Nakon ručka odlazite od stola siti nakon bogate trpeze. Ne možete pojesti niti jedan zalogaj – osim možda još malo deserta.

Međutim, koliko god pojeli, čini se da uvijek ima mjesta za još kolača.

Zašto? Što je to u slatkom što nas vodi do poznatog: – što kažete na još malo?

Japanci taj osjećaj opisuju riječju “betsubara”, što znači “odvojeni želudac”.

Iako anatomski nema posebnog pretinca za desert, osjećaj da za njega ima mjesta toliko je raširen da ima znanstveno objašnjenje.

Daleko od izmišljenog dojma, ovaj osjećaj proizlazi iz niza fizioloških i psiholoških procesa koji desert čine posebno primamljivim, čak i kada se čini da smo dosegnuli granicu sitosti.

Prije svega treba razjasniti ulogu želuca.

Mnogi ga zamišljaju kao vrećicu fiksne veličine koja se postupno puni dok u nju više ne stane niti zalogaj.

U stvarnosti, želudac je izuzetno prilagodljiv organ. Tijekom obroka dolazi do takozvane “želučane akomodacije”, procesa u kojem se glatki mišići opuštaju i stvaraju dodatni prostor bez značajnijeg povećanja pritiska.

Također je važno da mekana i slatka hrana zahtijeva vrlo malo mehaničke probave. Iako nas glavno jelo zna otežati, lagani desert poput sladoleda ili moussea ne opterećuje želudac koji se tada može dodatno opustiti i napraviti mjesta.

Mozak također igra veliku ulogu, posebno centri odgovorni za nagradu i zadovoljstvo. Apetit ne pokreće samo fizička glad. Postoji i takozvana hedonistička glad – želja da jedemo jer nam to pruža zadovoljstvo ili utjehu.

Slatka hrana je u tom smislu posebno moćna.

Aktivira dopaminski sustav u mozgu, povećava motivaciju za jelom i privremeno slabi signale sitosti.

Nakon obilnog glavnog jela fizička glad može nestati, ali iščekivanje slatkog zalogaja stvara novu, korisnu potrebu za hranom.

Tu je i fenomen tzv. senzorne saturacije. Dok jedemo, mozak postupno gubi interes za okuse i teksture koje već konzumiramo.

Uvođenjem novog profila okusa, slatkog, kiselog ili kremastog, ponovno se aktiviraju centri za zadovoljstvo. Zato mnogi, koji više ne mogu pojesti ni zalogaj glavnog jela, odjednom “još mogu malo deserta”.

Deserti se drugačije ponašaju u probavnom sustavu od hrane bogate proteinima ili mastima.

U pravilu se brže prazne iz želuca i manje im je potrebna početna razgradnja, što dodatno pojačava dojam da su lakši i da za njih ima mjesta.

Vrijeme također igra ulogu. Hormoni sitosti poput kolecistokinina, GLP-1 i peptida YY ne djeluju odmah.

Za dugotrajan osjećaj sitosti potrebno je između 20 i 40 minuta.

Često donosimo odluku o desertu prije nego što ti signali u potpunosti stupe na snagu, ostavljajući prostora sustavu nagrađivanja da preuzme.

Društveni i kulturni obrasci se nadovezuju na sve to. Desert je povezan sa slavljem, nagradom i zadovoljstvom. Od djetinjstva učimo da su kolači poslastica i sastavni dio blagdanskih obroka.

U društvu, u posebnim prilikama i kada nam se hrana nudi bez rezerve, ljudi obično pojedu više, a tada gotovo uvijek dolazi desert.

Dakle, kad sljedeći put netko kaže da je previše sit za još jedan zalogaj ručka, ali ipak nađe mjesta za kolač, nema nedosljednosti.

To je sasvim normalna i prilično elegantna značajka ljudskog tijela.