Glasovne poruke postale su neizostavan dio digitalne komunikacije, ali su ujedno i tema koja oštro dijeli korisnike.

Dok ih neki smatraju blagoslovom, drugi ih opisuju kao narcisoidne, nametljive i iritantne. Jeste li u timu koji ih voli ili u timu koji ih ne podnosi?

Protivnici govornih poruka imaju jasne argumente. Za njih je to lijen i neučinkovit način komunikacije. Poruka od nekoliko sekundi koja sadrži samo tri riječi mogla bi se poslati kao tekst, baš kao i poruka od 30 minuta kojoj je gotovo nemoguće ući u trag.

Kritičari ističu da slanje glasovnih poruka zapravo prebacuje teret na primatelja, koji se mora nositi s nepovezanim mislima pošiljatelja. Tvrde da je brbljanje lakše nego slanje jezgrovite poruke, a vještinu jasnog i kratkog izražavanja treba vježbati.

S druge strane, mnogima su glasovne poruke pravo olakšanje. Kolumnistica Rhiannon Lucy Cosslett za The Guardian piše da ih je i sama kasno prihvatila, ali da ih danas šalje stalno, pogotovo kada radi više stvari odjednom, poput guranja dječjih kolica.

– Dok me je znalo smetati kada dobijem jedan, kao da je slušanje glasa drugog ljudskog bića jednostavno prezahtjevno, sada me veseli čuti što ta osoba ima za reći i kako – objašnjava.

Svoje prvo iskustvo s glasovnim porukama vuče iz života u Italiji, gdje je shvatila da je talijanska kultura izrazito oralna i počela cijeniti njihovo odbijanje da napuste izgovorenu riječ.

Jedna od najvećih prednosti glasovnih poruka, slažu se njihovi zagovornici, je intimnost koju pružaju. Zvuk ljudskog glasa može biti utješan, a poruke su osobnije i teže ih je pogrešno protumačiti. Upravo zbog toga mnogi tvrde da su glasovne poruke sirovije i autentičnije od tekstualnih. Omogućuju vam da podijelite iznenadnu misao, “olakšate dušu” nakon svađe ili ispričate smiješnu zgodu na način koji pisana riječ jednostavno ne može prenijeti.

Ovo je osobito važno u situacijama poput roditeljstva, koje može biti izolirano.

– Najbolje i najutješnije glasovne poruke mogu djelovati kao poruke jednog usamljenog roditelja drugom, koje govore: Razumijem te, tu sam za tebe, možeš ti to – ističe Cosslett.

Postaju način komunikacije kada nemate vremena za poziv ili su vam ruke zauzete.

Osim emocionalne komponente, postoje i brojni praktični razlozi. Sigurniji su za vozače, lakši za ljude koji imaju problema s tipkanjem zbog zdravstvenih problema i ugodniji za slušanje ako ste, primjerice, u bolnici. Prednost je što ne zahtijevaju trenutni odgovor. Za razliku od telefonskog poziva, imate vremena poslušati što je druga osoba rekla i razmisliti o svom odgovoru. Neki od najdubljih razgovora vode se upravo glasovnim porukama.

Tu je i neizbježna katarzična uloga ogovaranja. Autorica The Guardiana prisjeća se prijateljice koja je u 15 epizoda detaljno opisala noćnu moru u vidu posjeta svekrve.

– Slušao sam zaneseno, kao što neki ljudi slušaju podcaste o istinitim zločinima. Imala je sve: komediju, tragediju, potpunu ludost – piše i dodaje da je to iskustvo za njezinu prijateljicu bilo katarzično.

Na kraju, čini se da je govorna pošta mnogo više od običnog trenda. Dok se neki osjećaju pod pritiskom da ih odmah poslušaju, pretvarajući ih u još jednu stavku na beskonačnom popisu obaveza, drugi ih vide kao protuotrov za svijet tihog pomicanja po zaslonima. Sposobnost čuti nečiji glas, sa svim njegovim nijansama, pa čak i sačuvati te snimke kao uspomenu, za mnoge je neprocjenjiva. Možda nam njihova sve veća popularnost, unatoč kritikama, daje nadu da u digitalnom dobu još uvijek žudimo za autentičnom ljudskom vezom, prenosi Index.hr.