Svaki dolazak u Potočare budi dirljiva sjećanja na Hadžiru Bećirović. Tamo je bila 11. srpnja 1995., a 31 godinu kasnije o svemu tome priča kroz suze. Sada je ovdje došla na dženazu i ukop brata Hameda Musića.

– Bio sam tamo s mamom i svekrvom, bila je i bratova žena, trudna tek tri mjeseca. Taj sin nikad nije vidio nanu – priča i plače Hadžira.

Kaže da je njen brat išao kroz šumu, tražeći spas kao i svi ljudi i dječaci, ali je umjesto spasa našao smrt.

– Samo dragi Allah zna kako nam je. Ovi bijeli nišani najbolje govore o svemu što nam se dogodilo – kaže ona i širi ruke prema bijelim nišanima koji okružuju mezar u koji će biti ukopan Hamed Musić.

Imao je samo 22 godine kada je ubijen u ljeto 1995. godine na području Baljkovice. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1997. godine na lokalitetu Rahunići (Bratunac).

– Bili smo zaštićena zona i oni su nas izdali. To cijeli svijet zna. Kad dođeš ovdje, jednostavno ostaneš bez riječi. Imao je samo 22 godine kada je ubijen, dječak koji je tek počeo živjeti – kaže Hadžira Bećirović.

Kada je pitamo tko je ubijen u genocidu, s tugom odgovara: “Ne mogu vam reći”.

– Ovdje su mi pokopani otac i brat, a sada će i drugi brat. Imala sam ih samo od muškaraca. Mama je odustala u 51. godini, nije izdržala, kao mnoge majke. Ostala je i bez sinova i bez muža, svi mladi. Jedan brat je imao 20 godina, drugi nije imao ni 22, otac je imao 55 godina – u suzama završava priču Hadžira Bećirović.