedica kratkotrajnog udarnog vala.

Znanstvenici još uvijek pokušavaju utvrditi koliko su sumpora, čađe i prašine pridonijeli ukupnom hlađenju. Najnoviji značajan doprinos raspravi došao je 2023. godine, kada su Cem Berk Senel i ostali objavili paleoklimatske simulacije u časopisu Nature Geoscience na temelju mjerenja veličine zrna s nalazišta Tanis na granici krede i paleogena u Sjevernoj Dakoti.

Otkrili su da je udio vrlo fine silikatne prašine, veličine između 0,8 i 8 mikrometara, veći nego što se prije mislilo.

Prema njihovim simulacijama, ta bi prašina mogla ostati u atmosferi čak 15 godina, pridonijeti hlađenju Zemljine površine za oko 15 stupnjeva Celzijusa i gotovo potpuno zaustaviti fotosintezu na otprilike dvije godine.

Međutim, autori oprezno tumače rezultate. Prašina je prikazana kao faktor koji djeluje zajedno sa sumporom i čađom, a sami istraživači naglašavaju da točni mehanizmi izumiranja još nisu dovoljno razjašnjeni. Ova studija produbljuje raspravu, ali je ne završava.

Popularna slika ovog događaja često spaja regionalnu katastrofu i globalno izumiranje u jedan trenutak: asteroid udari, dinosauri umiru.

Međutim, kemijski dokaz koji je prvi povezao izumiranje s udarom asteroida, sloj iridija koji su 1980. opisali Luis i Walter Alvarez i kolege, nije objasnio kako je zapravo došlo do masovnog izumiranja. Krater nam je pokazao gdje se događaj zbio. Atmosfera objašnjava mehanizam.

Gledajući tako, osnovna ideja ostaje ista: udar je “napunio” nebo, najprije toplinom u prvim satima, potom česticama koje su godinama zaklanjale Sunce, a nebo je to prenijelo efekte na sve kontinente.

Ono što ostaje otvoreno pitanje je precizna raspodjela odgovornosti: koliko se hlađenje može pripisati sumporu, koliko čađi, a koliko prašini, te koliko je početni toplinski puls stvarno bio smrtonosan. Odgovori na ova pitanja ovise o sve preciznijim analizama graničnih sedimenata poput onih pronađenih u Tanisu.

Krater je mapiran desetljećima. Ali u godinama koje su uslijedile nakon njegovog nastanka, znanstvenici ga još uvijek pokušavaju rekonstruirati.

Nova promatranja NASA-inog svemirskog teleskopa James Webb pokazala su da asteroid 2024 YR4 neće udariti u Mjesec 2032. godine, čime je u potpunosti otklonjena prethodno procijenjena mogućnost sudara.

Američka svemirska agencija NASA objavila je da su nova promatranja omogućila znanstvenicima da točnije izračunaju putanju asteroida 2024 YR4, potvrdivši da on neće udariti u Mjesec 22. prosinca 2032. godine.

Veličina ovog asteroida je između 53 i 67 metara, što je otprilike veličina 15-katnice, a masa je oko 220 milijuna kilograma. Nebesko tijelo ove veličine moglo bi uništiti cijeli grad eventualnim udarom u Zemlju, zato ga zovu “ubojica grada”.

Prema posljednjoj analizi, asteroid će proći pored Mjeseca na udaljenosti od oko 21.200 kilometara od njegove površine, što znači da više ne postoji mogućnost sudara.

Novi izračuni napravljeni su nakon što su astronomi analizirali podatke prikupljene 18. i 26. veljače 2026. svemirskim teleskopom James Webb. Zahvaljujući tim opažanjima, stručnjaci NASA-inog Centra za proučavanje objekata blizu Zemlje (CNEOS) uspjeli su značajno suziti raspon mogućih položaja asteroida u budućnosti.

Ranije procjene su pokazivale da postoji oko 4,3 posto šanse da asteroid udari u Mjesec, zbog čega je ovaj objekt pod lupom znanstvenika.

Asteroid 2024 YR4 otkriven je krajem 2024. godine pomoću sustava ATLAS u Čileu. U početku se nakratko smatrao potencijalnom prijetnjom Zemlji, no kasnija su promatranja brzo pokazala da nema opasnosti od udara u naš planet u sljedećem stoljeću.

Najnovija analiza sada potvrđuje da je i Mjesec siguran, pružajući još jedan primjer kako dodatna promatranja mogu značajno poboljšati razumijevanje putanja objekata blizu Zemlje.

Mogući sudar asteroida s Mjesecom krajem 2032. mogao bi donijeti neviđene znanstvene podatke, svjetlosni spektakl na nebu i ozbiljnu prijetnju satelitskoj infrastrukturi u Zemljinoj orbiti.

Svemir rijetko nudi unaprijed najavljen događaj, koji bi mogao imati posljedice i za Zemlju. To bi se moglo promijeniti u prosincu 2032., kada asteroid 2024 YR4 ima malu, ali mjerljivu vjerojatnost sudara s Mjesecom.

Izračuni orbite pokazuju približno četiri posto vjerojatnosti da će taj asteroid udariti u Mjesec 22. prosinca 2032. Procjenjuje se da je asteroid širok oko šezdeset metara. Udar bi oslobodio energiju usporedivu s eksplozijom termonuklearnog oružja srednje snage i nadmašio bi najjači zabilježeni udar na Mjesec 2013. za šest redova veličine.

Novo istraživanje objavljeno na poslužitelju za pretisak arXiv razmatra koji bi se novi znanstveni uvidi mogli steći u slučaju takvog utjecaja. Praćenje događaja u stvarnom vremenu omogućilo bi prikupljanje empirijskih podataka o ekstremnim utjecajima koje računalni modeli ne mogu u potpunosti reproducirati. Moglo se izravno promatrati isparavanje stijena, stvaranje plazme i ponašanje materijala izbačenog u svemir.

Bljesak udara bio bi vidljiv iz područja Pacifika, gdje bi tada vladala noć. Danima nakon toga rastaljena masa bi se hladila na mjestu kratera. Infracrveni opservatoriji, uključujući svemirski teleskop James Webb, mogli bi pratiti ovaj proces i detaljno proučavati kako nastaju lunarni krateri.

Simulacije predviđaju krater promjera oko jednog kilometra i dubine između sto pedeset i dvjesto šezdeset metara, s bazenom rastaljenog kamena u središtu, promjera oko sto metara.

Usporedba tog kratera s postojećima pomogla bi u rekonstrukciji povijesti bombardiranja Mjeseca. Udar bi također izazvao globalni lunarni potres magnitude 5, najjači za koji se očekuje da će ikada biti zabilježen, nudeći rijedak uvid u unutrašnjost Mjeseca.

Izbačeni materijal bi također krenuo prema Zemlji. Do četiri stotine kilograma moglo bi preživjeti prolaz kroz Zemljinu atmosferu, stvarajući besplatnu “opširnu” misiju prikupljanja lunarnih uzoraka, unatoč intenzivnom zagrijavanju nakon ulaska u Zemljinu atmosferu. Na Božić 2032. broj meteora mogao bi dosegnuti vrhunac od gotovo dvadeset milijuna na sat. Na dijelu planeta koji prvi ulazi u tok krhotina s Mjeseca, često bi bio vidljiv golim okom, uključujući 100 do 400 vatrenih kugli na nebu na sat.

Padovi krhotina bili bi koncentrirani iznad Južne Amerike, Sjeverne Afrike i Arapskog poluotoka. Ozbiljnija prijetnja odnosi se na satelite u Zemljinoj orbiti, jer lančani sudari mogu izazvati takozvani “Kesslerov sindrom”, odnosno scenarij nekontroliranog razmnožavanja svemirskog otpada u Zemljinoj orbiti. Portal Svemir danas piše da svemirske agencije razmatraju misije skretanja asteroida i suočavaju se s teškim odlukama.