Hadeel Al Gherbawi imala je 26 godina i bila je u sedmom mjesecu trudnoće kada je rat počeo u listopadu 2023. godine.

U nezamislivim uvjetima gladi, straha i stalnog raseljavanja, ova mlada žena ne samo da je rodila sina Jawada, već je ponovno zatrudnjela i rodila još jednog sina Faresa.

Njezina je priča svjedočanstvo o užasima s kojima su se susrele majke i trudnice u ratom razorenoj Gazi, piše The Guardian.

Prije rata Hadeel se pomno pripremala za dolazak svog prvog sina. Zbog rizične trudnoće dva puta mjesečno posjećivala je liječnika, redovito išla na ultrazvuk i uzimala vitamine.

– Volim detalje – kaže Hadeel.

Živeći na istoku grada Gaze, blizu granice s Izraelom, prvog dana sukoba odlučila je otići roditeljima na zapad, znajući da se zbog trudnoće neće moći brzo kretati.

– Mislio sam da će trajati samo nekoliko dana i da ću se vratiti.

Od tada je njezina obitelj raseljena 13 puta, a kuća koju je dijelila sa suprugom uništena je.

Krajem listopada, gotovo pet tjedana prije termina za porod, Hadeel se našla u blizini masovnog izraelskog napada na stambenu zgradu.

– Osjećaj je bio kao potres – prisjeća se.

Pobjegla je u bolnicu al-Shifa, gdje su raseljene osobe ispunile svaki kutak, a korištenje kupaonice bilo je gotovo nemoguće.

– Ne mogu zaboraviti užas te noći – kaže Hadeel.

Sjeća se mjesta za neidentificirana tijela i bačvi za dijelove tijela. U napadu je navodno ubijeno više od 100 ljudi.

– Nisam mogla podnijeti taj miris. Bila sam trudna. Osjetila sam mučninu. Neka se Bog smiluje ubijenima – rekla je.

Hadeel i njezin muž odlučili su da je sigurnije otići na jug roditi.

U logorima za prognanike korištenje kupaonice ostalo je noćna mora. Užasnuta da neće moći pronaći prijevoz ako trudovi prođu prirodnim putem, zamolila je liječnike u bolnici Nasser u Khan Younisu da izazovu trudove.

Dok je rađala, pogođena je obližnja zgrada. U panici i kaosu strahovala je da bi joj dijete moglo biti zamijenjeno pa je zamolila majku da je čuva.

Opisuje osjećaj straha, nepodnošljivog straha.

Nakon što se Jawad rodio, preselila se u unajmljeni stan, spavala je u sobi s 30 ljudi.

Nije mogla pronaći lijekove protiv bolova za šavove i noću je tiho trpjela bol kako ne bi probudila druge.

Vjeruje da je imala i postporođajnu depresiju.

– Lice mi je bilo blijedo, bila sam slaba, krhka i kosa mi je opadala.

Nekoliko mjeseci kasnije preselili su se u šator.

– Bilo je to prvi put da sam živio u šatoru. Pijesak, insekti – kaže Hadeel.

Stalno se brinula da Jawada nešto ne ubode i često se budila noću da provjeri je li živ nakon što je čula priče o bebama koje su se smrzle na smrt.

Zatim, kada je Jawad imao devet mjeseci, Hadeel je otkrila da je ponovno trudna.

– Prvo sam bila šokirana i uzrujana. Kako ću još jedno dijete donijeti na ovaj svijet dok živim u šatoru.

Prekid vatre u siječnju 2025. donio je kratkotrajnu nadu. Unatoč tome što je bila u prvom tromjesečju, inzistirala je na tome da se vrati pješice na sjever do svog stana.

Ona i suprug proveli su hladnu noć na pločniku čekajući da se otvori kontrolni punkt. Napokon su stigli kući. Tamo su proveli šest tjedana, ali 18. ožujka Izrael je prekršio primirje i oni su morali ponovno pobjeći.

Kuća im je kasnije uništena. Druga trudnoća bila je puno teža. Glad je, kaže, bila najgora.

– Bilo je dana kada bih pojela samo jedan krastavac.

Srce joj se slomilo kad je vidjela Jawada kako plače za hranom.

– Nanna, nanna – govorio bi, što je bio njegov izraz za hranu.

Kad god je bilo hrane, davala mu je svoj dio.

– Napadi, nedostatak sigurnosti, nedostatak privatnosti, život u šatoru – sve je to bilo teško, ali najteže je pala glad. Spavali biste i plakali jer ste gladni i ne možete naći ništa za jelo – kaže.

Kako se bližio termin poroda, vratila se roditeljima, blizu bolnice s inkubatorima. Jedne noći dobila je trudove. Ne želeći probuditi ostale, nazvala je hitnu prije nego što je probudila majku. Mučeći se svakih pet minuta, prošetala je pet katova jer zgrada nije imala struju za dizalo. Nekoliko minuta kasnije u kolima hitne pomoći rodila je dječaka Faresa.

Fares je težio samo dva kilograma, što Hadeel pripisuje gladi. U bolnici je na njenom krevetu bilo krvi. Sestra joj je rekla da nema anestezije i da će je morati zašiti bez nje. Bolovi su, kaže, bili nepodnošljivi.

Budući da je bolnici trebao krevet, iscrpljena i u bolovima, Hadeel je morala sjediti na stolici dok razdoblje promatranja nije završilo.

Bilo je teško pronaći prijevoz natrag. Napokon su pronašli autobus koji ih je odvezao dio puta.

Pet sati nakon poroda Hadeel se vratila u stan svojih roditelja i popela se pet katova do stana.