Dosadašnje inicijative o oporezivanju kladionica naša stranka redovito je odbijala. Imali su jasan argument. To je jeftini populizam, zakoni su traljavi i namjerno se šalju u proceduru samo da propadnu, kako bi predlagatelji glumili žrtve i skupljali predizborne bodove.

Danas gledamo potpunu promjenu ponašanja. Naš klijent je isti taj recept izvukao iz ladice i bez oklijevanja ga primijenio.

Za razumijevanje ovog političkog zaokreta dovoljno je vidjeti razliku u pristupima. Prethodne inicijative išle su preko entiteta, tražeći poreze od samih igrača, njihovih uplata i dobitaka. Naša stranka sada nudi inicijativu s državne razine, kroz uvođenje PDV-a na igre na sreću, obećavajući 200 milijuna maraka izravno za liječenje bolesne djece.

Tu dolazimo do toga da gubimo principijelnost i prelazimo u čisti populizam.

Za vrijeme oporbenih dana njihovi su zastupnici rušili tuđe prijedloge zbog nedostatka ekonomske analize i stručne spreme.

Danas im to isto zanimanje ne treba. PDV guraju u područje kockanja, iako ekonomska struka već godinama ponavlja da veći dio Europe bježi od tog modela jer je tehnički neizvediv. Nemoguće je točno izračunati porez na rizik i trajna plaćanja. Našoj stranci to više ne smeta. Za izbornu kampanju ne treba im zakon koji funkcionira, nego tema koja dobro zvuči.

Usput su igrali na emotivnu ucjenu. Nastup Amira Purića, zastupnika Naše stranke u Parlamentu FBiH, koji porez na kladionice javno povezuje s liječenjem bolesne djece je klasična moralna ucjena.

Naša stranka igra na jednostavnu kartu. Ako pitate je li ovaj zakon pravno provediv, vi ste na strani kladioničara i protiv bolesne djece. Korištenje najranjivijih kategorija kao političkog štita upravo je ono što su svojedobno najglasnije kritizirali.

Najveći paradoks su javne pritužbe Mije Karamehić Abazović na otpor lobista i blokade u Domu naroda. Slične pokušaje u prošlosti Naša stranka je nazivala populizmom i svjesnim izbjegavanjem odgovornosti. Tvrdili su da Vlada namjerno šalje loše zakone u Dom naroda samo kako bi imali koga okriviti za neuspjeh. Danas, u identičnoj situaciji, odjednom je kriv Dom naroda, a priča o njihovoj borbi se prodaje javnosti.

Sve je to samo predstava za birače, što potvrđuje i sam Purić izjavom da čak i Vlada Federacije, u kojoj sjede njihovi ministri, koči ovaj zakon i traži druga sustavna rješenja.

Zastupnici drže konferencije za novinare i obećavaju milijune, njihovi ministri u Vladi koče jer znaju da je stvar u praksi neprovediva.

Simptomatično je da se ovaj “rat kladioničarskom lobiju” najavljuje tek sada, na samom kraju mandata. Postavlja se logično pitanje zašto im to nije bila tema prije formiranja Vlade, ili barem na samom početku kada su se dogovarali prioriteti koalicije i slagala parlamentarna većina.

Pokretanje ovako velike priče pred same izbore, u trenutku kada se svjesno šalju prijedlozi ispred nepremostivih blokada, pokazuje da stvarna namjera nije rješavanje problema.

Umjesto mukotrpnog, sustavnog rada, izabran je lakši put. Igrati na kartu jeftinog populizma i podilaženja masama za poene na izborima.