Povodom obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, donosimo stručni osvrt prof.dr.sc. Ermin Kuke, znanstveni savjetnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici u srpnju 1995. godine potvrđen je pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde, čime je utvrđena njegova međunarodno-pravna dimenzija i povijesni značaj.

Ujedno, ovakvom recentnom praksom međunarodnih sudova, presuđeno je velikosrpskoj ideologiji i politici koja je osmislila i kreirala te zločine. S druge strane, ovaj događaj predstavlja klasičan primjer institucionalnog promašaja šire međunarodne zajednice, posebice Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, čiji mehanizmi kolektivne sigurnosti nisu spriječili, niti su spriječili, počinjenje genocida.

Sustavna znanstvena analiza (ne)djelovanja međunarodne zajednice kroz prizmu relevantnih dokumenata – posebno rezolucije o proglašenju „sigurnih zona“ – te kroz izvješća i dokumentaciju same Vojske Republike Srpske, pokazuje da propust međunarodnih aktera nije bio isključivo operativne prirode.

Nastala je spletom brojnih čimbenika, poput političke neodlučnosti, restriktivnog tumačenja mandata i nedostatka volje za odlučnim intervencionizmom. U konačnici, to je rezultiralo potpunim krahom dugo razvijanog koncepta “sigurne zone” i omogućilo izvršenje genocida nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine.

Odredbe Rezolucije broj 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, u praksi se nisu pokazale uspješnima. U stvarnosti, Srebrenica je bila sve samo ne “sigurna zona”. Iz brojnih direktiva i dokumenata vidljivo je da je uloga UNPROFOR-a tumačena isključivo kao humanitarna uloga, uz prethodnu suglasnost agresora i počinitelja zločina. Radilo se samo o deklarativnom pristupu zaštiti civila i civilnog stanovništva, bez konkretnih vojnih koraka i aktivnosti u tom segmentu.

O tome svjedoči dokument iz studenoga 1994. godine, kada je zapovjednik sektora Sjeveroistok UNPROFOR-a general-major Gunnar Ridderstad uputio službeni protest general-pukovniku Manojlu Milovanoviću, načelniku Glavnog stožera VRS-a. Povod su dva neopravdana napada na snage UNPROFOR-a krajem listopada izvan istočne enklave Srebrenica, kada je teško ranjen zapovjednik patrole.

Ridderstad je naveo da je napad izveden na nemotoriziranu, jasno prepoznatljivu pješačku patrolu Ujedinjenih naroda usred bijela dana, te dodao da su snage u Srebrenici bile prisiljene izvršiti misiju pješice zbog, kako navodi, sebične i arogantne politike ograničavanja kretanja konvoja goriva i opskrbe. Ridderstad je tada upozorio Milovanovića da su počinili drugu povredu Ženevske konvencije i podsjetio da je Srebrenica demilitarizirana zona, na što je general Mladić pristao još u svibnju 1993. godine.

Jasno je, dakle, da snage UNPROFOR-a u Srebrenici nisu bile u stanju zaštititi civilno stanovništvo, s obzirom da nisu mogle zaštititi sebe na terenu.

O toj nesposobnosti, kao i o suradnji pojedinih segmenata UNPROFOR-a s Vojskom RS-a, govori i dokument zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade VRS-a upućen Glavnom stožeru VRS-a, u rukama Ratka Mladića.

Mladića u tom dokumentu podsjećaju na njegov akt od 18. lipnja 1995. kojim je odobren prolaz 10 tona nafte za potrebe ukrajinskih jedinica u rejonu Žepe. U nastavku ga obavještavaju da su u dogovoru sa zapovjedništvom ukrajinske jedinice uzeli 5 tona, odnosno polovicu dopuštene količine, za potrebe navedene srpske brigade. Umjesto zaštite civilnog stanovništva UN-ovih “sigurnih zona” Srebrenice i Žepe, jedinice UNPROFOR-a su surađivale, logistički pomagale opsadnim snagama.

Na kraju se pokazalo da je zapravo UNPROFOR odgovoran za predaju enklave u ruke onih koji su počinili genocid.

Djelovanje pripadnika UNPROFOR-a i omogućavanje prevlasti srpskih vojnih postrojbi na terenu prepoznaje i dokument Zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade od 14. srpnja 1995. godine vezano uz nadzor punktova UN-a. U dokumentu stoji da su naložili zapovjedništvu UNPROFOR-a da svojim punktovima izda upute da ne otvaraju vatru na postrojbe VRS-a i da simuliraju učinak pucanjem u zrak ako na to budu prisiljeni branitelji.

Umjesto da spriječe zločine, pripadnici UNPROFOR-a su slušali naredbe na terenu, odstupajući od ciljeva mirovne misije.

Istog dana Zapovjedništvo 1. podrinjske lake pješačke brigade u Borbenom izvješću izvijestilo je Glavni štab Vojske RS i Istureno zapovjedno mjesto Drinskog korpusa da su njihove snage stavile pod kontrolu točku 2. Bokšanica, gdje se nalazi i zapovjednik snaga UNPROFOR-a.

Navodi se da je s njim postignut dogovor da ne napada njegove položaje pod uvjetom da plavi šljemovi ne otvaraju vatru na srpske borce, a da će zauzvrat dostavljati informacije o aktivnostima na terenu i da neće pozivati ​​NATO avijaciju. Zahvaljujući takvom odnosu snaga UNPROFOR-a, srpske snage su u potpunosti okupirale Srebrenicu, a potom nastavile marš prema još jednoj enklavi i UN-ovoj “sigurnoj zoni” Žepi, koju su zauzele krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. godine.

Namjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane srpskih vojnih formacija (vojske i policije) dokazuje, između ostalog, i dokument izdat od strane 65. Zaštitno motorizovanog puka Borike IKM od 13. jula 1995. godine, u kojem se daju upute o postupanju sa preko 1.000 ratnih zarobljenika Bošnjaka. Iz navedenog dokumenta jasno se vidi izražena namjera Glavnog štaba VRS da se pripreme uvjeti za strijeljanje zarobljenika, što se u konačnici i dogodilo. Dokument potpisuje zapovjednik, potpukovnik Milomir Savčić, protiv kojeg je Sud BiH podigao optužnicu za genocid u Srebrenici i odredio mu pritvor.

No, samo nekoliko sati nakon te odluke Savčić je pobjegao u susjednu Republiku Srbiju. Sud BiH je 10. kolovoza 2021. godine raspisao međunarodnu tjeralicu, ali je ona do danas nedostupna pravosudnim tijelima.

Također je važno podsjetiti na izjavu američke veleposlanice Madeleine Albright pred Vijećem sigurnosti UN-a 10. kolovoza 1995. godine, u kojoj je istakla da se događaji u Srebrenici i Žepi ne smiju zaboraviti. Istaknula je kako postoje jaki razlozi za vjerovanje da su paljanski Srbi sustavno ubijali ljude po zadacima rukovodstva bosanskih Srba, te da ti ljudi nisu stradali u jeku borbenih dejstava ili u samoobrani.

Tom prilikom citirala je riječi pjesnika Archibalda Macleisha iz 1940. godine o pasivnom odgovoru svijeta na uspon fašizma, upozoravajući da je izopačeni um moguć samo kada su nijemi oni koji se protiv njega trebaju boriti. Upravo su Ujedinjeni narodi i njihova vojna misija odigrali ulogu potpunog prepuštanja “sigurne zone” snagama koje su izvršile genocid.

Međunarodna zajednica, predvođena Ujedinjenim narodima i Europskom zajednicom, na primjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici pokazala je sve svoje slabosti u sprječavanju onoga što je nakon holokausta u Drugom svjetskom ratu poručila “nikad više”.

Svojim indolentnim odnosom, zbunjenošću i više puta popuštanjem na terenu dopustili su da strada bošnjačko stanovništvo enklava. U nemogućnosti zaštititi civile u “sigurnoj zoni”, vojne snage Ujedinjenih naroda ostavile su stanovništvo nezaštićeno.

Izbjegavajući primjenu odlučne vojne sile, međunarodna zajednica je praktički pasivno promatrala opsadu i okupaciju brojnih gradova, pa tako i Srebrenice, bez adekvatnog institucionalnog odgovora na strašne zločine počinjene s namjerom potpunog ili djelomičnog istrebljenja jedne nacionalne skupine.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici suci ICTY-ja okarakterizirali su kao “prizore iz pakla ispisane na najmračnijim stranicama ljudske povijesti”, prizore dostojne Danteovog pakla.

Koncept “sigurnih zona” na primjeru Srebrenice, ali i drugih enklava u Republici BiH, u praksi se pokazao potpunim promašajem. Omogućavajući izvršenje genocida nad stanovništvom koje je formalno bilo pod zaštitom, taj koncept je proizveo i ostavio trajne posljedice kako na međunarodni pravni poredak i sustav kolektivne sigurnosti, tako i na širi kredibilitet međunarodne zajednice u svijetu.

Stoga se iz činjenica izvlači nesporan zaključak da je genocid u Srebrenici u srpnju 1995. ostao klasična paradigma neuspjeha Ujedinjenih naroda i Europe.

Povodom obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, donosimo stručni osvrt prof.dr.sc. Ermin Kuke, znanstveni savjetnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici u srpnju 1995. godine potvrđen je pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde, čime je utvrđena njegova međunarodno-pravna dimenzija i povijesni značaj.

Ujedno, ovakvom recentnom praksom međunarodnih sudova, presuđeno je velikosrpskoj ideologiji i politici koja je osmislila i kreirala te zločine. S druge strane, ovaj događaj predstavlja klasičan primjer institucionalnog promašaja šire međunarodne zajednice, posebice Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, čiji mehanizmi kolektivne sigurnosti nisu spriječili, niti su spriječili, počinjenje genocida.

Sustavna znanstvena analiza (ne)djelovanja međunarodne zajednice kroz prizmu relevantnih dokumenata – posebno rezolucije o proglašenju „sigurnih zona“ – te kroz izvješća i dokumentaciju same Vojske Republike Srpske, pokazuje da propust međunarodnih aktera nije bio isključivo operativne prirode.

Nastala je spletom brojnih čimbenika, poput političke neodlučnosti, restriktivnog tumačenja mandata i nedostatka volje za odlučnim intervencionizmom. U konačnici, to je rezultiralo potpunim krahom dugo razvijanog koncepta “sigurne zone” i omogućilo izvršenje genocida nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine.

Odredbe Rezolucije broj 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, u praksi se nisu pokazale uspješnima. U stvarnosti, Srebrenica je bila sve samo ne “sigurna zona”. Iz brojnih direktiva i dokumenata vidljivo je da je uloga UNPROFOR-a tumačena isključivo kao humanitarna uloga, uz prethodnu suglasnost agresora i počinitelja zločina. Radilo se samo o deklarativnom pristupu zaštiti civila i civilnog stanovništva, bez konkretnih vojnih koraka i aktivnosti u tom segmentu.

O tome svjedoči dokument iz studenoga 1994. godine, kada je zapovjednik sektora Sjeveroistok UNPROFOR-a general-major Gunnar Ridderstad uputio službeni protest general-pukovniku Manojlu Milovanoviću, načelniku Glavnog stožera VRS-a. Povod su dva neopravdana napada na snage UNPROFOR-a krajem listopada izvan istočne enklave Srebrenica, kada je teško ranjen zapovjednik patrole.

Ridderstad je naveo da je napad izveden na nemotoriziranu, jasno prepoznatljivu pješačku patrolu Ujedinjenih naroda usred bijela dana, te dodao da su snage u Srebrenici bile prisiljene izvršiti misiju pješice zbog, kako navodi, sebične i arogantne politike ograničavanja kretanja konvoja goriva i opskrbe. Ridderstad je tada upozorio Milovanovića da su počinili drugu povredu Ženevske konvencije i podsjetio da je Srebrenica demilitarizirana zona, na što je general Mladić pristao još u svibnju 1993. godine.

Jasno je, dakle, da snage UNPROFOR-a u Srebrenici nisu bile u stanju zaštititi civilno stanovništvo, s obzirom da nisu mogle zaštititi sebe na terenu.

O toj nesposobnosti, kao i o suradnji pojedinih segmenata UNPROFOR-a s Vojskom RS-a, govori i dokument zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade VRS-a upućen Glavnom stožeru VRS-a, u rukama Ratka Mladića.

Mladića u tom dokumentu podsjećaju na njegov akt od 18. lipnja 1995. kojim je odobren prolaz 10 tona nafte za potrebe ukrajinskih jedinica u rejonu Žepe. U nastavku ga obavještavaju da su u dogovoru sa zapovjedništvom ukrajinske jedinice uzeli 5 tona, odnosno polovicu dopuštene količine, za potrebe navedene srpske brigade. Umjesto zaštite civilnog stanovništva UN-ovih “sigurnih zona” Srebrenice i Žepe, jedinice UNPROFOR-a su surađivale, logistički pomagale opsadnim snagama.

Na kraju se pokazalo da je zapravo UNPROFOR odgovoran za predaju enklave u ruke onih koji su počinili genocid.

Djelovanje pripadnika UNPROFOR-a i omogućavanje prevlasti srpskih vojnih postrojbi na terenu prepoznaje i dokument Zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade od 14. srpnja 1995. godine vezano uz nadzor punktova UN-a. U dokumentu stoji da su naložili zapovjedništvu UNPROFOR-a da svojim punktovima izda upute da ne otvaraju vatru na postrojbe VRS-a i da simuliraju učinak pucanjem u zrak ako na to budu prisiljeni branitelji.

Umjesto da spriječe zločine, pripadnici UNPROFOR-a su slušali naredbe na terenu, odstupajući od ciljeva mirovne misije.

Istog dana Zapovjedništvo 1. podrinjske lake pješačke brigade u Borbenom izvješću izvijestilo je Glavni štab Vojske RS i Istureno zapovjedno mjesto Drinskog korpusa da su njihove snage stavile pod kontrolu točku 2. Bokšanica, gdje se nalazi i zapovjednik snaga UNPROFOR-a.

Navodi se da je s njim postignut dogovor da ne napada njegove položaje pod uvjetom da plavi šljemovi ne otvaraju vatru na srpske borce, a da će zauzvrat dostavljati informacije o aktivnostima na terenu i da neće pozivati ​​NATO avijaciju. Zahvaljujući takvom odnosu snaga UNPROFOR-a, srpske snage su u potpunosti okupirale Srebrenicu, a potom nastavile marš prema još jednoj enklavi i UN-ovoj “sigurnoj zoni” Žepi, koju su zauzele krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. godine.

Namjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane srpskih vojnih formacija (vojske i policije) dokazuje, između ostalog, i dokument izdat od strane 65. Zaštitno motorizovanog puka Borike IKM od 13. jula 1995. godine, u kojem se daju upute o postupanju sa preko 1.000 ratnih zarobljenika Bošnjaka. Iz navedenog dokumenta jasno se vidi izražena namjera Glavnog štaba VRS da se pripreme uvjeti za strijeljanje zarobljenika, što se u konačnici i dogodilo. Dokument potpisuje zapovjednik, potpukovnik Milomir Savčić, protiv kojeg je Sud BiH podigao optužnicu za genocid u Srebrenici i odredio mu pritvor.

No, samo nekoliko sati nakon te odluke Savčić je pobjegao u susjednu Republiku Srbiju. Sud BiH je 10. kolovoza 2021. godine raspisao međunarodnu tjeralicu, ali je ona do danas nedostupna pravosudnim tijelima.

Također je važno podsjetiti na izjavu američke veleposlanice Madeleine Albright pred Vijećem sigurnosti UN-a 10. kolovoza 1995. godine, u kojoj je istakla da se događaji u Srebrenici i Žepi ne smiju zaboraviti. Istaknula je kako postoje jaki razlozi za vjerovanje da su paljanski Srbi sustavno ubijali ljude po zadacima rukovodstva bosanskih Srba, te da ti ljudi nisu stradali u jeku borbenih dejstava ili u samoobrani.

Tom prilikom citirala je riječi pjesnika Archibalda Macleisha iz 1940. godine o pasivnom odgovoru svijeta na uspon fašizma, upozoravajući da je izopačeni um moguć samo kada su nijemi oni koji se protiv njega trebaju boriti. Upravo su Ujedinjeni narodi i njihova vojna misija odigrali ulogu potpunog prepuštanja “sigurne zone” snagama koje su izvršile genocid.

Međunarodna zajednica, predvođena Ujedinjenim narodima i Europskom zajednicom, na primjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici pokazala je sve svoje slabosti u sprječavanju onoga što je nakon holokausta u Drugom svjetskom ratu poručila “nikad više”.

Svojim indolentnim odnosom, zbunjenošću i više puta popuštanjem na terenu dopustili su da strada bošnjačko stanovništvo enklava. U nemogućnosti zaštititi civile u “sigurnoj zoni”, vojne snage Ujedinjenih naroda ostavile su stanovništvo nezaštićeno.

Izbjegavajući primjenu odlučne vojne sile, međunarodna zajednica je praktički pasivno promatrala opsadu i okupaciju brojnih gradova, pa tako i Srebrenice, bez adekvatnog institucionalnog odgovora na strašne zločine počinjene s namjerom potpunog ili djelomičnog istrebljenja jedne nacionalne skupine.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici suci ICTY-ja okarakterizirali su kao “prizore iz pakla ispisane na najmračnijim stranicama ljudske povijesti”, prizore dostojne Danteovog pakla.

Koncept “sigurnih zona” na primjeru Srebrenice, ali i drugih enklava u Republici BiH, u praksi se pokazao potpunim promašajem. Omogućavajući izvršenje genocida nad stanovništvom koje je formalno bilo pod zaštitom, taj koncept je proizveo i ostavio trajne posljedice kako na međunarodni pravni poredak i sustav kolektivne sigurnosti, tako i na širi kredibilitet međunarodne zajednice u svijetu.

Stoga se iz činjenica izvlači nesporan zaključak da je genocid u Srebrenici u srpnju 1995. ostao klasična paradigma neuspjeha Ujedinjenih naroda i Europe.