Hrvatski sabor usvojio je Rezoluciju o političkom osnaživanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali bez odredbi koje bi tražile ustavno uređenje BiH, uspostavu posebne hrvatske izborne jedinice ili teritorijalno rješenje s većinskim hrvatskim područjem.

Takve zahtjeve uputio je Klub zastupnika Mosta kroz svoje amandmane tražeći da se u rezoluciju uključi zalaganje za cjelovitu ustavnu i političku reformu Bosne i Hercegovine, koja bi omogućila “bolji” položaj hrvatskog naroda.

Među prijedlozima Mosta bilo je i stvaranje posebne izborne jedinice za izbor hrvatskih zastupnika, kao i modeli teritorijalnog preustroja koji bi uključivali većinski hrvatski prostor.

Mostove amandmane odbili su predlagatelji rezolucije, Domovinski pokret i vladajući HDZ, uz obrazloženje da takvi prijedlozi izlaze iz okvira dokumenta te da Rezolucija nije mjesto utvrđivanja konkretnih modela ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Usvojeni tekst rezolucije umjesto toga ističe potrebu poštivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, načela konstitutivnosti triju naroda i ravnopravne političke zastupljenosti Hrvata u institucijama Bosne i Hercegovine.

Most je ocijenio da je konačna verzija dokumenta daleko od izvornih stavova Domovinskog pokreta te da su nakon dogovora s HDZ-om izostavljeni neki od ranije spominjanih zahtjeva, uključujući konkretnije prijedloge za “rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja”.

Most je tražio da se u dokument uvrsti i poziv Vladi RH da upotrijebi sve političke i diplomatske instrumente, uključujući i pravo veta u međunarodnim institucijama kada su ugroženi interesi Hrvata u BiH. To je sadržavao i prvotni prijedlog, ali je zbog HDZ-ove politike dodvoravanja izbačen, istaknuli su iz Mosta, na što je Ivan Penava, predsjednik Demokratskog pokreta, odgovorio da “rezolucija nije mjesto gdje se propisuju konkretni instrumenti vanjske politike Republike Hrvatske”.

Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava rekao je da su neki dijelovi prvotnog prijedloga izmijenjeni kako bi se postigao dovoljan stupanj političkog suglasja za usvajanje rezolucije.

Za rezoluciju su se izjasnila 83 zastupnika, tri su bila suzdržana, a jedan protiv.

Politička karta srednje Europe doživjela je tektonski poremećaj koji je najviše potresao one koji su se godinama sunčali pod suncem budimpeštanske neliberalne demokracije.

Viktor Orbán, čovjek koji je desetljeće i pol bio europski “gromobran” za balkanske čelnike, priznao je poraz i predao vlast, ostavivši svoje regionalne partnere u nezavidnom položaju.

Milorad Dodik ne krije tugu zbog odlaska svog prijatelja, ali istovremeno lansira hrabar, pa i drzak narativ. On i njegovi suradnici navodno su gradili odnos s Mađarskom kao državom, a ne s Viktorom kao pojedincem.

Međutim, dokazi iz prošlosti govore o duboko osobnim vezama koje više nalikuju tajnom paktu nego klasičnoj diplomaciji.

Dodikovo javno žaljenje za Orbanom, kojeg naziva jedinim “glasom razuma” protiv neoliberalnog svijeta, zapravo je pokušaj racionalizacije velikog gubitka.

Lider SNSD-a ističe da je Orban mirnom tranzicijom vlasti pokazao da su optužbe za diktaturu lažne, ali da istovremeno priprema teren za potencijalnu propast zajedničkih projekata.

Njegova poruka da će svaki prekid suradnje biti jednostrani potez nove mađarske vlade, uz opasku da smo prije pet-šest godina živjeli bez Mađara, zvuči kao klasično pranje ruku pred financijskom sušom koja bi mogla uslijediti.

Teško je zaboraviti da je upravo Orbanova vlast izravnim financijskim injekcijama i žestokim lobiranjem držala Dodikovu vlast iznad vode u presudnim trenucima.

S druge strane, Aleksandar Vučić i Dragan Čović pokazuju zavidnu vještinu u političkim akrobacijama.

Vučić nostalgično zahvaljuje Orbanu na postavljanju temelja i velikim projektima budućnosti u kojoj će suradnja sa Srbijom navodno nastaviti rasti pod novim vodstvom Petera Magyara.

Čović ide i korak dalje, izražavajući radost zbog “snažne suradnje vlada i naroda” na putu prema Europskoj uniji.

HDZ Hrvatske trlja ruke iz sasvim drugih, unutarnjih razloga. Za Andreja Plenkovića Orbanov pad je prvenstveno slabljenje njegovog najvećeg političkog rivala – Zorana Milanovića.

Hrvatska predsjednica i bivši mađarski premijer dijelili su specifičnu vanjskopolitičku liniju, posebice u pogledu blagonaklonosti prema Rusiji i otpora bruxelleskom mainstreamu.

Ta je osovina godinama otežavala poziciju HDZ-a koji je morao balansirati između lojalnosti Bruxellesu i činjenice da njegov ključni susjed i domaći protivnik igra iste, neeuropske note.

Gubitkom Orbana Milanović gubi najjačeg regionalnog saveznika, a HDZ dobiva čistiji prostor za provođenje svoje politike.

Bit promjena u Mađarskoj može se sažeti u jedno pitanje. Može li se desetljeće izgradnje saveza temeljenih na ideološkim simpatijama i dogovorima “ispod stola” jednostavno preslikati na nove institucije?

Orban nije bio samo premijer, on je bio jedini odvjetnik koji je u Bruxellesu stavio veto na sankcije balkanskim čelnicima.

Mađar najavljuje borbu protiv korupcije i povratak europskim standardima, što je suprotno od onoga na što su Banja Luka i Beograd navikli.

Tvrditi da će sve ostati po starom samo je hrabri izraz lica pred vrlo neizvjesnom budućnošću. Politički kišobran koji je godinama štitio regionalne sile od briselske kiše upravo je odletio.