Posmrtni ostaci pet žrtava genocida počinjenog na području Prijedora ispraćeni su danas iz Identifikacionog centra “Šejkovača” u Sanskom Mostu do mjesta ukopa, gdje će biti klanjana 29. kolektivna šehidska dženaza.

Građani su se uz članove obitelji oprostili od stradalih na Trgu ljiljana u Sanskom Mostu, nakon čega je kolona nastavila put kroz gradove Unsko-sanskog kantona prema Prijedoru.

Ibrahim Kahrimanović, član Organizacionog odbora za organizaciju i klanjanje šehidske dženaze Prijedor i Kozarac, kazao je da će ove godine biti ukopano pet identificiranih žrtava, ali da proces identifikacije još nije završen.

– Ovo je 29. kolektivna šehidska dženaza. Kada smo 1998. godine krenuli s ekshumacijom i dženazama, zbog velikog broja pronađenih šehida, organizirali smo dvije do tri dženaze godišnje. Kasnije smo prešli na kolektivne dženaze, a ove godine ukopavamo pet žrtava – kazao je Kahrimanović.

Naglasio je da u Identifikacijskom centru “Šejkovača” još uvijek postoji značajan broj posmrtnih ostataka koji čekaju identifikaciju.

– DNK nalazi idu u Holandiju, odnosno u Hag i tek kada se vrate možemo dobiti zeleno svjetlo za ukop i klanjanje šehidske dženaze. Nažalost, imamo i veliki broj kostiju iz masovnih grobnica za koje nije moguće izvaditi DNK profil. Već četiri godine tražimo da se ti posmrtni ostaci dostojno pokopaju. Nedavno smo bili u Tužilaštvu i obećano nam je da bi proces trebao krenuti sljedeće godine – kazao je Kahrimanović.

Među obiteljima koje su danas ispratile svoje najmilije bila je i Zamira Hajrudin iz Hambarina, koja će nakon više od tri decenije ukopati brata Azmira Hajrudina.

– Danas smo došli ovdje jer smo pronašli mog brata Azmira, nakon 33 godine. To je vrlo težak proces. Zadnji put sam ga vidio prije 35 godina. Za njegovu smrt smo saznali 1996. ili 1997. godine kada smo čuli da je ubijen na Kurevu. Od tada smo davali krv na analizu i godinama ga pokušavali pronaći – rekla je Zamira.

Posebno je istaknula bol zbog činjenice da njihova majka nije dočekala identifikaciju svog sina.

– Prije dva tjedna dobili smo poziv da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Žao mi je što naša pokojna majka to nije dočekala. Najveća joj je želja bila pronaći sina i dostojno ga pokopati – rekla je.

Dodala je kako, unatoč tome što nisu pronađeni svi posmrtni ostaci, obitelji puno znači što će njezin brat napokon imati grob.

– Ponovno prolazimo kroz osjećaj gubitka, ali imamo mir u srcu jer smo pronašli barem dio njegovih kostiju. Dovoljno je da ima svoj mezar i da mu duša nađe mir. Bit će ukopan u Hambarinama na šehidskom mezarju. Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u potrazi za posmrtnim ostacima i želim da svaka obitelj pronađe svog šehida kako bi jednog dana svi bili dostojno ukopani – kazala je.

Velika Britanija, Bosna i Hercegovina i civilizirani svijet nikada neće zaboraviti genocid u i oko Srebrenice.

Čuvajući istinu o počinjenom genocidu nad Bošnjacima, čuvamo i moralne temelje Europe.

Kazao je to predsjedatelj Predsjedništva BiH Denis Bećirović u današnjem obraćanju na komemoraciji u povodu 31. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone Ujedinjenih naroda Srebrenica”, u zgradi Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, saopćeno je iz njegova ureda.

On je na početku obraćanja zahvalio u ime građana Bosne i Hercegovine, Vladi, Parlamentu i građanima Ujedinjenog Kraljevstva na kontinuiranom obilježavanju Nacionalnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici u Ujedinjenom Kraljevstvu.

– Posebno smo zahvalni Ujedinjenom Kraljevstvu na supokroviteljstvu i podršci u procesu usvajanja Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UN) kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine. Za nas su prijateljstvo i savezništvo s Ujedinjenim Kraljevstvom i zajednička privrženost civilizacijskim vrijednostima izuzetno važni. Naše dvije zemlje ostaju snažni zagovornici istine u izgradnji pravednijeg svijeta – kazao je Bećirović.

Bećirović se s dubokim poštovanjem prisjetio velikih i plemenitih ljudi poput Lorda Paddyja Ashdowna.

– Oni su tražili pravdu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i zato ih moja država nikada neće zaboraviti. Izražavam zahvalnost našim prijateljima u fondaciji Remembering Srebrenica i njenom predsjedniku dr. Waqar Azmi. Pod vodstvom gospodina Azmija, ova fondacija obavlja važnu misiju očuvanja sjećanja na žrtve genocida počinjenog u Srebrenici – kazao je predsjedavajući.

Posebno poštovanje iskazano je Majkama Srebrenice.

– U suvremenoj povijesti ne postoji sličan primjer dostojanstva, snage i hrabrosti koji Majke Srebrenice pokazuju desetljećima. Majke Srebrenice nisu dopustile da žrtve genocida padnu u zaborav. Zločincima nisu dali mirno spavati. Nisu dopustili da pravda šuti. Njihova borba ostaje inspiracija ljudima širom svijeta – kazao je Bećirović.

Istaknuo je kako vrijeme “nije izbrisalo našu odlučnost da prenosimo istinu s koljena na koljeno”.

– Velika Britanija, BiH i civilizirani svijet nikada neće zaboraviti genocid u i oko Srebrenice. Čuvajući istinu o počinjenom genocidu nad Bošnjacima, čuvamo i moralne temelje Europe. U toj misiji Ujedinjeno Kraljevstvo ima posebno mjesto među našim prijateljima. Bosna i Hercegovina posebno cijeni zemlje koje razumiju da se mir ne gradi zaboravom, već istinom – kazao je Bećirović.

Naglasio je da prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo na vrijeme prepoznati i zaustaviti ideologije i politike koje prijete Bosni i Hercegovini.

– Dužnost mi je ukazati na te opasnosti u Londonu, kao i u drugim važnim svjetskim središtima. Ne smijemo podcijeniti zloćudni ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu i u Bosni i Hercegovini. Ne smijemo podcijeniti rusku potporu separatistima u bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj, koji i dalje prijete miru i stabilnosti. Ne smijemo podcijeniti njihovu politiku negiranja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca – kazao je Bećirović.

Smatra da treba imati nultu toleranciju prema destruktivnim politikama koje ugrožavaju mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini i regiji. Istovremeno, treba ubrzati pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu.

– Članstvo u NATO-u jedino je ozbiljno jamstvo sigurnosti. Završetak procesa pristupanja Bosne i Hercegovine NATO-u predstavlja geopolitičko ulaganje u kolektivnu euroatlantsku sigurnost. Vrijeme je za jačanje jugoistočnog krila NATO-a i potpunu integraciju Bosne i Hercegovine u Savez. Za nas je vrlo važno da nastavimo snažnu britansku podršku pristupanju Bosne i Hercegovine NATO-u. Bosna i Hercegovina u NATO-u znači: stabilnija jugoistočna Europa; jači euroatlantski savez; manje sigurnosnih izazova koji se odražavaju na ostatak Europe; smanjenje prostora za destabilizaciju ovog dijela Europe; ulaganje u trajni mir, izgradnja snažnih mehanizama zaštite od malignih utjecaja i sprječavanje ponavljanja genocida – kazao je Bećirović.

Istaknuo je da Bosna i Hercegovina pripada euroatlantskoj zajednici.

– Naš cilj je moderna, demokratska i multietnička Bosna i Hercegovina, kao pouzdan i aktivan dio slobodnog i demokratskog svijeta. Ponosni smo na naše prijateljstvo s Ujedinjenim Kraljevstvom. Najiskrenije hvala što ste dostojanstveno obilježili Nacionalni dan sjećanja na genocid u Srebrenici u Ujedinjenom Kraljevstvu. Neka vječno živi prijateljstvo Bosne i Hercegovine i Ujedinjenog Kraljevstva! – kazao je Bećirović.

Ministarstvo vanjskih poslova Republike Turske organiziralo je u Ankari komemorativni skup povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici, s porukom da su očuvanje istine, podrška pravdi i prenošenje sjećanja na buduće generacije zajednička odgovornost čovječanstva.

Sastanku u zgradi Ministarstva vanjskih poslova nazočili su zamjenik ministra vanjskih poslova Turske i šef za odnose s Europskom unijom veleposlanik Mehmet Kemal Bozay, veleposlanica Bosne i Hercegovine u Ankari Mirsada Čolaković, kao i drugi zvaničnici.

Nakon minute šutnje intonirane su himne Turske i Bosne i Hercegovine, a prikazan je i dokumentarni film TRT World o genocidu u Srebrenici.

Govoreći na komemoraciji, Bozay je podsjetio da je Generalna skupština Ujedinjenih naroda rezolucijom od 23. svibnja 2024. godine 11. juli proglasila Međunarodnim danom sjećanja i sjećanja na genocid u Srebrenici.

Dodao je da se, sukladno predsjedničkom dekretu, 11. srpnja obilježava iu Turskoj kao Dan sjećanja na genocid, navodeći da će Ministarstvo vanjskih poslova organizirati komemorativne programe od 2024. godine.

– Okupili smo se kako bismo sačuvali istinu, podržali traženje pravde i budućim generacijama prenijeli sjećanje koje je povjereno zajedničkoj savjesti čovječanstva. Genocid u Srebrenici nije samo jedna od najmračnijih stranica u povijesti Bosne i Hercegovine, nego i zajedničko sjećanje Europe i cijelog čovječanstva – kazao je Bozay.

Istaknuo je kako je zločin počinjen 11. srpnja 1995. godine u gradu koji su Ujedinjeni narodi proglasili zaštićenom zonom primjer razornih posljedica mržnje, diskriminacije i ekstremnog nacionalizma.

Bozay je istaknuo kako je, prema presudama Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ono što se dogodilo u Srebrenici pravno utvrđeno i nedvojbeno predstavlja genocid.

– Negiranje ove činjenice ili prikazivanje genocida kao nekakve simbolične pobjede šteti općoj savjesti čovječanstva – kazao je Bozay, dodavši da se svake godine u Potočarima na vječni počinak ispraćaju novoidentificirane žrtve, što nas podsjeća da se od pravde, čak i kad je kasno, ne smije odustati.

Govoreći o aktualnim izazovima u svijetu, Bozay je ukazao na porast govora mržnje, ksenofobije, islamofobije, etničke diskriminacije i događanja u Gazi, ocijenivši da čovječanstvo nije naučilo dovoljno lekcija iz prošlosti.

– Turska i dalje mir u Bosni i Hercegovini vidi kao jedan od temelja stabilnosti na Balkanu. Naša podrška suverenitetu, teritorijalnom integritetu i ustavnom poretku Bosne i Hercegovine je principijelna i nepokolebljiva – kazao je Bozay.

Dodao je kako Ankara pažljivo prati razvoj događaja u Bosni i Hercegovini koji otežavaju funkcioniranje državnih institucija, dovode u pitanje ustavni poredak i narušavaju društveno povjerenje.

Bozay je upozorio da podjele, jednostrani potezi i pokušaji političkog profitiranja na ranama iz prošlosti nisu nikome u interesu.

– Bosni i Hercegovini ne trebaju nove podjele, nego jače institucije, više dijaloga i jačanje međusobnog povjerenja – kazao je.

Veleposlanica BiH u Ankari Mirsada Čolaković zahvalila je Turskoj na, kako je navela, principijelnoj i kontinuiranoj podršci Bosni i Hercegovini.

– Iskreno zahvaljujem Republici Turskoj na principijelnoj i odlučnoj podršci Bosni i Hercegovini. Činjenica da zajedno obilježavamo sjećanje na genocid u Srebrenici jedan je od najznačajnijih pokazatelja te podrške – kazao je Čolaković.

Podsjetila je da je prije 31 godinu u Srebrenici, koju je UN proglasio sigurnom zonom, ubijeno više od 8.000 ljudi samo zato što su bili Bošnjaci i Muslimani.

– Dok su srebreničke muškarce i dječake trpali u autobuse i odvozili u šume na sustavno ubijanja, čelnici moćnih svjetskih država šutjeli su. Svijet je nijemo promatrao što se događa – rekao je veleposlanik.

Istaknula je kako su obitelji žrtava izgubile ne samo svoje najmilije, već i vjeru da međunarodno pravo može zaštititi one kojima je zaštita najpotrebnija.

Čolaković je naglasio da je genocid u Srebrenici potvrđen tisućama dokaza, svjedočenja, forenzičkih analiza i DNK nalaza.

U Memorijalnom centru Srebrenica Potočari danas je sahranjeno deset žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine nad Bošnjacima Podrinja.

U potočarskoj Dolini bijelog nišana danas počivaju 6.772 žrtve, od kojih su imenom i prezimenom identificirane 8.372 ubijene nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. Još 250 žrtava, na zahtjev obitelji, ukopano je na mjesnim mezarjima.

Čim je završen ukop i proučena dova za deset šehida, nad potocima su se nadvili oblaci, a ubrzo je počela i kiša.

Prođe još jedanaesti jul i bijeli nišani ostadoše sami.

Ali kako reče žena koja je danas sahranila svog brata: “Kad dođeš ovdje, zanijemiš, ovi bijeli prizori najbolje govore o svemu što nam se dogodilo”.

Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović se izjasnio za mediji Islamske zajednice u Potočarima, nakon dženaze-namaza žrtvama genocida, da svi moraju naučiti da se milost ne pokazuje slabima, razjedinjenima i podijeljenima.

– Ovo je tužan dan za sve nas. Dan kada se sjećamo naših šehida stradalih u genocidu 11. jula 1995. godine – kazao je reisul-ulema Kavazović.

Kazao je da su protekle godine obilježene naporima obitelji da saznaju istinu o onome što se dogodilo i pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih — očeva, braće, sestara i djece.

– Ovo su bolni dani za sve nas. Ali mi se uzdamo u Božju pomoć, da će On Srebrenicu i Srebreničane učiniti blagoslovljenima i da će generacije koje dolaze biti snažne, jake i da ćemo čuvati, prije svega, sjećanje na ono što se dogodilo, a onda svakako pokušati da oživimo Srebrenicu, da u nju vratimo život – kazao je.

Reisul-ulema je naglasio da je dosta urađeno, ali da je još puno posla pred onima koji žele obnoviti život u Srebrenici i osigurati sigurniju budućnost za nove generacije.

– Allah, dž.š., neće iznevjeriti svoje obećanje, ali imamo još puno posla. Dakle, učinimo više, da se, prije svega, ne ponovi ovo zlo koje nam se dogodilo, genocid koji je počinjen nad našim narodom, da iza sebe ostavimo jake generacije koje će moći odoljeti svakom izazovu – poručio je.

Posebno je ukazao na pouku koju mladi i buduće generacije trebaju izvući iz genocida počinjenog u Srebrenici.

– I nadam se da će naša omladina, uz Božiju pomoć, mnogo naučiti iz ovog primjera, a prije svega da svi naučimo da se milost ne pokazuje prema slabima, razjedinjenima, podijeljenima, da moramo biti jaki i jaki kako bismo sačuvali svoje slabe, prije svega, a onda i drugima pokazali da se svi moramo boriti protiv zla koje je učinjeno ovdje u Srebrenici – kazao je reisul-ulema Kavazović.

Dodao je da je Srebrenica danas planetarno mjesto sjećanja na genocid.

– Srebrenica je danas planetarno mjesto sjećanja na genocid i nadam se, uz Božiju pomoć, da će se generacije koje dolaze podsjećati na to zlo i da se ono neće ponoviti – zaključio je reisul-ulema Husein-ef. Kavazović.

Povodom obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, donosimo stručni osvrt prof.dr.sc. Ermin Kuke, znanstveni savjetnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici u srpnju 1995. godine potvrđen je pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde, čime je utvrđena njegova međunarodno-pravna dimenzija i povijesni značaj.

Ujedno, ovakvom recentnom praksom međunarodnih sudova, presuđeno je velikosrpskoj ideologiji i politici koja je osmislila i kreirala te zločine. S druge strane, ovaj događaj predstavlja klasičan primjer institucionalnog promašaja šire međunarodne zajednice, posebice Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, čiji mehanizmi kolektivne sigurnosti nisu spriječili, niti su spriječili, počinjenje genocida.

Sustavna znanstvena analiza (ne)djelovanja međunarodne zajednice kroz prizmu relevantnih dokumenata – posebno rezolucije o proglašenju „sigurnih zona“ – te kroz izvješća i dokumentaciju same Vojske Republike Srpske, pokazuje da propust međunarodnih aktera nije bio isključivo operativne prirode.

Nastala je spletom brojnih čimbenika, poput političke neodlučnosti, restriktivnog tumačenja mandata i nedostatka volje za odlučnim intervencionizmom. U konačnici, to je rezultiralo potpunim krahom dugo razvijanog koncepta “sigurne zone” i omogućilo izvršenje genocida nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine.

Odredbe Rezolucije broj 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, u praksi se nisu pokazale uspješnima. U stvarnosti, Srebrenica je bila sve samo ne “sigurna zona”. Iz brojnih direktiva i dokumenata vidljivo je da je uloga UNPROFOR-a tumačena isključivo kao humanitarna uloga, uz prethodnu suglasnost agresora i počinitelja zločina. Radilo se samo o deklarativnom pristupu zaštiti civila i civilnog stanovništva, bez konkretnih vojnih koraka i aktivnosti u tom segmentu.

O tome svjedoči dokument iz studenoga 1994. godine, kada je zapovjednik sektora Sjeveroistok UNPROFOR-a general-major Gunnar Ridderstad uputio službeni protest general-pukovniku Manojlu Milovanoviću, načelniku Glavnog stožera VRS-a. Povod su dva neopravdana napada na snage UNPROFOR-a krajem listopada izvan istočne enklave Srebrenica, kada je teško ranjen zapovjednik patrole.

Ridderstad je naveo da je napad izveden na nemotoriziranu, jasno prepoznatljivu pješačku patrolu Ujedinjenih naroda usred bijela dana, te dodao da su snage u Srebrenici bile prisiljene izvršiti misiju pješice zbog, kako navodi, sebične i arogantne politike ograničavanja kretanja konvoja goriva i opskrbe. Ridderstad je tada upozorio Milovanovića da su počinili drugu povredu Ženevske konvencije i podsjetio da je Srebrenica demilitarizirana zona, na što je general Mladić pristao još u svibnju 1993. godine.

Jasno je, dakle, da snage UNPROFOR-a u Srebrenici nisu bile u stanju zaštititi civilno stanovništvo, s obzirom da nisu mogle zaštititi sebe na terenu.

O toj nesposobnosti, kao i o suradnji pojedinih segmenata UNPROFOR-a s Vojskom RS-a, govori i dokument zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade VRS-a upućen Glavnom stožeru VRS-a, u rukama Ratka Mladića.

Mladića u tom dokumentu podsjećaju na njegov akt od 18. lipnja 1995. kojim je odobren prolaz 10 tona nafte za potrebe ukrajinskih jedinica u rejonu Žepe. U nastavku ga obavještavaju da su u dogovoru sa zapovjedništvom ukrajinske jedinice uzeli 5 tona, odnosno polovicu dopuštene količine, za potrebe navedene srpske brigade. Umjesto zaštite civilnog stanovništva UN-ovih “sigurnih zona” Srebrenice i Žepe, jedinice UNPROFOR-a su surađivale, logistički pomagale opsadnim snagama.

Na kraju se pokazalo da je zapravo UNPROFOR odgovoran za predaju enklave u ruke onih koji su počinili genocid.

Djelovanje pripadnika UNPROFOR-a i omogućavanje prevlasti srpskih vojnih postrojbi na terenu prepoznaje i dokument Zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade od 14. srpnja 1995. godine vezano uz nadzor punktova UN-a. U dokumentu stoji da su naložili zapovjedništvu UNPROFOR-a da svojim punktovima izda upute da ne otvaraju vatru na postrojbe VRS-a i da simuliraju učinak pucanjem u zrak ako na to budu prisiljeni branitelji.

Umjesto da spriječe zločine, pripadnici UNPROFOR-a su slušali naredbe na terenu, odstupajući od ciljeva mirovne misije.

Istog dana Zapovjedništvo 1. podrinjske lake pješačke brigade u Borbenom izvješću izvijestilo je Glavni štab Vojske RS i Istureno zapovjedno mjesto Drinskog korpusa da su njihove snage stavile pod kontrolu točku 2. Bokšanica, gdje se nalazi i zapovjednik snaga UNPROFOR-a.

Navodi se da je s njim postignut dogovor da ne napada njegove položaje pod uvjetom da plavi šljemovi ne otvaraju vatru na srpske borce, a da će zauzvrat dostavljati informacije o aktivnostima na terenu i da neće pozivati ​​NATO avijaciju. Zahvaljujući takvom odnosu snaga UNPROFOR-a, srpske snage su u potpunosti okupirale Srebrenicu, a potom nastavile marš prema još jednoj enklavi i UN-ovoj “sigurnoj zoni” Žepi, koju su zauzele krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. godine.

Namjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane srpskih vojnih formacija (vojske i policije) dokazuje, između ostalog, i dokument izdat od strane 65. Zaštitno motorizovanog puka Borike IKM od 13. jula 1995. godine, u kojem se daju upute o postupanju sa preko 1.000 ratnih zarobljenika Bošnjaka. Iz navedenog dokumenta jasno se vidi izražena namjera Glavnog štaba VRS da se pripreme uvjeti za strijeljanje zarobljenika, što se u konačnici i dogodilo. Dokument potpisuje zapovjednik, potpukovnik Milomir Savčić, protiv kojeg je Sud BiH podigao optužnicu za genocid u Srebrenici i odredio mu pritvor.

No, samo nekoliko sati nakon te odluke Savčić je pobjegao u susjednu Republiku Srbiju. Sud BiH je 10. kolovoza 2021. godine raspisao međunarodnu tjeralicu, ali je ona do danas nedostupna pravosudnim tijelima.

Također je važno podsjetiti na izjavu američke veleposlanice Madeleine Albright pred Vijećem sigurnosti UN-a 10. kolovoza 1995. godine, u kojoj je istakla da se događaji u Srebrenici i Žepi ne smiju zaboraviti. Istaknula je kako postoje jaki razlozi za vjerovanje da su paljanski Srbi sustavno ubijali ljude po zadacima rukovodstva bosanskih Srba, te da ti ljudi nisu stradali u jeku borbenih dejstava ili u samoobrani.

Tom prilikom citirala je riječi pjesnika Archibalda Macleisha iz 1940. godine o pasivnom odgovoru svijeta na uspon fašizma, upozoravajući da je izopačeni um moguć samo kada su nijemi oni koji se protiv njega trebaju boriti. Upravo su Ujedinjeni narodi i njihova vojna misija odigrali ulogu potpunog prepuštanja “sigurne zone” snagama koje su izvršile genocid.

Međunarodna zajednica, predvođena Ujedinjenim narodima i Europskom zajednicom, na primjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici pokazala je sve svoje slabosti u sprječavanju onoga što je nakon holokausta u Drugom svjetskom ratu poručila “nikad više”.

Svojim indolentnim odnosom, zbunjenošću i više puta popuštanjem na terenu dopustili su da strada bošnjačko stanovništvo enklava. U nemogućnosti zaštititi civile u “sigurnoj zoni”, vojne snage Ujedinjenih naroda ostavile su stanovništvo nezaštićeno.

Izbjegavajući primjenu odlučne vojne sile, međunarodna zajednica je praktički pasivno promatrala opsadu i okupaciju brojnih gradova, pa tako i Srebrenice, bez adekvatnog institucionalnog odgovora na strašne zločine počinjene s namjerom potpunog ili djelomičnog istrebljenja jedne nacionalne skupine.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici suci ICTY-ja okarakterizirali su kao “prizore iz pakla ispisane na najmračnijim stranicama ljudske povijesti”, prizore dostojne Danteovog pakla.

Koncept “sigurnih zona” na primjeru Srebrenice, ali i drugih enklava u Republici BiH, u praksi se pokazao potpunim promašajem. Omogućavajući izvršenje genocida nad stanovništvom koje je formalno bilo pod zaštitom, taj koncept je proizveo i ostavio trajne posljedice kako na međunarodni pravni poredak i sustav kolektivne sigurnosti, tako i na širi kredibilitet međunarodne zajednice u svijetu.

Stoga se iz činjenica izvlači nesporan zaključak da je genocid u Srebrenici u srpnju 1995. ostao klasična paradigma neuspjeha Ujedinjenih naroda i Europe.

Povodom obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, donosimo stručni osvrt prof.dr.sc. Ermin Kuke, znanstveni savjetnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici u srpnju 1995. godine potvrđen je pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde, čime je utvrđena njegova međunarodno-pravna dimenzija i povijesni značaj.

Ujedno, ovakvom recentnom praksom međunarodnih sudova, presuđeno je velikosrpskoj ideologiji i politici koja je osmislila i kreirala te zločine. S druge strane, ovaj događaj predstavlja klasičan primjer institucionalnog promašaja šire međunarodne zajednice, posebice Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, čiji mehanizmi kolektivne sigurnosti nisu spriječili, niti su spriječili, počinjenje genocida.

Sustavna znanstvena analiza (ne)djelovanja međunarodne zajednice kroz prizmu relevantnih dokumenata – posebno rezolucije o proglašenju „sigurnih zona“ – te kroz izvješća i dokumentaciju same Vojske Republike Srpske, pokazuje da propust međunarodnih aktera nije bio isključivo operativne prirode.

Nastala je spletom brojnih čimbenika, poput političke neodlučnosti, restriktivnog tumačenja mandata i nedostatka volje za odlučnim intervencionizmom. U konačnici, to je rezultiralo potpunim krahom dugo razvijanog koncepta “sigurne zone” i omogućilo izvršenje genocida nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine.

Odredbe Rezolucije broj 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, u praksi se nisu pokazale uspješnima. U stvarnosti, Srebrenica je bila sve samo ne “sigurna zona”. Iz brojnih direktiva i dokumenata vidljivo je da je uloga UNPROFOR-a tumačena isključivo kao humanitarna uloga, uz prethodnu suglasnost agresora i počinitelja zločina. Radilo se samo o deklarativnom pristupu zaštiti civila i civilnog stanovništva, bez konkretnih vojnih koraka i aktivnosti u tom segmentu.

O tome svjedoči dokument iz studenoga 1994. godine, kada je zapovjednik sektora Sjeveroistok UNPROFOR-a general-major Gunnar Ridderstad uputio službeni protest general-pukovniku Manojlu Milovanoviću, načelniku Glavnog stožera VRS-a. Povod su dva neopravdana napada na snage UNPROFOR-a krajem listopada izvan istočne enklave Srebrenica, kada je teško ranjen zapovjednik patrole.

Ridderstad je naveo da je napad izveden na nemotoriziranu, jasno prepoznatljivu pješačku patrolu Ujedinjenih naroda usred bijela dana, te dodao da su snage u Srebrenici bile prisiljene izvršiti misiju pješice zbog, kako navodi, sebične i arogantne politike ograničavanja kretanja konvoja goriva i opskrbe. Ridderstad je tada upozorio Milovanovića da su počinili drugu povredu Ženevske konvencije i podsjetio da je Srebrenica demilitarizirana zona, na što je general Mladić pristao još u svibnju 1993. godine.

Jasno je, dakle, da snage UNPROFOR-a u Srebrenici nisu bile u stanju zaštititi civilno stanovništvo, s obzirom da nisu mogle zaštititi sebe na terenu.

O toj nesposobnosti, kao i o suradnji pojedinih segmenata UNPROFOR-a s Vojskom RS-a, govori i dokument zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade VRS-a upućen Glavnom stožeru VRS-a, u rukama Ratka Mladića.

Mladića u tom dokumentu podsjećaju na njegov akt od 18. lipnja 1995. kojim je odobren prolaz 10 tona nafte za potrebe ukrajinskih jedinica u rejonu Žepe. U nastavku ga obavještavaju da su u dogovoru sa zapovjedništvom ukrajinske jedinice uzeli 5 tona, odnosno polovicu dopuštene količine, za potrebe navedene srpske brigade. Umjesto zaštite civilnog stanovništva UN-ovih “sigurnih zona” Srebrenice i Žepe, jedinice UNPROFOR-a su surađivale, logistički pomagale opsadnim snagama.

Na kraju se pokazalo da je zapravo UNPROFOR odgovoran za predaju enklave u ruke onih koji su počinili genocid.

Djelovanje pripadnika UNPROFOR-a i omogućavanje prevlasti srpskih vojnih postrojbi na terenu prepoznaje i dokument Zapovjedništva 1. podrinjske lake pješačke brigade od 14. srpnja 1995. godine vezano uz nadzor punktova UN-a. U dokumentu stoji da su naložili zapovjedništvu UNPROFOR-a da svojim punktovima izda upute da ne otvaraju vatru na postrojbe VRS-a i da simuliraju učinak pucanjem u zrak ako na to budu prisiljeni branitelji.

Umjesto da spriječe zločine, pripadnici UNPROFOR-a su slušali naredbe na terenu, odstupajući od ciljeva mirovne misije.

Istog dana Zapovjedništvo 1. podrinjske lake pješačke brigade u Borbenom izvješću izvijestilo je Glavni štab Vojske RS i Istureno zapovjedno mjesto Drinskog korpusa da su njihove snage stavile pod kontrolu točku 2. Bokšanica, gdje se nalazi i zapovjednik snaga UNPROFOR-a.

Navodi se da je s njim postignut dogovor da ne napada njegove položaje pod uvjetom da plavi šljemovi ne otvaraju vatru na srpske borce, a da će zauzvrat dostavljati informacije o aktivnostima na terenu i da neće pozivati ​​NATO avijaciju. Zahvaljujući takvom odnosu snaga UNPROFOR-a, srpske snage su u potpunosti okupirale Srebrenicu, a potom nastavile marš prema još jednoj enklavi i UN-ovoj “sigurnoj zoni” Žepi, koju su zauzele krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. godine.

Namjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane srpskih vojnih formacija (vojske i policije) dokazuje, između ostalog, i dokument izdat od strane 65. Zaštitno motorizovanog puka Borike IKM od 13. jula 1995. godine, u kojem se daju upute o postupanju sa preko 1.000 ratnih zarobljenika Bošnjaka. Iz navedenog dokumenta jasno se vidi izražena namjera Glavnog štaba VRS da se pripreme uvjeti za strijeljanje zarobljenika, što se u konačnici i dogodilo. Dokument potpisuje zapovjednik, potpukovnik Milomir Savčić, protiv kojeg je Sud BiH podigao optužnicu za genocid u Srebrenici i odredio mu pritvor.

No, samo nekoliko sati nakon te odluke Savčić je pobjegao u susjednu Republiku Srbiju. Sud BiH je 10. kolovoza 2021. godine raspisao međunarodnu tjeralicu, ali je ona do danas nedostupna pravosudnim tijelima.

Također je važno podsjetiti na izjavu američke veleposlanice Madeleine Albright pred Vijećem sigurnosti UN-a 10. kolovoza 1995. godine, u kojoj je istakla da se događaji u Srebrenici i Žepi ne smiju zaboraviti. Istaknula je kako postoje jaki razlozi za vjerovanje da su paljanski Srbi sustavno ubijali ljude po zadacima rukovodstva bosanskih Srba, te da ti ljudi nisu stradali u jeku borbenih dejstava ili u samoobrani.

Tom prilikom citirala je riječi pjesnika Archibalda Macleisha iz 1940. godine o pasivnom odgovoru svijeta na uspon fašizma, upozoravajući da je izopačeni um moguć samo kada su nijemi oni koji se protiv njega trebaju boriti. Upravo su Ujedinjeni narodi i njihova vojna misija odigrali ulogu potpunog prepuštanja “sigurne zone” snagama koje su izvršile genocid.

Međunarodna zajednica, predvođena Ujedinjenim narodima i Europskom zajednicom, na primjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici pokazala je sve svoje slabosti u sprječavanju onoga što je nakon holokausta u Drugom svjetskom ratu poručila “nikad više”.

Svojim indolentnim odnosom, zbunjenošću i više puta popuštanjem na terenu dopustili su da strada bošnjačko stanovništvo enklava. U nemogućnosti zaštititi civile u “sigurnoj zoni”, vojne snage Ujedinjenih naroda ostavile su stanovništvo nezaštićeno.

Izbjegavajući primjenu odlučne vojne sile, međunarodna zajednica je praktički pasivno promatrala opsadu i okupaciju brojnih gradova, pa tako i Srebrenice, bez adekvatnog institucionalnog odgovora na strašne zločine počinjene s namjerom potpunog ili djelomičnog istrebljenja jedne nacionalne skupine.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici suci ICTY-ja okarakterizirali su kao “prizore iz pakla ispisane na najmračnijim stranicama ljudske povijesti”, prizore dostojne Danteovog pakla.

Koncept “sigurnih zona” na primjeru Srebrenice, ali i drugih enklava u Republici BiH, u praksi se pokazao potpunim promašajem. Omogućavajući izvršenje genocida nad stanovništvom koje je formalno bilo pod zaštitom, taj koncept je proizveo i ostavio trajne posljedice kako na međunarodni pravni poredak i sustav kolektivne sigurnosti, tako i na širi kredibilitet međunarodne zajednice u svijetu.

Stoga se iz činjenica izvlači nesporan zaključak da je genocid u Srebrenici u srpnju 1995. ostao klasična paradigma neuspjeha Ujedinjenih naroda i Europe.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan uputio je poruku u povodu 31. godišnjice genocida u Srebrenici.

U poruci koju je na komemoraciji pročitao ministar obitelji i socijalne skrbi Turske Mahinur Özdemir Goktas, Erdogan je izrazio sućut obiteljima žrtava i istaknuo da razmjere genocida potvrđuju kontinuirani napori da se ubijeni identificiraju i pokopaju.

Erdogan je istaknuo da Turska radi na jačanju svijesti o Srebrenici na međunarodnoj razini, uključujući i inicijative u Ujedinjenim narodima da se 11. juli obilježava kao dan sjećanja.

Naglasio je da je cilj ovih aktivnosti spriječiti ponavljanje sličnih zločina, ali je upozorio da događaji u Gazi pokazuju da svijet još nije naučio lekcije iz Srebrenice.

– Zločin u Gazi, koji je koštao života 73.000 nevinih ljudi, uglavnom djece i žena, pokazuje da međunarodna zajednica, nažalost, još uvijek nije izvukla potrebne lekcije iz Srebrenice – rekao je turski predsjednik i dodao:

– Za pravedniji svijet i odgovornu međunarodnu zajednicu u kojoj se niti jedan zločinac ne usudi ciljati na civile, nastavit ćemo intenzivne napore pod motom “Svijet je veći od pet”.

Istaknuo je da mir i stabilnost na Balkanu ovise o stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i da mir u Europi ovisi o stabilnosti Balkana. Rekao je da će Turska nastaviti pružati snažnu potporu svom teritorijalnom integritetu, suverenitetu i ustavnom poretku.

– Nastavit ćemo ulagati napore u jačanje dijaloga i pomirenja kako bi Bosna i Hercegovina ostvarila prosperitetnu budućnost – rekao je Erdogan.

U okviru komemorativnog programa u Memorijalnom centru Potočari, prisutnima se obratio Denis Bećirović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Poštovane obitelji žrtava genocida, poštovane Majke Srebrenice, ekselencije, eminencije, dame i gospodo, danas s pijetetom ispraćamo na vječni počinak posmrtne ostatke još deset nevinih žrtava genocida počinjenog nad Bošnjacima. Naša je ljudska dužnost izraziti sućut njihovim obiteljima, kao i obiteljima svih žrtava genocida. Srebrenica je planetarni podsjetnik da se na mržnju, dehumanizaciju i velikodržavne projekte mora odgovoriti pravovremeno i adekvatno.

Sudovi Ujedinjenih naroda presudili su da je nad Bošnjacima počinjen genocid. Masovna pogubljenja počinjena u srpnju 1995. nisu rezultat spontane akcije i nekontrolirane mržnje, već je, naprotiv, genocid svjesno i temeljito planiran i brutalno počinjen. Vojska i policija Republike Srpske, po nalogu tadašnjeg političkog vrha, počinile su genocid.

U genocidu su sudjelovale i policijske jedinice iz Srbije, pa genocid nad Bošnjacima ne bi bio moguć bez institucionalne podrške vodstva susjedne Srbije, sa Slobodanom Miloševićem na čelu.

Međunarodni sud pravde utvrdio je da je Srbija prekršila Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Srbija i njen tadašnji režim proglašeni su odgovornima jer su mogli, ali nisu spriječili genocid. Posljedice pokušaja stvaranja velikosrpske države su genocid, masovne grobnice, spaljeni gradovi i sela, stotine tisuća ubijenih, nestalih, prognanih i prognanih.

Genocid nad Bošnjacima dogodio se pred očima cijelog svijeta. Ključne pogreške međunarodne zajednice u to vrijeme tijekom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ogledaju se u tome što je uspostavila embargo na uvoz oružja nenaoružanim braniteljima Republike Bosne i Hercegovine, zagovarala etničke podjele, kontinuirano popuštala zahtjevima agresora na štetu Republike Bosne i Hercegovine, uspostavila nemoralnu strategiju. raspodjele krivnje između zločinaca i žrtava, te uspostavio takozvane “UN-ove sigurne zone” koje su zapravo bile sve samo ne sigurne.

I nakon svega, neki nam govore da ne govorimo o prošlosti i da se okrenemo budućnosti, što je izuzetno opasna poruka. Sadašnjim i budućim generacijama poručujem da nećemo imati ni sadašnjosti ni budućnosti ako ne sačuvamo istinu o našoj prošlosti.

Veliki državnik i humanist Vaclav Havel jednom je rekao da riskiramo da kasnije uopće ne budemo mogli ako ne umijemo od samog početka pogledati zlu u oči i suprotstaviti mu se. Naglasio je da svaki put kada popuštamo nasilniku, to popuštanje nosi opasnost da se kotač terora ponovno počne okretati. Ove Havelove riječi veliko su upozorenje čovječanstvu jer svi moramo biti svjesni da ne smijemo pokleknuti pred nasilnicima. Zato je naša zajednička zadaća da na vrijeme zaustavimo nasilnike, jer tako sprječavamo da se taj kotač užasa okrene.

Poštovani, iako živimo u nepravednom svijetu, izborili smo se za usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Prije dva dana u dvorani Generalne skupštine UN-a obilježili smo Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici. Srebrenica je postala planetarni simbol borbe za istinu i ljudsko dostojanstvo, a istina o njoj nikada neće biti zaboravljena.

O tome svjedoči hrabra borba naših heroina, Majki Srebrenice, kao i presude najviših sudova UN-a. Svjedoči i Rezolucija o 11. julu kao Međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, kao i spomenik Cvijet Srebrenice u sjedištu UN-a u New Yorku.

O tome svjedoče i spomenici žrtvama genocida u Parizu, Beču i brojnim drugim gradovima svijeta, Outreach program UN-a o genocidu u Srebrenici, te svi dobronamjerni ljudi u Bosni i Hercegovini i svijetu koji nastavljaju čuvati istinu i boriti se za pravdu.

Rezolucija UN-a i spomenik Cvijet Srebrenice u sjedištu UN-a globalno su važni iz više razloga. Oni nadilaze granice jedne zemlje i jednog vremena, govore univerzalnim jezikom ljudskih prava i međunarodne odgovornosti i snažno afirmiraju istinu. Osim toga, imaju važnu preventivnu dimenziju, jačaju kulturu sjećanja, suprotstavljaju se govoru mržnje i dehumanizaciji te reafirmiraju i osnažuju presude međunarodnih sudova.

U konačnici, oni uspješno povezuju sudsku praksu, međunarodne obveze i institucionalno djelovanje UN-a u jedinstveni normativni okvir usmjeren na očuvanje istine i sprječavanje genocida.

Dame i gospodo, Srebrenica nije samo rana u Bosni i Hercegovini. To je univerzalno upozorenje i poziv čovječanstvu. Upozorenje je to da međunarodna zajednica ne smije šutjeti pred velikodržavnim projektima i politikom mržnje, ali i poziv na jačanje institucija međunarodnog prava, zaštitu istine od negatora genocida i obranu prava svakog čovjeka na dostojanstvo, sigurnost i život bez straha.

Naša je trajna obaveza čuvati istinu o mučki ubijenima u genocidu, ali i osigurati bolju budućnost preživjelim stanovnicima Srebrenice, Podrinja i cijele Bosne i Hercegovine. Istina je jaka onoliko koliko je štitimo, a pravde ima samo ako se za nju borimo. Negatori genocida moraju znati da nema te zemaljske sile koja će nas spriječiti u traženju pravde. Nikada nećemo popustiti i zauvijek ćemo čuvati istinu o Srebrenici.

Pakistan je na današnjoj komemoraciji također odao počast žrtvama genocida u Srebrenici, a poruku premijera Muhammada Shehbaza Sharifa na komemoraciji pročitao je otpravnik poslova Veleposlanstva Pakistana u Bosni i Hercegovini.

U službenoj poruci pakistanskog premijera izražena je duboka zahvalnost preživjelim i hrabrim majkama Srebrenice na njihovoj neumornoj borbi.

U pismu se podsjeća na povijesne veze dviju zemalja, ističući da je Pakistan uvijek čvrsto stajao uz Bosnu i Hercegovinu, a posebno u njenim najtežim ratnim trenucima.

Posebno je istaknuta povijesna činjenica iz srpnja 1995. godine kada su pakistanski vojnici, u sastavu mirovnih snaga, prvi dočekali i pružili potrebnu prvu pomoć preživjelim Srebreničanima koji su nakon proboja uspjeli doći do slobodnog teritorija u Tuzli.

Na kraju poruke, pakistanski premijer je potvrdio trajnu i nepokolebljivu solidarnost Pakistana sa bratskim narodom Bosne i Hercegovine.