U velikom intervjuu za Faktor bivši bh. diplomata prof. dr. Emir Hadžikadunić upozorava da se svijet nalazi u fazi duboke geopolitičke tranzicije i rastuće globalne nestabilnosti, u kojoj je, kako kaže, “međunarodni poredak koji je vladao 11. septembra” urušen, dok se “novi poredak još nije rodio”.

Govoreći o savremenim krizama, od Bliskog istoka do Ukrajine, Hadžikadunić ocjenjuje da globalni sukobi sve više poprimaju oblik fragmentiranog svjetskog konflikta, uz sve izraženije limite američke moći i promjene u odnosima velikih sila.

Posebno naglašava da “liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima ponašanja više ne postoji”, dok rivalitet Sjedinjenih Američkih Država i Kine vidi kao ključnu osovinu međunarodnih odnosa u 21. stoljeću.

U kontekstu teze o tzv. sukobu civilizacija ističe i da su “pravoslavna i muslimanska civilizacija trenutno više u dijalogu nego u sukobu”, dok se globalna politička karta istovremeno preoblikuje kroz nove sigurnosne i energetske interese.

Govoreći o Bosni i Hercegovini, Hadžikadunić poručuje da se globalna previranja direktno reflektuju i na domaću političku scenu, uključujući pitanje uloge međunarodne zajednice i potrebu za većom unutrašnjom političkom odgovornošću.

– Mnogo toga se dogodilo od našeg posljednjeg razgovora. Nažalost, većina događaja predstavljala je eskalaciju postojećih kriza, što ne umanjuje ranije iznesenu tezu.

Od tri ključna geopolitička teatra, Istočne Evrope, Istočne Azije i Bliskog istoka, dva žarišta i dalje su aktivna. Bliskoistočni sukob je dodatno eskalirao. Izrael i Sjedinjene Američke Države napali su Iran. Iran je blokirao Hormuški moreuz, raketirao američke interese u zaljevskim monarhijama, a svjetska ekonomija pretrpjela je značajnu štetu. Izrael je ponovo okupirao dijelove južnog Libana, dok se prekid vatre u Gazi i dalje ne poštuje.

Iako je američko-iranski sukob trenutno u fazi deeskalacije, nijedno od ključnih pitanja zbog kojih su Amerika i Izrael bili zainteresirani za ovaj rat nije riješeno u njihovu korist.

Istovremeno, više od 2.000 kilometara duga ratna linija između Rusije i Ukrajine i dalje je aktivna. Ukrajina gađa strateške ciljeve duboko unutar Ruske Federacije, hiljadama kilometara udaljene od linije fronta, dok Rusija uzvraća sličnim udarima.

Sjedinjene Američke Države također demonstriraju doktrinu apsolutne vojne dominacije u zapadnoj hemisferi. Prijetnje vojnom intervencijom na Grenlandu, problematični odnosi Donalda Trumpa s evropskim saveznicima i rastuće tenzije u transatlantskim odnosima dodatno zabrinjavaju.

– Međunarodni poredak koji je vladao 11. septembra je mrtav, kao i dileme tog vremena. Novi poredak se još nije rodio. Živimo, dakle, u periodu tranzicije iz unipolarnog u nešto što se tek treba definisati. Američka hegemonija i dalje demonstrira svoju snagu u Zapadnoj hemisferi, ali njena sposobnost da oblikuje ishode u drugim geopolitičkim teatrima, posebno na Bliskom istoku i u Zaljevu, pokazuje sve izraženije limite.

Najmoćnija država svijeta, s vojnim budžetom od gotovo jednog triliona dolara, gotovo četrdeset puta većim od iranskog, zajedno s Izraelom kao najmoćnijom regionalnom silom i uz potpunu zračnu superiornost, nije uspjela poraziti Iran niti ostvariti sve svoje strateške ciljeve. To govori o promijenjenoj prirodi međunarodnih odnosa i ograničenjima vojne moći u savremenom svijetu.

Istovremeno, liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima ponašanja, ukoliko je iko još imao dilema o njegovom stvarnom stanju, također više ne postoji. Radi ilustracije, sudije i tužioci međunarodnih sudova, poput ICC-a i ICJ-a, kao i pojedini zvaničnici Ujedinjenih nacija, izloženi su sankcijama, političkim pritiscima i različitim oblicima izolacije od američke administracije. Istovremeno, nesuglasice između Amerike i njenih evropskih i euroatlantskih saveznika postaju sve izraženije.

Zbog toga smatram da odgovor na Vaše pitanje nije ni Brzezinskijeva američka globalna hegemonija, niti globalno vodstvo, nego nešto treće. Amerika će vjerovatno nastojati očuvati neupitnu kontrolu nad Zapadnom hemisferom, gdje njena regionalna hegemonija ostaje bez ozbiljnog izazivača. U tom kontekstu treba posmatrati američku politiku prema Venezueli, Kubi, Meksiku, Kanadi, Panami, Grenlandu i drugim državama u neposrednom geopolitičkom okruženju.

Istovremeno, administracija Donalda Trumpa vjerovatno će pokušati održati postojeći odnos snaga u drugim regionalnim sistemima, ne dopuštajući drugim velikim silama, prije svega Kini, da postanu regionalni hegemoni u vlastitim geopolitičkim sferama. Takav pristup mnogo je bliži ofanzivnom realizmu Johna Mearsheimera nego Brzezinskijevoj viziji globalne američke dominacije ili globalnog američkog liderstva.

– Apsolutno, ono što se dešavalo nakon američkog liberalnog intervencionizma i “never ending wars” u Afganistanu, Iraku, Libiji i drugim slučajevima postepeno je dovelo SAD u današnje stanje.

Američki saveznici u Zaljevu već su na vlastitoj koži osjetili limite američke vojne moći, ali i činjenicu da je primarni američki interes u regiji zaštita Izraela kao najvažnijeg regionalnog saveznika. Istovremeno, evropski saveznici suočavaju se s rastućom neizvjesnošću u pogledu dugoročne američke posvećenosti evropskoj sigurnosti. Rasprave o budućnosti NATO-a, američkom vojnom prisustvu u Evropi i potrebi izgradnje autonomnijih evropskih odbrambenih kapaciteta danas su mnogo ozbiljnije nego prije samo nekoliko godina.

Posljedica takvih procesa nije nužno otvoreno suprotstavljanje Americi, nego postepeno udaljavanje saveznika i potraga za alternativama. Zaljevske arapske države će vjerovatno preispitati postojeće sigurnosne aranžmane sa Sjedinjenim Američkim Državama i tražiti dodatne garancije kroz saradnju s drugim velikim silama. Slični procesi već su vidljivi i u drugim dijelovima svijeta.

– Evropsku sigurnost decenijama su u velikoj mjeri finansirali američki poreski obveznici. Zapadna Evropa oslanjala se na američki sigurnosni kišobran od završetka Drugog svjetskog rata, dok je ujedinjena Evropa nakon završetka Hladnog rata mogla graditi svoju ekonomsku i političku integraciju uz relativno niska izdvajanja za odbranu. Taj poredak danas prolazi kroz duboku reviziju.

Evropska izdvajanja za odbranu značajno rastu, ne samo zbog američkog pritiska već i zbog sve izraženije percepcije vlastite ugroženosti. Rat u Ukrajini, nestabilnost na Bliskom istoku i neizvjesnost oko buduće američke politike prema Evropi natjerali su evropske države da ozbiljnije razmišljaju o vlastitim odbrambenim kapacitetima.

Istovremeno, međusobno nepovjerenje između euroatlantskih saveznika postaje sve vidljivije. Nepredvidivost Donalda Trumpa, povremene prijetnje evropskim saveznicima, omalovažavajuća retorika prema pojedinim evropskim liderima, smanjena podrška Ukrajini, specifičan odnos prema Vladimiru Putinu te sumnje u dugoročnu posvećenost Sjedinjenih Američkih Država NATO-u i transatlantskom partnerstvu predstavljaju ozbiljne alarme za evropske donosioce odluka.

– Držim da imamo samo povremene pokušaje američko-ruskog približavanja, odnosno režim “toplo-hladno”, ponajviše zbog prirode Donalda Trumpa.

Ako današnje tenzije posmatramo kroz prizmu civilizacija, onda prije svega vidimo zapadnu i pravoslavnu civilizaciju u sukobu oko budućeg evropskog, pa čak i euroatlantskog poretka. Rat između Rusije i Ukrajine nije samo sukob dvije države nego i sukob oko toga kako će izgledati evropski sigurnosni poredak u 21. stoljeću. Rusija, koja se nalazi izvan postojećeg evropskog sistema sigurnosti, nije zadovoljna takvim stanjem i nastoji ga promijeniti. U tom smislu možemo govoriti o strukturalnom, ali i civilizacijskom sukobu euroatlantskog i euroazijskog prostora.

Linija dodira ova dva prostora ujedno je i linija najvećih tenzija koja se proteže od Finske, preko baltičkih država, Ukrajine i Moldavije, pa sve do Južnog Kavkaza. Upravo na tom prostoru nalazimo najveći broj sigurnosnih kriza i potencijalnih žarišta.

Međutim, kada govorimo o drugim civilizacijama, Huntingtonova teza danas djeluje znatno manje uvjerljivo. Pravoslavna i muslimanska civilizacija trenutno su više u dijalogu nego u sukobu. Odnosi Rusije s državama s muslimanskom većinom nikada nisu bili bolji. Mnoge od tih država, iako tradicionalni saveznici Sjedinjenih Američkih Država, nisu podržale zapadne sankcije protiv Rusije nakon početka rata u Ukrajini.

Istovremeno, pravoslavna i kineska civilizacija geopolitički su bliže nego ikada ranije. Rusiji je potrebno veliko tržište za izvoz energenata i sirovina, dok Kini treba stabilan pristup jeftinoj energiji kako bi održala svoj ekonomski rast. Taj geopolitički interes stvara čvrstu osnovu za njihovu saradnju, iako su obje strane svjesne prijetnji koje se mogu objasniti geografskim, demografskim i drugim geopolitičkim razlozima, uključujući kontrast između “praznog Sibira” i “mnogoljudne Kine”.

Odnosi između muslimanskog i zapadnog svijeta mnogo su složeniji. Pitanje Palestine, dugotrajna okupacija palestinskih teritorija i rat u Gazi ozbiljno opterećuju odnose između velikog dijela muslimanskog svijeta i Zapada. Ipak, teško je govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji koja nastupa kao jedinstven politički akter. Interesi država poput Irana, Turske, Saudijske Arabije, Egipta ili Indonezije često se značajno razlikuju.

S druge strane, odnosi između Kine i brojnih država s muslimanskom većinom kontinuirano jačaju. Mnoge zemlje koje su decenijama bile strateški oslonjene na Sjedinjene Američke Države danas razvijaju sve intenzivnije političke, ekonomske i infrastrukturne veze s Kinom.

Ipak smatram da današnji međunarodni odnosi ne mogu biti objašnjeni isključivo kroz koncept sukoba civilizacija. Civilizacijski identiteti jesu važni, ali su geopolitički i nacionalni interesi, kao i sigurnosni i strukturalni izazovi, često mnogo važniji faktori. Upravo će odnosi između Kine kao rastuće sile i Sjedinjenih Američkih Država, iz tih strukturnih razloga, vjerovatno obilježiti međunarodnu politiku u ovom stoljeću.

– Iz perspektive Johna Mearsheimera, Kina je jedini stvarni konkurent Sjedinjenim Američkim Državama za poziciju globalne sile. Zato će američko-kinesko rivalstvo, prema mišljenju većine vodećih geopolitičkih autora, obilježiti međunarodne odnose u 21. stoljeću. Riječ je o klasičnom sukobu između vladajuće i rastuće sile.

Na sličnu dinamiku upozorava i Graham Allison u svojoj knjizi Thucydides’s Trap. Analizirajući historijske primjere sukoba između dominantnih i rastućih sila u proteklih nekoliko stotina godina, on zaključuje da je od šesnaest zabilježenih slučajeva njih dvanaest završilo velikim ratom, dok su samo četiri okončana mirnom prilagodbom i prihvatanjem novog balansa moći.

Iz te perspektive, ključni američki interes nije nužno Iran, već sprečavanje nastanka koalicija i regionalnih aranžmana koji bi mogli ojačati kineski položaj u Zapadnoj Aziji ili na Bliskom istoku. Iran je važan zbog svog geografskog položaja, energetskih resursa i sve intenzivnijih odnosa s Kinom i Rusijom. U tom kontekstu, pitanje Irana za Washington nije samo pitanje iranskog nuklearnog programa ili regionalne politike Teherana, nego i pitanje kineskog prodora prema Bliskom istoku. Što je kineski utjecaj veći u Zaljevu, to je veći izazov za dugoročne američke interese.

Upravo zato Mearsheimer vjerovatno ne bi posmatrao sukob s Iranom kao centralni sukob našeg vremena. Za njega je ključno pitanje kako će se razvijati odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, dok su Iran, Ukrajina i mnoge druge krize samo dijelovi mnogo šire šahovske ploče.

– Ne smatram da je Kina najveći gubitnik američko-iranskog sukoba. Naprotiv, iz kineske perspektive, njen glavni geopolitički rival Sjedinjene Američe Države troši resurse, politički kapital i vojnu energiju u sporednim regionalnim sukobima, dok Kina nastavlja dugoročno jačati svoje ekonomske, tehnološke i vojne kapacitete.

Naravno, svaka ozbiljnija kriza u Zaljevu predstavlja izazov za kinesku ekonomiju, s obzirom na njenu značajnu ovisnost o uvozu energenata. Međutim, Kina raspolaže značajnim strateškim rezervama nafte i tokom godina je razvila alternativne pravce snabdijevanja koji smanjuju njenu ranjivost na poremećaje u jednom regionu. Osim toga, iranski izvoz energenata nije potpuno obustavljen, a postoje i alternativni transportni pravci prema azijskim tržištima.

S druge strane, Rusija je vjerovatno među ekonomskim dobitnicima ovakvih kriza. Kao jedan od najvećih izvoznika energenata, Rusija tradicionalno profitira od viših cijena nafte i plina koje prate nestabilnost na Bliskom istoku. Veće cijene energenata znače i veće prihode za rusku ratnu ekonomiju.

Kada je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, postavlja se pitanje odnosa uloženih resursa i ostvarenih političkih ciljeva. Američka intervencija nosi značajne rizike, kao što nosi finansijske, političke i vojne troškove. Bez obzira na konačan ishod američko-iranske krize, pokazalo se da Teheran i dalje raspolaže instrumentima koji mogu imati ozbiljne posljedice po američke strateške interese.

– Ta razmimoilaženja direktno su povezana sa činjenicom da je era liberalnog međunarodnog intervencionizma iz kasnih devedesetih i ranih dvijehiljaditih godina uglavnom završena. Model prema kojem su zapadne sile bile spremne snažno intervenirati u unutrašnje procese manjih država, nametati politička rješenja i dugoročno upravljati postkonfliktnim društvima danas više nema ni političku podršku ni međunarodni konsenzus kakav je imao prije dvadeset ili trideset godina.

Upravo zato se i pitanje OHR-a i visokog predstavnika danas posmatra drugačije nego ranije. Nekada je postojao relativno širok stepen saglasnosti među vodećim zapadnim silama o ulozi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Danas takav konsenzus više ne postoji. Svijet je postao multipolarniji, odnosi među velikim silama su konfliktni, a različiti međunarodni akteri imaju različite poglede na pitanje međunarodnog prisustva u zemlji.

Zbog toga su rasprave o OHR-u, visokom predstavniku i međunarodnoj ulozi u Bosni i Hercegovini samo lokalna refleksija mnogo širih promjena koje se dešavaju na globalnom nivou. Kako slabi međunarodni konsenzus, tako slabi i mogućnost da vanjski akteri nameću politička rješenja.

To ne znači da Bosna i Hercegovina ostaje bez međunarodnih partnera i podrške. Međutim, znači da će u budućnosti morati preuzeti malo veću odgovornost za vlastitu političku stabilnost, sigurnost i razvoj države. Bit će potrebno malo više domaće političke pameti, inicijative i dijaloga.

Drugim riječima, Bosna i Hercegovina više ne može računati da će ključne političke probleme trajno rješavati međunarodna zajednica. Sve više će ih morati rješavati domaći politički akteri kroz politički dijalog i vlastitu odgovornost za budućnost zemlje.

– Lokalni politički razgovori su poželjni i potrebni. Dugoročno gledano, lokalna rješenja su svakako održivija od međunarodnog intervencionizma jer podrazumijevaju veći stepen domaće odgovornosti i političke zrelosti aktera unutar zemlje.

Međutim, nisam naivan i ne vjerujem da je lokalni dogovor vjerovatan i realan sa akterima koji žele raspad države i propast Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima problem nije nedostatak dijaloga kao principa, nego nedostatak minimalnog političkog konsenzusa o osnovnom okviru države.

Prva pretpostavka za uspješan lokalni dogovor jeste nadogradnja postojećeg sistema, a ne njegova regresija ili destrukcija. Ukoliko pojedini politički akteri u BiH polaze od pretpostavke da je krajnji cilj slabljenje ili nestanak države, prostor za održiv dijalog ili kompromis u BiH postaje izuzetno uzak ili nemoguć. U takvoj situaciji treba jačati snage unutar Bosne i Hercegovine koje će se suprotstaviti snagama destrukcije.

Da, ti procesi se prelamaju kroz odnose između Sjedinjenih Američkih Država i evropskih saveznika, kao i kroz odnose između Amerike i Rusije, te evropskih država i Rusije. U tom trouglu odnosa treba tražiti i prijetnje i prilike za Bosnu i Hercegovinu.

Sjedinjene Američke Države duboko su razočarane činjenicom da Europska unija nije uspjela postići konsenzus oko novog visokog predstavnika u BiH, zbog čega otvoreno najavljuju preispitivanje svog daljnjeg sudjelovanja u međunarodnoj prisutnosti u našoj zemlji.

Epilog je to dvodnevne sjednice Vijeća za provedbu mira (PIC) održane 3. i 4. lipnja, nakon koje je američko veleposlanstvo u Sarajevu uputilo neuobičajeno oštro priopćenje na račun svojih europskih partnera.

Iako se u javnosti očekivalo da će PIC ovog tjedna doći do raspada i izbora nasljednika na mjestu šefa OHR-a kako bi se osigurala stabilnost BiH, došlo je do potpunog neslaganja unutar europskog bloka.

SAD je čvrsto stao iza talijanskog kandidata. O ozbiljnosti američke potpore svjedoči i činjenica da je državni tajnik Marco Rubio nedavno tog diplomata pred Kongresom opisao kao “gospodina za kojeg mislimo da bi dobro obavio posao i pomogao da se osigura određena stabilnost te pozicije”.

Međutim, europske podjele blokirale su proces, što je izazvalo izravnu i nediplomatsku reakciju Washingtona.

– Sjedinjene Američke Države bilježe europski neuspjeh u postizanju konsenzusa o europskom kandidatu i razočarane su što su ove podjele spriječile PIC da ispuni svoj mandat i izabere novog visokog predstavnika. Europska neodlučnost i odustajanje PIC-a od dužnosti prema Bosni i Hercegovini prisiljavaju Sjedinjene Američke Države da preispitaju svoju ulogu u trenutnoj međunarodnoj prisutnosti u Bosni i Hercegovini – priopćeno je iz američkog veleposlanstva.

Ovu iznenadnu krizu unutar ključnih međunarodnih tijela za naš portal komentirao je Safet Kešo, zastupnik SDA u Parlamentarnoj skupštini BiH.

– Vrlo je poražavajuća činjenica da Bosna i Hercegovina uopće nije subjekt u cijeloj ovoj situaciji. Mi smo tu objekt i na stolu smo kao tema o kojoj drugi odlučuju. Američki pristup ovom pitanju je krajnje pragmatičan – njima jednostavno treba osoba koja će pripremiti teren za realizaciju projekta Južne interkonekcije, a takvu osobu su očito prepoznali u liku talijanskog kandidata – ističe Kešo.

Zastupnik SDA naglašava da naša zemlja trenutno trpi izravne posljedice sve dubljeg sukoba između Washingtona i Bruxellesa, iza kojeg se krije veliko nepovjerenje unutar same Europe.

– Danas trpimo posljedice sukoba Amerike i Europske unije. S druge strane, postoji jasan konsenzus na liniji Velika Britanija – Njemačka – Francuska. Unutar tih odnosa postoji veliko nepovjerenje koje je dobrim dijelom uzrokovano odnosom Trumpove administracije prema ruskoj agresiji na Ukrajinu – zaključuje Kešo u razgovoru za naš portal.

Povjesničar i politički analitičar, prof. dr.sc. Admir Mulaosmanović. On za naš portal ističe da korijeni ovog problema leže u dubljim promjenama američke političke misli, koje su počele puno ranije.

– Ovo što se danas događa u odnosima SAD-a i Europske unije i ono što se događa iza leđa Bosne i Hercegovine zapravo nije ništa novo. U posljednjih desetak godina, a posebice na kraju prvog mandata Donalda Trumpa, možemo govoriti o jasnim obrisima izolacionističke politike u američkoj političkoj misli. Trump je tada inaugurirao koncept transakcijske politike i otvoreno dao naslutiti da će prethodna paradigma savezništva biti predmet revizije. On ovo nije sam kreirao, već jednostavno provodi ono što je davno strateški zacrtano – pojašnjava Mulaosmanović za Faktor.

Profesor Mulaosmanović upozorava da je prijetnja odustajanjem Amerike, uzrokovana nenominiranjem talijanskog kandidata, izuzetno opasna za BiH, posebno u kontekstu regionalnih apetita. Ipak, smatra da stvari nisu nepovratno izgubljene.

– Mogućnost da se Amerika povuče iz tog procesa predstavlja veliku opasnost za naše odnose, ponajviše zbog hegemonističkih pretenzija koje konstantno dolaze iz našeg susjedstva. Moramo biti krajnje oprezni i ozbiljni. Vjerujem da stvari još nisu izgubljene, da se mogu popraviti i treba čekati bolja vremena. Za otprilike dvije godine, nakon završetka ove Trumpove administracije, ponovno će doći do relaksacije odnosa među saveznicima. Nažalost, naši političari nisu vodili računa o tim globalnim promjenama i nisu slušali savjete – naglašava profesor i dodaje ključnu opasku o vanjskoj politici Sarajeva:

– Ozbiljno smo podbacili na Istoku. Mi smo, slijedeći diktat zapadne demokracije, praktički prekinuli odnose s Moskvom i Pekingom i to je kardinalna pogreška koju moramo hitno ispraviti ako želimo zaštititi vlastite interese u trenutku kada je Zapad podijeljen.

O tome kako su unutar PIC-a podijeljene karte i koje su opasnosti ovog diplomatskog ćorsokaka, razgovarali smo s Admirom Lisićem, politologom i direktorom geopolitičkog centra GEOPOL. Precizira koji tabori podržavaju koje kandidate i povlači paralelu s krizom prošlog stoljeća.

– Europska unija i Amerika očito nemaju konsenzus oko Bosne i Hercegovine, što se najbolje vidi po tome što ne mogu postići dogovor oko izbora novog visokog predstavnika. Trenutna situacija pokazuje jasne blokove: Sjedinjene Američke Države, Italija i Turska snažno podržavaju talijanskog kandidata, dok s druge strane Europska unija i Velika Britanija inzistiraju na francuskom kandidatu – objašnjava Lisica.

Direktor GEOPOL-a upozorava da zaoštravanje retorike i javni sukobi saveznika ne donose ništa dobro našoj zemlji.

– Izjava Sjedinjenih Američkih Država nije dobra, kao što nikako nije dobar ovaj tinjajući sukob između Europske unije i SAD-a oko Bosne i Hercegovine. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća također smo imali priliku vidjeti oprečne stavove velikih sila o našoj zemlji, tako da to u povijesnom smislu nije novost. Primarni cilj nam mora biti da imamo i jedne i druge na svojoj strani, ali to je, nažalost, nešto na što u ovom trenutku objektivno ne možemo utjecati – zaključuje Lisica za naš portal.

Mogućnost proširenja Abrahamova sporazuma ponovno je u fokusu američke bliskoistočne politike. Ideja o uključivanju novih arapskih država, posebice Saudijske Arabije, često se predstavlja kao važan korak prema većoj stabilnosti u regiji. No, neki američki analitičari smatraju da bi takvim razvojem događaja najviše koristi imao Izrael, odnosno premijer Benjamin Netanyahu.

Novi sporazumi predstavljali bi značajan diplomatski uspjeh za izraelsku vladu u trenutku kada se suočava s kritikama zbog rata u Gazi, sve većeg međunarodnog pritiska i političkih podjela unutar zemlje. Svako novo približavanje arapskih država Izraelu moglo bi ojačati Netanyahuovu poziciju i potvrditi njegovu dugogodišnju strategiju regionalne normalizacije.

Kritičari takvog pristupa istodobno postavljaju pitanje američkog interesa.

Prema njima, Washington ulaže značajan politički i diplomatski kapital u procese čiji rezultati prvenstveno jačaju poziciju Izraela, dok su konkretne koristi za SAD puno manje jasne.

Upozoravaju i da bi dublja povezanost s bliskoistočnim procesima mogla donijeti nove obveze i rizike u trenutku kada je američka vanjska politika sve više okrenuta drugim globalnim izazovima.

Zagovornici sporazuma odgovaraju da normalizacija odnosa između Izraela i arapskih država pridonosi regionalnoj sigurnosti, potiče gospodarsku suradnju i smanjuje prostor za buduće sukobe. Vjeruju da stabilniji Bliski istok dugoročno odgovara američkim interesima.

Rasprava o Abrahamovom sporazumu tako nadilazi pitanje diplomatskih odnosa i otvara širu dvojbu o tome čije interese zapravo promiče američka politika u regiji. Prema autoru članka objavljenog u The American Conservative, odgovor je sasvim jasan – eventualno proširenje sporazuma donijelo bi puno više koristi Benjaminu Netanyahuu nego samim Sjedinjenim Državama.

Rat u Ukrajini i sukob između Irana, SAD-a i Izraela više se ne mogu promatrati kao zasebne krize, upozorava nekoliko zapadnih analitičara i stručnjaka za sigurnost. Događaji na jednoj fronti sve neposrednije utječu na razvoj situacije na drugoj.

Prema analizi časopisa Američki konzervativac jedan od najvećih učinaka rata u Iranu je rast cijena nafte, što Rusiji donosi dodatne prihode u vrijeme dok se rat u Ukrajini nastavlja.

Više cijene energenata olakšavaju Moskvi financiranje vojne kampanje i ublažavaju pritisak zapadnih sankcija.

Istodobno, sve veći broj američkih i savezničkih proturaketnih sustava preusmjerava se na Bliski istok.

To izaziva zabrinutost u Kijevu jer bi Ukrajina mogla ostati bez neke vojne potpore koja joj je potrebna za obranu od ruskih raketnih i bespilotnih napada.

Dodatnu pozornost privlače tvrdnje o tješnjoj suradnji Moskve i Teherana. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski opetovano je tvrdio da Rusija Iranu pruža obavještajne podatke i tehničku pomoć, uključujući podatke za planiranje napada i suradnju u razvoju dronova.

S druge strane, Ukrajina nastoji iskoristiti iskustvo stečeno tijekom rata s Rusijom za produbljivanje sigurnosne suradnje sa zaljevskim državama.

Posljednjih mjeseci Kijev je intenzivirao kontakte sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Katarom, nudeći tehnologiju i obuku za zaštitu od napada dronovima.

Europski dužnosnici upozoravaju da bi daljnje povezivanje ova dva sukoba moglo dodatno destabilizirati međunarodnu sigurnost.

U Bruxellesu sve više ističu da odluke donesene u Ukrajini ili na Bliskom istoku nemaju više samo regionalne posljedice, već utječu na globalno gospodarstvo, energetsku sigurnost i odnose velikih sila.

Zato sve više analitičara smatra da se ne radi o dva odvojena rata, već o sukobima koji su povezani istim političkim, vojnim i gospodarskim interesima te zajedno tvore novu fazu globalnih geopolitičkih napetosti.

Sirija sve otvorenije pokušava graditi paralelne odnose i s Europom i s Rusijom, nastojeći pronaći političku ravnotežu između ekonomskog otvaranja prema Zapadu i dugogodišnjeg savezništva s Moskvom.

To stoji u analizi američkog časopisa Nacionalni interes, koji ističe da Damask želi izaći iz međunarodne izolacije ne odričući se ruskog utjecaja.

Europske zemlje u Siriji vide priliku za postupnu stabilizaciju regije, posebice kroz obnovu infrastrukture, humanitarnu pomoć i moguće diplomatsko približavanje.

S druge strane, Rusija ostaje najvažniji sigurnosni partner sirijskih vlasti nakon godina vojne i političke podrške tijekom građanskog rata.

Moskva nastoji zadržati svoju stratešku poziciju na Bliskom istoku, uključujući vojnu prisutnost i politički utjecaj u Siriji, dok europske zemlje inzistiraju na reformama, stabilnosti i većoj suradnji s međunarodnim institucijama.

U analizi se zaključuje da Damask trenutačno pokušava voditi pragmatičnu politiku balansiranja – tražeći ekonomske koristi i međunarodni legitimitet kroz približavanje Europi, ali bez narušavanja odnosa s Rusijom, koja i dalje igra ključnu ulogu u sigurnosnoj i regionalnoj politici Sirije.

Prema analizi objavljenoj u za The National Interestrat s Iranom pokazao je da američko globalno vodstvo više ne funkcionira glatko kao prije.

Iako su SAD dominirale vojno, sukob je postavio pitanje koliko dugo ta dominacija može trajati kada su resursi, politički kapital i povjerenje saveznika istovremeno potrošeni.

Hormuški tjesnac ističe se kao točka na kojoj se može vidjeti prava priroda modernih sukoba.

Mali poremećaj u tom prolazu dovoljan je da cijene energije skoče i da se lančana reakcija osjeti diljem svijeta. Upravo se ovdje u analizi ističe da čak i oslabljeni Iran zadržava sposobnost stvaranja globalnog problema, bez izravnog vojnog sukoba s velikim silama.

U analizi se nadalje upozorava da je rat ozbiljno opteretio američke vojne sposobnosti, posebice mornaricu i zalihe visokopreciznog oružja. U pozadini je veća slika. U vrijeme kada se SAD iscrpljuje u regionalnim krizama, Kina postupno jača svoj utjecaj kroz ekonomiju i dugoročnu strategiju, ne ulazeći u skupe ratove.

Drugi važan naglasak je na saveznicima. Analiza sugerira da europske zemlje sve manje automatski slijede poteze SAD-a, pogotovo kada ne vide jasan plan za ono što slijedi nakon sukoba.

Zato se sve više postavlja pitanje nije li se ključ američke moći sa same vojne moći prebacio na sposobnost dugoročnog planiranja i održavanja partnerstava.

Posjet američkog predsjednika Donalda Trumpa Kini, koji je administracija u Washingtonu pokušala prikazati kao veliki diplomatski uspjeh, u nekim američkim konzervativnim i vanjskopolitičkim krugovima tumači se posve drugačije, kao pokazatelj sve izraženije strateške slabosti Sjedinjenih Američkih Država.

Analiza koju je objavio američki konzervativni časopis Američki konzervativacnavodeći da je Trump stigao u Peking iz pozicije političke i geopolitičke ranjivosti, a ne snage.

Autor analize ističe da je američka administracija posljednjih mjeseci fokus s Indo-Pacifika prebacila na Bliski istok, posebice zbog sukoba s Iranom, što je Kini ostavilo dodatni prostor za jačanje utjecaja u Aziji i globalnom gospodarstvu.

Iako su susreti Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga bili popraćeni velikom medijskom pozornošću i diplomatskim ceremonijama, konkretni rezultati jedva da su postignuti.

Prema izvješćima Reutersa i Guardiana, nije bilo značajnijih pomaka kada je riječ o Tajvanu, trgovinskim odnosima, umjetnoj inteligenciji ili odnosu Kine s Iranom.

Analitičari smatraju da je upravo to najveći problem Washingtona — Kina nije morala činiti ozbiljne ustupke, dok je američka strana pokazala potrebu za stabilizacijom odnosa u trenutku kada je suočena s ekonomskim pritiscima, rastom cijena energenata i međunarodnim napetostima.

Posebno osjetljivo pitanje ostaje Tajvan, koji Peking smatra dijelom svog teritorija. U članku The American Conservative stoji da administracija u Washingtonu pokušava održati “stratešku stabilnost”, ali bez jasne dugoročne strategije prema Kini.

Tijekom posjeta američki predsjednik nije želio davati čvrste izjave o mogućoj vojnoj zaštiti Tajvana, što su mnogi protumačili kao pokušaj izbjegavanja izravnog sukoba s Kinom.

Istodobno, kineski predsjednik Xi Jinping inzistira da je pitanje Tajvana “najvažnije pitanje” u odnosima dviju sila, upozoravajući da bi pogrešni potezi mogli izazvati ozbiljan sukob.

Neki američki analitičari smatraju da je simbolika samog posjeta pokazala promjenu globalnog odnosa snaga.

Dok je Kina radila samouvjereno i postojano, Trumpova administracija ostavila je dojam da pokušava izbjeći dodatne krize i kupiti vrijeme za domaću konsolidaciju.

Američki konzervativac upozorava da se američko-kineski odnosi više ne mogu promatrati kroz prizmu apsolutne američke dominacije, već kao dugotrajno natjecanje dviju supersila u kojem se Washington prvi put nakon desetljeća ponaša defenzivno.

U provokativnom osvrtu časopisa The National Interest postavlja se sudbonosno pitanje je li Washington u grčevitoj borbi za prevlast nad Perzijskim zaljevom doista zagrizao u otrovnu jabuku Pirove pobjede.

Analiza oslikava portret supersile koja, iako još uvijek posjeduje najmoćniju oštricu na svijetu, otupljuje tu istu oštricu u regiji koja više ne igra po njezinim pravilima.

Dok američki nosači zrakoplova patroliraju horizontom, izvor upozorava da stvarna moć izmiče kroz pukotine, ostavljajući iza sebe samo skupe račune i stratešku iscrpljenost.

U središtu ovog geopolitičkog natjecanja leži brutalna asimetrija modernog ratovanja gdje Pentagon troši bogatstva na visokotehnološku obranu kako bi neutralizirao prijetnje koje koštaju djelić tog iznosa, stvarajući financijski vrtlog koji guta resurse namijenjene budućnosti.

U isto vrijeme, dok Washington čuva stražu, njegovi nekadašnji najvjerniji saveznici tiho sklapaju nova savezništva s Istokom, pretvarajući američku vojnu nazočnost u skupu pozadinu za pozornicu kojom drugi akteri polako počinju dominirati.

The National Interest zaključuje da povijest možda pamti ovaj trenutak ne kao trijumf američke postojanosti, već kao trenutak kada je pobjeda postala toliko skupa da je izgubila svaki smisao, ostavljajući Ameriku nominalno gospodarom Zaljeva, ali ranjivijom na ostatku globalne šahovske ploče.

Za razliku od svojih prethodnika koji su dolazili iz redova karijernih diplomata ili geopolitičkih stratega, Mike Huckabee u Tel Aviv donosi prtljagu duboko ukorijenjenu u vjerskom konzervativizmu američkog juga.

On nije samo političar, on je zaređeni baptistički pastor čiji je cijeli javni život neraskidivo povezan sa širenjem vjerske dogme kroz moćne kršćanske medije.

Upravo ta pastoralna pozadina definira njegovu diplomatsku misiju, koju ne vidi kao rješavanje svjetovnog sukoba, već kao provedbu biblijskog naloga.

Huckabeejeva moć crpi izravno iz srca evangeličkog pokreta u Americi, gdje uživa status ideološkog autoriteta.

Kao jedna od vodećih osoba kršćanskog cionizma, on tvrdi da podrška Izraelu nije stvar političkog izbora ili strateškog partnerstva, već stroga vjerska obveza.

Za njega i milijune njegovih sljedbenika, postojanje Izraela je ključno ispunjenje proročanstava o “posljednjim vremenima”.

Tijekom proteklih desetljeća Huckabee je vodio tisuće evangelika na hodočašća, tretirajući spornu zemlju kao “sveto djelo” koje je Židovima božanska odluka dodijeljena prije tisućljeća.

U njegovim očima, američka vanjska politika mora se uskladiti s ovim vjerskim narativom, što ga stavlja u izravni sukob sa svakim tko zagovara racionalno američko povlačenje iz stranih vjerskih ratova.

Njegovi pogledi na teritorijalnu cjelovitost Izraela daleko nadilaze trenutne diplomatske standarde i izravno proizlaze iz njegove teološke pozadine.

Huckabee kategorički odbija koristiti termin Zapadna obala, koji smatra umjetnim geopolitičkim konstruktom. Umjesto toga, on inzistira isključivo na biblijskim imenima Judeje i Samarije.

Ova formulacija služi kao potvrda njegovog uvjerenja da Izrael na tim područjima ne provodi okupaciju, već povratak u zemlju koja mu je, prema Bibliji, oduvijek pripadala.

Više je puta javno istaknuo da ne možete okupirati nešto što vam je Bog dao, što izravno negira međunarodno pravo i desetljeća pregovora, kao i poredak koji se temelji na sekularnim načelima.

Ono što Huckabeeja čini posebno kontroverznim u diplomatskim krugovima je njegovo otvoreno propitivanje samog postojanja palestinskog nacionalnog identiteta.

On često opisuje palestinski narod kao umjetno stvoren entitet čija je jedina svrha ometati Izraelovo biblijsko ispunjenje.

Shodno tome, Huckabee je jedan od najglasnijih protivnika dvodržavnog rješenja, smatrajući svaku predaju teritorija grijehom protiv proročanstva.

Za njega je izgradnja naselja na spornim područjima čin “ponovnog naseljavanja doma”, a ne kršenje međunarodnih konvencija.

Njegova diplomatska misija u Tel Avivu jamstvo je da će se američka diplomacija odvijati kroz prizmu teološke misije, pretvarajući diplomatsku misiju u ispostavu vjerskog pokreta koji na prvo mjesto stavlja proročanstva i religiju.

Američki evangelici predstavljaju jednu od najmoćnijih društvenih i političkih snaga u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji je utjecaj na vanjsku politiku iznimno jak.

Ključ za razumijevanje ovog utjecaja leži u doktrini dispenzacionalizma, teološkom okviru koji dijeli povijest na različita razdoblja i u kojem moderni Izrael igra središnju proročku ulogu.

Dok John Mearsheimer i Stephen Walt u svojoj kapitalnoj studiji “Izraelski lobi i vanjska politika SAD-a” analiziraju institucionalne mehanizme lobiranja, evangelistički pokret toj strukturi daje masovni i moralni legitimitet koji političari ne mogu zanemariti.

Mearsheimer i Walt tvrde da “izraelski lobi” nije jedna skupina, već koalicija čiji je cilj usmjeriti američku politiku u korist Izraela.

U tom kontekstu, s oko 80 milijuna članova (25 posto stanovništva), evangelisti funkcioniraju kao “masovna baza” lobija.

Za te birače podrška Izraelu nije samo političko pitanje, već test duhovne odanosti Bogu.

Političar koji se protivi Izraelu u “Biblijskom pojasu” gubi ne samo financijske donacije o kojima piše Mearsheimer, već i kritičnu masu glasača koji vjeruju da američki blagoslov Izraela jamči božansku zaštitu samoj Americi.

Geopolitički koncept “rješenja dviju država”, koji je desetljećima bio službeni cilj SAD-a, u direktnoj je koliziji s evanđeoskim dispenzacionalizmom.

Budući da vjeruju da je cijela zemlja između rijeke Jordan i Sredozemnog mora božanski dar židovskom narodu, svako ustupanje teritorija Palestincima smatra se kršenjem biblijskog proročanstva.

Mearsheimer objašnjava da američki predsjednici često nisu bili u mogućnosti izvršiti pravi pritisak na Izrael upravo zbog straha od reakcije ove baze.

U takvom okviru palestinski kršćani postaju kolateralna šteta. Njihova se patnja zanemaruje jer se na moderni Izrael gleda kao na metafizički entitet čiji je opstanak preduvjet za drugi Kristov dolazak.

Stav prema Iranu unutar ovog pokreta nije vođen klasičnim realizmom ili odnosom snaga, već apokaliptičnim očekivanjima.

Dispenzacionalisti često poistovjećuju Iran s biblijskom Perzijom koja će, prema njihovom tumačenju, predvoditi napad na Izrael u “posljednjim vremenima” (rat Yejudge i Mejudge). Iran se ne tretira kao racionalni regionalni akter, već kao “duhovno zlo”.

To objašnjava snažnu podršku evangelika politici maksimalnog pritiska i protivljenja bilo kakvim nuklearnim sporazumima, jer se svako jačanje Irana doživljava kao izravna prijetnja ispunjenju božanskog plana.

Analiza Jeremyja Shearmura o potpori Donaldu Trumpu savršeno nadopunjuje Mearsheimerov pogled na lobiranje. Trump je dobio potporu evangelika (81 posto u 2016.) ne kao uzor kršćanske vrline, već kao “nesavršeno oruđe”, suvremeni kralj Cyrus koji ispunjava njihove geopolitičke ciljeve.

Priznanje Jeruzalema kao glavnog grada i preseljenje veleposlanstva bili su potezi bez jasne strateške koristi za SAD, koji su narušili odnose s arapskim svijetom, ali su bili ključni za zadovoljenje evanđeoske baze.

Tako je unutarnja teološka agenda nadvladala vanjskopolitičku logiku i nacionalni interes o kojem govore Mearsheimer i Walt.

Sinteza dispenzacionalizma i institucionalnog lobiranja stvorila je situaciju u kojoj je američka bliskoistočna politika zarobljenik eshatologije.

Dok analitičari realpolitike upozoravaju da bezuvjetna potpora Izraelu slabi stratešku poziciju SAD-a, evanđeoska baza smatra da je to jedini put do spasa.

U takvom poretku diplomacija se zamjenjuje proročanstvom, a politički kompromisi tretiraju se kao duhovna izdaja, što dugoročno cementira sukobe na Bliskom istoku kao nerješive unutar aktualnog američkog političkog diskursa.

Izrael osporava pravo Irana na nuklearno oružje, tvrdeći da zemlju vode vjerski fanatici. No, ako s druge strane i uski krug ideološki vođenih elita kroji politiku, postavlja se pitanje treba li onda međunarodna zajednica primijeniti isti pristup ili postoje nevidljivi standardi koji selektivno određuju “opasne” i “prihvatljive” aktere?