Pet kilometara od Potočara put okružen šumom vodi do sela Šušnjari. Ovim putevima su išla djeca Fadile Ademović u školu, a ona je svakodnevnicu dijelila sa svojim komšijama. Fadila nas dočekuje na kapiji ispred kuće. Više ne živi tamo, ali dolazi nekoliko puta godišnje.

Objašnjava da je riječ o novoj kući, dok iznad gledamo ostatke stare obiteljske kuće, u kojoj je Fadila živjela sa suprugom Hajrudinom, sinom i dvije kćeri. Na jednoj cigli je uklesano ime “Fahrudin”. Bio je Fadilin sin, piše Detektor.

Nakon što je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom, snage UNPROFOR-a imale su bazu iznad njihove obiteljske kuće, u mjestu Jaglići, kaže Fadila pokazujući novinarima fotografiju svog Fahrudina s prijateljem Semirom i drugom djecom.

– Djeca bi išla u vojnike, a oni bi im davali čokolade – prisjeća se Fadila. Često bi se fotografirali.

Na fotografiji koju gledamo nasmijani su dječaci, ne sluteći sve što slijedi.

– Spustili su se u školu u Potočare… Njih dvojica (Fahrudin i Semir) su uvijek bili zajedno. I onda kaže: “Neću ja ovdje živjeti, ja ću”, kaže, “napraviti kuću u Srebrenici, kod Semira – prisjeća se sinovljevog druženja.

U srpnju 1995. godine obitelj Ademović napustila je svoj dom kada je stigla vijest o padu Srebrenice.

– Kad smo izašli iz kuće… kupili smo mu harmoniku da svira… i on je želi nositi. To uzeti sebi. “Baci to”, rekla sam, “ajmo prijeći, kupit ćemo ti najskuplje” – prepričava majka.

Bez majke, sestara i harmonike, Fahrudin je s ocem morao preko šume.

“Mama, želim biti s tobom”, bile su posljednje Fahrudinove riječi koje je Fadila čula i koje će u njoj odzvanjati desetljećima nakon što vojnici nisu dopustili sinu da ode s majkom.

Tiho govori o njihovom rastanku. Sa svoje dvije kćerke otišla je u pravcu Potočara, gdje je prenoćila, a sutradan su prebačene na, za njih, slobodnu teritoriju.

Dani su prolazili u nadi da će netko pokucati na vrata s viješću da su preživjeli.

– Samo čekam, gdje god kažu “netko je živ izašao iz šume”, ti trčiš, letiš, da čujem, da ti išta javim… Ali nikad ništa. Nikad… – kaže Ademović.

Dugo je živjela u Zavidovićima, a svaki dan je bila nova borba za njen opstanak. Pomišljala je i na to da si oduzme život.

– Onda mi cure padaju na pamet. Kamo idu? Bože sačuvaj, pa me odvrati. Borila se protiv svega, borila se. Radio cijelu noć. Sjedim i pletem. Pleteš čarape i čarape, pa ih prodaješ. Počeli su dolaziti neki stranci, kupovati. Sve da školuju djecu – rekla je Fadila.

Nekoliko godina nakon rata na zgarištu nekadašnjeg doma u Šušnjarima čekali su je samo tragovi života kakvog je poznavala. Na istom mjestu gdje je izgubila gotovo sve, pokušala je obnoviti dom.

– Kad sam napravila i udala se, sama tamo, sanjam ga, izbio je tamo na onom uglu. moj sin. Dolazi. Ja skočim, ‘ajde’, rekla je, ‘sine, evo kako je mama napravila kuću’ – kaže.

Godine su prolazile, brojni ukopi i identifikacije, a Fadila još uvijek čeka da ukopa barem jednu kost svog sina i supruga.

– Želim da se zna da je moj sin postojao i da se nađe nešto za sahraniti dok sam ja živa da bar jednom odem na mezar – nada se Fadila, koja danas kao jednu od rijetkih uspomena ima fotografiju sina sa prijateljima koju su snimili vojnici UNPROFOR-a, a pronašao ju je Memorijalni centar Srebrenica radeći na projektu sa Sveučilištem u Amsterdamu.

U genocidu u Srebrenici ubijeni su Fadilin brat i brojni članovi obitelji. Glas joj drhti dok priča o prošlosti. No, kada govori o mladima koji su preživjeli i uspjeli izgraditi svoje živote, na licu joj se pojavi osmijeh. U njihovim uspjesima vidi nastavak života.

– Nikad nisam rekao “taj je živ, a moj nije”… Ne mogu, bojim se Boga. Bit će mi drago kada se bude školovao, zakoračio na pravi put i živio čistim, poštenim životom – kaže sagovornik Detektora.

Mladim generacijama poručuje da uče o genocidu, da ne mrze nikoga, da znaju što se dogodilo, da pamte i da nikada ne zaborave.