Iranski plan od deset točaka, nije samo običan prijedlog za primirje, već radikalan pokušaj redefiniranja moći na Bliskom istoku.

Teheran je iskoristio trenutak ekonomske ranjivosti Zapada da Donaldu Trumpu ponudi dogovor koji bi, ako ga prihvati, značio značajno povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz ove regije.

Janice Gross Stein, profesorica međunarodnih odnosa, tvrdi da ovaj mir nije kompromis, već strateška kapitulacija Zapada.

Ona ovo smatra “potpunom pobjedom Irana”, fokusirajući se na kontrolu Hormuškog tjesnaca.

Stein tvrdi da dopuštanje Iranu da zadrži kontrolu nad tjesnacem, uz istovremeno nametanje carina (koje se spominju u planu), mijenja samu definiciju slobodne plovidbe.

Ako Iran ima pravo određivati ​​tko prolazi i po kojoj cijeni, on više nije samo regionalna sila, već globalna gospodarska sila, tvrdi Stein.

Umjesto slobodnog međunarodnog prolaza, Iran predlaže uspostavljanje zajedničkog suvereniteta s Omanom, što uključuje i nametanje enormnog poreza od dva milijuna dolara na svaki tanker.

Ovaj potez izravno pretvara globalnu energetsku sigurnost u iranski izvor prihoda.

Na taj bi način svako pokretanje američkih sankcija u budućnosti postalo neodrživo, jer bi Iran imao pravni mehanizam da uzvrati izravnim udarom na cijenu nafte, čime bi praktički u svojim rukama držao ključeve svjetske inflacije.

Janice Stein ističe kako je Trump prihvaćanjem ovog plana kao “temelja za pregovore” zapravo priznao vojne uspjehe Irana.

Iran je uspio blokirati tjesnac i izdržati početne udare bez sloma iranskih vlasti.

Za Steina, primirje u kojem Iran ne deblokira tjesnac bezuvjetno znači da je Trumpova prijetnja “uništenjem civilizacije” propala. Iran je “blefirao” jače od SAD-a i pobijedio.

Iran je uspio vojni sukob pretvoriti u energetski rat, a u energetskom ratu uvijek pobjeđuje onaj s rukom na “ventilu” (Hormuz) ako druga strana nije spremna na totalno uništenje.

Dok američka administracija pokušava situaciju prikazati kao pobjedu diplomacije, dokumenti otkrivaju da Iran zahtijeva potpuno priznanje svog nuklearnog programa.

Inzistiranje na pravu obogaćivanja urana, bez obveze izvoza zaliha, stavlja Iran u poziciju stalne nuklearne prijetnje koja bi bila međunarodno priznata.

Paralelno, plan predviđa potpuno povlačenje američkih trupa iz Iraka, Sirije i ključnih baza u Zaljevu. Ovo nije samo vojni zahtjev, već pokušaj stvaranja sigurnosnog vakuuma koji će popuniti proiranska Osovina otpora.

Posebno ponižavajući aspekt za Washington je zahtjev za stvaranjem fonda za obnovu, teškog stotine milijardi dolara.

Iran taj novac ne traži kao pomoć, već kao službenu ratnu odštetu za godine provedene pod sankcijama koje u dokumentu naziva “ekonomskim terorizmom”.

Prihvaćanjem ove terminologije Trumpova bi administracija neizravno priznala krivnju za prethodna desetljeća američke vanjske politike.

Osim toga, traženje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a služi kao međunarodno pravno jamstvo koje bi spriječilo bilo kojeg budućeg američkog predsjednika da se jednostrano povuče iz sporazuma, čineći sporazum praktički neosporivim.

Donald Trump nalazi se pred povijesnim izborom. S jedne strane prihvaćanje plana donosi mu trenutni mir i stabilizaciju cijena goriva, što je ključno za njegov domaći rejting.

S druge strane, ovi uvjeti znače napuštanje dugogodišnjih saveznika Izraela i Saudijske Arabije, ostavljajući ih na milost i nemilost Iranu, kažu stručnjaci.

Analitičari upozoravaju da će arapske zemlje Zaljeva (UAE, Saudijska Arabija) to doživjeti kao dokaz da se više ne mogu osloniti na američki “sigurnosni kišobran”.

Ako Iran ostane gospodar tjesnaca, te će zemlje morati sklopiti vlastite vazalne ugovore s Teheranom, što bi bio definitivan kraj američke ere na Bliskom istoku.

U provokativnom osvrtu časopisa The National Interest postavlja se sudbonosno pitanje je li Washington u grčevitoj borbi za prevlast nad Perzijskim zaljevom doista zagrizao u otrovnu jabuku Pirove pobjede.

Analiza oslikava portret supersile koja, iako još uvijek posjeduje najmoćniju oštricu na svijetu, otupljuje tu istu oštricu u regiji koja više ne igra po njezinim pravilima.

Dok američki nosači zrakoplova patroliraju horizontom, izvor upozorava da stvarna moć izmiče kroz pukotine, ostavljajući iza sebe samo skupe račune i stratešku iscrpljenost.

U središtu ovog geopolitičkog natjecanja leži brutalna asimetrija modernog ratovanja gdje Pentagon troši bogatstva na visokotehnološku obranu kako bi neutralizirao prijetnje koje koštaju djelić tog iznosa, stvarajući financijski vrtlog koji guta resurse namijenjene budućnosti.

U isto vrijeme, dok Washington čuva stražu, njegovi nekadašnji najvjerniji saveznici tiho sklapaju nova savezništva s Istokom, pretvarajući američku vojnu nazočnost u skupu pozadinu za pozornicu kojom drugi akteri polako počinju dominirati.

The National Interest zaključuje da povijest možda pamti ovaj trenutak ne kao trijumf američke postojanosti, već kao trenutak kada je pobjeda postala toliko skupa da je izgubila svaki smisao, ostavljajući Ameriku nominalno gospodarom Zaljeva, ali ranjivijom na ostatku globalne šahovske ploče.

Sukob u Iranu ne samo da uzrokuje trenutne geopolitičke i energetske poremećaje, nego također razotkriva ranjivost globalnog financijskog sustava temeljenog na američkom dolaru, upozorava Asia Times .

Prema članku, rat između SAD-a i Irana izazvao je šokove koji su doveli do smanjenog povjerenja ulagača u američke obveznice, tržišta kapitala i dolar kao globalno “sigurno utočište”.

Dugogodišnja pretpostavka o stabilnosti u američkoj politici više nije automatska, a ulagači su prisiljeni tražiti alternative i preispitivati ​​investicijske strategije.

U analizi se ističe da trenutna situacija pokazuje kako politička nepredvidivost SAD-a može imati široke posljedice na globalni financijski sustav.

Strateški poremećaji na energetskim tržištima, uključujući zatvaranje Hormuškog tjesnaca i rastuće cijene energije, dodatno naglašavaju ranjivost globalnog gospodarstva.

Analitičari upozoravaju da sukob u Iranu nije samo regionalna kriza, već i test globalne financijske ravnoteže. Dok je SAD i dalje najveće gospodarstvo, a dolar dominantna valuta, raste rizik od geopolitičkih i političkih napetosti koje potkopavaju stabilnost američkih financijskih instrumenata.

Ulagači i vlade već preispituju svoje strategije kako bi ublažili potencijalne gubitke i smanjili izloženost riziku.

Blokada Hormuškog tjesnaca od strane Irana destabilizira globalne tokove energije i prijeti američkom utjecaju u svijetu, piše Asia Times.

Kroz ovaj strateški tjesnac prolazi više od 20 posto svjetske nafte. Blokada je već izazvala rast cijena energenata i šokove na svjetskim tržištima, ističe se u analizi.

Asia Times nas podsjeća da je kontrola ključnih pomorskih putova uvijek određivala moć velikih sila.

Blokada Hormuza testira američku dominaciju nad svjetskim morima i daje suparnicima, posebno Kini, priliku za izgradnju alternativnih trgovinskih i energetskih mreža.

Analitičari upozoravaju da bi trenutna kriza mogla ubrzati diversifikaciju energetskih i trgovačkih ruta, smanjujući ovisnost svijeta o američkom utjecaju.

Kopneni prometni pravci kroz Euroaziju i alternativni financijski tokovi sve više postaju stvarnost.