Gradonačelnik Mostara Mario Kordić na sjednici Gradskog vijeća, tijekom rasprave o stanju Javnog poduzeća Komunalno Mostariznio je podatke o nacionalnoj strukturi zaposlenika i rukovoditelja u gradskim javnim poduzećima i Gradskoj upravi.

Njegovom obraćanju prethodila je oštra rasprava s predsjednikom Gradskog vijeća Đanijem Rahimićem, tijekom koje je Kordić najavio tužbu za klevetu zbog, kako je ustvrdio, neistinitih navoda koje je Rahimić iznio u javnosti i medijima.

Kordić je rekao da želi da građani znaju prave podatke, optuživši Rahimića da stvara dojam u javnosti da gradska vlast radi na štetu Bošnjaka.

– Na rukovodećim mjestima u svim javnim poduzećima Grada Mostara omjer Hrvata i Bošnjaka je četiri prema pet u korist Bošnjaka. Ponovit ću, omjer na rukovodećim mjestima u javnim poduzećima Grada Mostara je četiri prema pet u korist Bošnjaka – kazao je Kordić.

Govoreći konkretno o JP Komunalno Mostar, naveo je da to poduzeće ima 295 zaposlenih, od čega je, prema podacima koje je iznio, 200 Bošnjaka, 90 Hrvata i devet Srba.

No, brojke koje je Kordić naveo su 299 zaposlenih, četiri više od ukupnog broja koji je naveo u svom obraćanju.

Kordić je ustvrdio i da je u svim gradskim javnim poduzećima ukupno dvostruko više zaposlenih Bošnjaka nego Hrvata.

– Mislim da to uopće nije problem. Ali vi stalno kroz medije plasirate informacije da načelnik radi nešto loše za Bošnjake – rekao je obraćajući se Rahimiću.

Prema njegovim riječima, u tvrtkama u kojima su Hrvati na direktorskim i drugim rukovodećim mjestima zaposlen je značajan broj Bošnjaka, dok za neke tvrtke kojima upravljaju Bošnjaci ustvrdio je da nemaju niti jednog zaposlenog Hrvata.

– Gdje imate Bošnjake na rukovodećim mjestima, imate nula, ponovit ću, nula zaposlenih Hrvata – kazao je Kordić ne precizirajući o kojim tvrtkama je riječ.

Dodao je kako mu je žao što se rasprava o upravljanju javnim poduzećima ponovno vodi kroz pitanje nacionalne pripadnosti.

– Žao mi je što uopće razgovaramo na ovaj način. Međutim, vi nastavljate gurati tu priču. Znam s kojom idejom, ali mislim da vam se karte neće otvoriti. Na ovoj temi nećete dobiti izbore – rekao je Rahimić.

Kordić se osvrnuo i na odluku o obnašanju ovlasti u gradskim javnim poduzećima, za koju neki politički predstavnici tvrde da gradonačelniku daje prevelike ovlasti nad direktorima.

Naglasio je da je odluka donesena na prvoj sjednici Gradskog vijeća 2021. godine te da nije bila predmet ozbiljnijih političkih osporavanja do 2026. godine.

– Ta odluka nikada nije osporavana niti je korištena na način kako vi danas iznosite, kao da gradonačelnik ima ovlasti smijeniti bilo kojeg direktora Bošnjaka – rekla je Kordić.

Ustvrdio je da bi, da mu je nacionalna pripadnost kriterij za smjenu, tu odluku već iskoristio protiv direktora i izvršnih direktora gradskih poduzeća Bošnjaka.

– Zašto ne smijenim tih pet direktora i izvršnih direktora koji su trenutno u upravama javnih poduzeća? Zašto ne iskoristim tu odluku ako mi je motiv da mijenjam Bošnjake? – pitao je.

Poručio je da će svaki direktor koji ne ispunjava svoje obveze i svojim radom ugrožava zaposlenike biti smijenjen, bez obzira na nacionalnost.

– Bez obzira na nacionalnu pripadnost direktora koji ne obavlja svoju dužnost i ugrožava 300 ljudi koji rade u javnom poduzeću, on će biti smijenjen, donio ja odluku ili ne – rekao je.

Kordić je također odbacio tvrdnje da funkciju gradonačelnika Mostara treba dodatno ograničiti ili razvlastiti, navodeći kao primjer nacionalnu strukturu njegovih najbližih suradnika u Gradskoj upravi.

– Moji prvi kolege, načelnici odjeljenja Gradske uprave su dva Bošnjaka, dva Hrvata i jedan Srbin – kazao je Kordić.

Prvog dana summita Europske pučke stranke (EPP) u Sarajevu, najveće političke grupacije u Europskoj uniji, predstavnici stranaka iz Bosne i Hercegovine potpisali su zajedničku deklaraciju.

U razgovoru za Dnevnik RTV Herceg-Bosnepredsjednik HDZ-a Dragan Čović osvrnuo se na važnost ovog summita, nužnost izmjene Izbornog zakona, europski put zemlje i doprinos Vlade RH.

Čović je na samom početku razgovora s novinarom Goranom Kutlom izrazio veliku zahvalnost predsjedniku EPP-a Manfredu Weberu istaknuvši kako “s posebnom pozornošću prati stanje u BiH i položaj hrvatskog naroda”.

Prema Čovićevim riječima, potpisana deklaracija služi kao osvježenje i podsjetnik na obveze koje je trebalo realizirati proteklih godina, a za koje se HDZBiH snažno zalagao kroz izvršnu vlast i Vijeće ministara na čelu s Borjanom Krišto. Predsjednik HNS-a iskoristio je priliku da ponovno upozori na “anomalije u izbornom sustavu”.

– Željeli smo naglasiti koliko je za Bosnu i Hercegovinu bilo štetno što brojniji bošnjački narod gotovo šesnaest godina u kontinuitetu bira dva člana Predsjedništva BiH. Time smo samo odgodili sve procese u državi – rekao je Čović.

Upozorio je da su upravo takve prakse i različitosti izvor netolerancije i razočarenja te predstavljaju “klice koje razaraju bosanskohercegovačko tkivo”.

Izrazio je uvjerenje da sadašnja generacija političara to pitanje mora riješiti kroz paket koji ide uz predizbornu kampanju, kako se ti problemi ne bi ostavili u nasljeđe mladima.

Dodao je da se ustavna ravnopravnost nasljeđuje legitimnom zastupljenošću u Predsjedništvu BiH i domovima naroda.

Komentirajući ulogu europskih dužnosnika, Čović je istaknuo da su oni kroz deklaraciju dali temelj, ali da domaći političari moraju odraditi ostatak posla.

U tom kontekstu najavio je intenziviranje razgovora sa strankama u Federaciji BiH, uključujući i SDA, koja je također dio obitelji Europske pučke stranke.

Cilj je pokušati stabilizirati i relaksirati odnose između hrvatskog i bošnjačkog naroda, na čemu se, kaže, intenzivno radi nekoliko mjeseci.

Kada su u pitanju ambicije HDZ-a BiH za sljedeće Opće izbore, one su potpuno jasne i uključuju implementaciju izbornih rezultata, izbor “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH, osiguranje legitimnih predstavnika u Vijeću ministara i postizanje potrebne većine u domovima naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Do tada Čović najavljuje važne iskorake. Pohvalio je rad predsjednice Vijeća ministara Borjane Krišto, koja je s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem potpisala ugovor o granici, dodavši da bi bez njezine uloge takav razvoj događaja bio nemoguć.

Najavio je i da će u sklopu svog predstojećeg predsjedanja Domom naroda od idućeg tjedna nastojati staviti na dnevni red dva važna europska zakona, a to su Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću i Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine.

Poseban dio razgovora Čović je posvetio ulozi predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića za kojeg je rekao da daje izniman doprinos cijeloj BiH, ali i jačanju položaja hrvatskog naroda kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda.

– Predsjednik Plenković ima posebno mjesto i nositelj je ključnih politika u Europskoj uniji u kojoj danas postoji kriza vodstva. Da nije bilo njega, pitanje je kako bi se ti procesi odvijali – istaknuo je Čović, dodavši kako hrvatski narod u BiH to u potpunosti prepoznaje.

Kao dokaz snažne institucionalne potpore naveo je kontinuiranu prisutnost hrvatskih ministara u BiH.

S tim u vezi, najavio je da će svaki tjedan Bosnu i Hercegovinu posjećivati ​​hrvatski ministri turizma i sporta, regionalnog razvoja i financija.

Na kraju razgovora Čović je iskreno priznao da je europski put BiH trenutno u zastoju.

Istaknuo je kako je “uzaludan trud hrvatskih predstavnika ako ih ne priznaju predstavnici druga dva naroda”.

Ipak, zaključio je optimistično, izrazivši uvjerenje da će nakon sljedećih općih izbora, s “hrvatskim predstavnikom” u Predsjedništvu, europski put BiH biti nezaustavljiv i da će ga Hrvati voditi do kraja.

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković komentirao je aktualne procese i pokušaje relaksacije bošnjačko-hrvatskih odnosa. Konaković je uputio oštru poruku političkim predstavnicima Hrvata u BiH ističući kako se pravi napredak ne postiže protokolarnim susretima u glavnom gradu, već rješavanjem konkretnih problema na terenu.

– Odnose s Bošnjacima ne relaksiraju sastanci u Sarajevu. Opuštaju se sastancima u srednjobosanskom Stocu – na mjestima gdje se grubo krše prava Bošnjaka. Tu bi HDZ i Dragan Čović trebali pokazati da su spremni poboljšati odnose s Bošnjacima, ali mi to ne vidimo – kazao je Konaković gostujući na N1.

Ministar se osvrnuo i na određene inicijative koje su u posljednje vrijeme stigle preko vjerskih zajednica, istaknuvši kako se ključne političke odluke moraju donositi unutar službenih institucija države.

– To je vrlo upitno, mi smo sekularna država. Poštujem sve vjerske institucije, ali takve odluke se donose u institucijama BiH. Ne pristajem na plemensko rješavanje odnosa. Ja sam ponosan Bošnjak, ali neću dozvoliti da nas neko vrati u vjersku skupinu. Mi smo politički narod – naglasio je šef bh. diplomacija.

Kao ključne dokaze diskriminacije bošnjačkog stanovništva, Konaković je izdvojio nekoliko konkretnih primjera na terenu. Komentirajući odnos HDZ-a prema procesima na lokalnoj razini, ministar je upozorio na problem bespravne gradnje Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, kao i na situaciju u Stocu, gdje, prema njegovim riječima, nije dopušten ukop Bošnjaka. Izdvojio je posebno tešku situaciju na području središnje Bosne, ističući da postoji strahovita diskriminacija koja se očituje čak i u uskraćivanju liječničkih pregleda.

Na kraju, Konaković je zaključio da su ove sredine pravi lakmus za unapređenje odnosa između dva naroda, dok susreti u glavnom gradu imaju sasvim drugačiji karakter.

– Ovo su mjesta za opuštajuće odnose, au Sarajevu možemo popiti kafu – zaključio je Konaković.

Gledajući sinoćnju raspravu u emisiji Otvoreno na HRT-u, teško se oteti dojmu da smo svjedočili još jednom dobro osmišljenom javnom nastupu.

Na površini imamo teške riječi, zahtjeve za trećim entitetom i već koordiniranu političku defanzivu sa svih strana.

No, kada se stvari ogoliju, postaje jasno da je ova rasprava barem pokrenuta zbog pravih rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Vrijeme je previše očito.

U Hrvatskoj se nastavlja zakulisno unutarstranačko nadmetanje i pokušaji slabljenja Plenkovićeve pozicije preko leđa Bosne i Hercegovine, a kod nas se, po starom dobrom običaju, priprema teren za jesenske izbore.

Naši ljudi, ruku na srce, jednostavno vole dramu i dramatične tonove. Navikli smo na visok politički naboj i najbolje reagiramo kada nam se servira dojam sudbonosnog trenutka. Zato su političke tribine uvijek pune oštrih riječi, jer mirna i racionalna rasprava ovdje rijetko privlači pažnju.

Da je slavni kardinal Richelieu, otac modernih političkih intriga, živ, vjerojatno bi sa smiješkom gledao zagrebački studio. On je davno skovao formulu da se pozornost javnosti najbolje skreće otvaranjem velikih, dramatičnih i sudbonosnih tema, dok se u pozadini tiho svode sasvim drugi računi.

Kako je govorio Richelieu: “Dajte mi šest redaka koje je napisao najpošteniji čovjek, i u njima ću naći razlog da ga objesim”. Tako i ovdje – dajte kalkulantima bilo kakav razlog i naći će se prostora za novu krizu i novu javnu dramu preko leđa Bosne i Hercegovine.

A korijen ove krize nije nastao preko noći, niti je rezultat neke naše urođene nesposobnosti da se dogovorimo.

Ona leži u političkim eksperimentima međunarodne zajednice s početka 2000-ih. Prvobitna Federacija Bosne i Hercegovine, stvorena Washingtonskim sporazumom, počivala je na takozvanom “vašingtonskom dvonožcu” – paritetu i konsenzusu koji je jamčio stabilnost i ravnopravnost. Kada su visoki dužnosnici poput Barryja i Petritscha odlučili nasilno promijeniti ta pravila, poremetili su unutarnju ravnotežu. Pod krinkom demokratizacije otvorili su prostor stalnim kalkulacijama i izbornom inženjeringu.

Nakon što pristanete prilagoditi pravila potrebama trenutka, stvarate oružje koje unosi dugoročnu nestabilnost u sustav. Tako dolazimo do činjenice da strane intervencije nisu donijele stabilnost, nego su potkopale temeljni konsenzus. Postali su sredstvo političkog discipliniranja domaće scene, umjesto poštivanja stvarne volje naroda i njegovih autentičnih predstavnika.

Sve te promjene godinama su pravdane pričom o zaštiti građanskih prava i famoznim “Ostalima”.

Službeni podaci popisa stanovništva pokazali su duboko odstupanje između te apstraktne vizije i ustavne stvarnosti na terenu. Kada se preko 96 posto stanovništva jasno identificira kroz pripadnost konstitutivnom narodu, ta grupa ostaje na razini beznačajne manjine.

Unatoč tome, stvoren je fenomen u kojem svjedočimo nečemu što izgleda kao teror glasne manjine nad tihom većinom. Pod okriljem progresivne borbe u praksi je stvoren koncept u kojem se legitimna prava manjina zlorabe za uvođenje rješenja koja ne odgovaraju demografskoj stvarnosti zemlje.

Tiha većina u zemlji zapravo samo želi stabilnost i sigurnost u ustavnim okvirima, a umjesto toga im se stalno nameće politički rat u ime modela koji u stvarnom životu ne postoji. Ignoriranje političke realnosti i stvaranje situacija koje stvaraju privid zalaska u tuđe dvorište ne rješava ništa, samo daje idealno gorivo onima koji sanjaju treći entitet i nove podjele Bosne i Hercegovine.

U isto vrijeme, sustav pati od duboke i nepravedne asimetrije između dva entiteta.

U Federaciji BiH Dom naroda ima ogromnu moć, au Republici Srpskoj Vijeće naroda je svedeno na običan, dekorativni kontrolni mehanizam bez prave političke težine.

Zato u Banjoj Luci vladajuća struktura bez ikakvih prepreka koristi svoju demografsku nadmoć da na liste stavlja podobne kadrove koji formalno ispunjavaju ustavne kvote, a suštinski provode politiku tog entiteta.

Tako je načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda potpuno obesmišljeno tamo gdje je najpotrebnije, u povratničkim sredinama, au Federaciji se ustavna pravila tretiraju kao švedski stol, uzima se samo ono što stranoj koristi u datom trenutku.

To nas dovodi do potpunog paradoksa kada je u pitanju uloga OHR-a. Prije dvadeset godina, kada su odluke međunarodne zajednice išle u smjeru slabljenja unutarnje ravnoteže, to se u nekim krugovima olako slavilo kao napredak.

Eh, onda se pojavio Christian Schmidt sa svojim intervencijama 2022. i 2023. Odjednom, oni koji su se godinama slijepo oslanjali na intervencionizam OHR-a postaju njegovi najveći kritičari, a nekadašnji najveći protivnici u njemu vide jedinog zaštitnika poretka. Takva politička nekonzistentnost pokazuje opasnu amneziju pojedinih vođa, gdje se načela i ustav brane samo kada donose neposrednu korist.

Sve dok se ustavna pravila u Bosni i Hercegovini budu promatrala kao jelovnik s kojeg svatko uzima samo ono što mu u tom trenutku donosi glasove, zemlja će ostati zarobljena u začaranom krugu uvjetovanja i blokada.

Naši narodi, čini se, pristaju na recept “panem et circenses” – kruha i igara. Kada nema dovoljno kruha i napretka, političke elite društvu nude sudbonosne i povijesne lomove, hraneći javnost strahom i trajnim krizama koje, nažalost, narod naviknut na stalne napetosti jednostavno guta.

Otud vječno pitanje. Kakva je to država koju tu i tamo čekaju sudbonosni izbori i tobožnji raspad, a na kraju se nikako ne raspada i ne raspada? Odgovor leži u činjenici da je ovaj sustav stvoren da bude u stanju kontrolirane nestabilnosti.

Povijest nas uči da unutarnji poredak ove zemlje ne ovisi o volji trenutnih političkih kalkulacija, već o geopolitičkoj ravnoteži i međunarodnom poretku koji je održava stabilnom. S druge strane, na terenu je savršen odnos nemoći.

Nijedna destruktivna strana nema snage nametnuti svoju apsolutnu volju ili podijeliti zemlju, ali svaka ima dovoljno ustavnih mehanizama da blokira napredak.

Hrvatski ministar poljoprivrede David Vlajčić (Domovinski pokret) izjavio je u srijedu kako ta stranka smatra da treba aktivnije sudjelovati u zaštiti interesa Hrvata u BiH te “ne smijemo dopustiti petinsko preglasavanje naših sunarodnjaka”.

– Mislim da je DP bio potpuno odlučan i jasan. Smatramo da treba preuzeti aktivniju ulogu u zaštiti interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne smijemo dopustiti peto preglasavanje naših sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini. O tome bi trebalo biti na koalicijskom sastanku (danas), opcije su na stolu – rekao je Vlajčić u emisiji A sad Vlada Hrvatskog radija.

S partnerima, kaže, trebaju izbrusiti nekakav prijedlog i stajalište.

– Trebamo biti potpuno razumni i pronaći najbolje rješenje za naše sunarodnjake te im poslati jasnu poruku da Hrvatska stoji iza njih – naglasio je.

Domovinski pokret zatražio je u ponedjeljak da se deklaracijom hitno pokrene inicijativa za uspostavu hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH te da se unutar vladajuće koalicije žurno postigne dogovor o konkretnim potezima koje Hrvatska treba poduzeti. Ističu da bi hrvatska izborna jedinica u Federaciji BiH očuvala opstojnost Federacije BiH i zaštitila prava Hrvata tako što bi im omogućila izbor legitimnih hrvatskih predstavnika te da je takvo rješenje “lako izvedivo”.

Hrvatski premijer Andrej Plenković tada je ustvrdio da nije upoznat s inicijativom Domovinskog pokreta za uspostavu hrvatske izborne jedinice u BiH te ocijenio da je riječ o političkom profiliranju te stranke.

– Razgovarat ćemo na koaliciji i vidjet ćemo koji je smisao te inicijative. Da bi se nešto promijenilo u BiH nisu dovoljni samo Hrvati i Hrvatska. Potrebno je da drugi pristanu na to. To je cijela igra. Ja to shvaćam u smislu političkog profiliranja, metodološki, da se izađe u javnost prije nego što se o tome obavijeste partneri, imam ozbiljne rezerve prema stilu – rekao je Plenković.

Gost u programu Hrvatska radiotelevizija, Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović osvrnuo se na aktualnu političku situaciju, položaj hrvatskog naroda i ključne izazove s kojima se Bosna i Hercegovina suočava na svom unutarnjem i europskom putu.

Na samom početku emisije Čović je gledateljima HRT-a kroz upečatljivu metaforu opisao složenu stvarnost i povijest zemlje, usporedivši je s endemskom starom mitskom maslinom koja raste stotinama godina i koja je prošla kroz razne ratne kušnje.

Objasnio je da maslina ima tri izvorne grane koje predstavljaju tri konstitutivna naroda, ali i mnogo vodopitih grana koje su se formirale tijekom vremena, dok prolaznici stalno pokušavaju nešto dopuniti i orezati vlastitim škarama.

Istaknuo je kako se zbog neznanja i nesposobnosti ljudi pokušavaju brinuti o zemlji, zbog čega se pokušavaju dogovoriti s međunarodnim partnerima da se sklone kako bi domaći akteri, koji razumiju procese, napravili snažan iskorak.

U razgovoru o aktualnim odnosima unutar Bosne i Hercegovine, Čović je naglasio kako niti jedan od tri naroda trenutno nije zadovoljan stanjem u državi. I dok među predstavnicima bošnjačkog i srpskog naroda vlada nezadovoljstvo, hrvatski narod prepoznaje da mu se godinama sustavno oduzima mogućnost stvarne konstitutivnosti.

Što se tiče ustavnopravnog položaja Hrvata, Čović je u emisiji istaknuo važnost osiguranja legitimnog mjesta u institucijama vlasti, uz usporedno jačanje lokalne samouprave, općina i gradova, kako bi se izgradili uvjeti života po mjeri europskih naroda.

Kao ključni preduvjet za to vidi smjenu generacija i uvođenje novih lica u politički prostor.

Prema njegovim riječima, već na prošlim lokalnim izborima predstavljen je veliki broj mladih ljudi koji komuniciraju na potpuno drugačiji način.

Čović smatra da je u narednom razdoblju potrebno ponuditi kadrove koji mogu biti izvrsna poveznica između politika od prije tri desetljeća i mlade, digitalne generacije koja tek dolazi.

Upravo će ta sinergija, kako je zaključio u svom gostovanju, biti ključni odgovor hrvatske politike u BiH, kazavši na samom kraju kako državu u konačnici treba dati u ruke sposobnih i obrazovanih ljudi koji se o njoj znaju brinuti.

Zdenko Lučić, kandidat petorice za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, objavio je novi status na društvenim mrežama u kojem se još jednom osvrnuo na Dragana Čovića i njegov ratni i poratni put.

U publikaciji Ratni i poratni put ‘Čuvara digniteta Domovinskog rata’, koju prenosimo u cijelosti, Lučić je rekao:

– Dragan Čović, sin Frane i Mare, rođen 1956. godine u Mostaru, Hrvat, iako se 90-ih izjašnjavao kao Jugoslaven, doktor tehničkih znanosti, inženjer strojarstva, bivši predsjednik Uprave SOKO dd Mostar, predsjednik GO HDZ-a Mostar, predsjednik LIONS kluba Mostar i predsjednik Skupštine Hercegovačke banke, oženjen Bernadicom, rođenom Prskalo, kći Blage i Jele, rođena 08. 10. 1958. u Bogodolu, općina Mostar, otac dvoje djece, stalno nastanjen u Mostaru.

Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, kao i Strojarski fakultet, gdje je i magistrirao 1981./1982. 1997. godine i obranio doktorsku disertaciju iz područja strojarstva. Čović se kao student na prijavama za trimetre i ispite potpisivao ćirilicom, a tamo gdje je bila potrebna izjava, pisao je jugoslavenskim.

Da je već imao duboke veze sa SOKO Mostar dokazuju i pristupnice u kojima stoji da je stipendist SOKO Mostar.

U ZI SOKO Čović zaposlio se 1982/1983. godine, na kontrolnim zadacima. Krajem 1988. ili početkom 1989. godine obnaša dužnost predsjednika Radničkog vijeća ZI SOKO, kojom prilikom potpisuje dokumente kojima se veliki dio ovlasti Radničkog vijeća prenosi na predsjednika Uprave ZI SOKO Novicu Đuricu, koji mu pak daje velike ovlasti u radu i odlučivanju.

Navedene aktivnosti vremenski su se poklopile s procesom transformacije poduzeća ZI SOKO. Čović je potom prebačen u alatnicu, kada počinje njegov uspon u karijeri. Nezamislivo je biti na čelnoj poziciji u vojnoj industriji, a ne biti član Saveza komunista. Također je nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Protuobavještajne službe (KOS).

Početkom 1990. Đurica je proglašen menadžerom godine u bivšoj SFRJ, što je rezultiralo nezadovoljstvom radnika ZI SOKO, među kojima je 13 dipl. oecc. potpisao peticiju protiv Đurice. Čović je stao u obranu Đurice i poveo “odmazdu” nad potpisnicima peticije.

U razdoblju prije rata, kako tijekom studija, tako i tijekom rada u poduzeću SOKO, izjašnjavao se kao Jugoslaven i potpisivao se ćirilicom. Zanimljivo je da se u krugovima u kojima se tada kretao smatralo da je Čović po nacionalnosti Srbin.

Zanimljiv je i njegov nastup kao zamjenika Novice Đurice, kada se zalagao da se dnevnice isplaćuju samo onim djelatnicima SOKO-a koji su bili u rezervnom sastavu tadašnje JNA, iako se u to vrijeme nastojalo da se što više Hrvata uključi u redove pričuvnog sastava policije kako bi dobili osobno naoružanje.

Početkom rata u Republici Hrvatskoj, 1991. godine, Čović je obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI SOKO, kada su se za potrebe JNA u zrakoplove tipa Galeb počeli ugrađivati ​​lanseri i viseći nosači bombi.

Dragan Čović je svojim potpisom odobrio sve preinake i preinake na zrakoplovu. U isto vrijeme, ZI SOKO je vršio popravke i servis zrakoplova koji su oštećeni tijekom borbenih djelovanja u Republici Hrvatskoj, kao i otpremu rezervnih dijelova za zrakoplove koje je ZO SOKO slao u vojnu bazu Zemunik, kod Zadra, za potrebe tadašnje JNA. Dana 1. ožujka 1991. zajedno sa Smajom Klarićem i Dušanom Vučjakom fizički je napao radnicu SOKO-a Jurovicki, kojoj je kasnije uručen otkaz s potpisom Branka Kolobarića.

Prema dostupnim informacijama, dio dokumentacije s potpisima D. Čovića, u kojoj izvješćuje o borbenoj gotovosti zrakoplova, u ljeto 1992. predan je Branku Kvesiću, tadašnjem načelniku Odjela za nacionalnu sigurnost HRH HB. Tijekom 1991. za potrebe JNA isporučeni su lanseri proizvedeni u Grudama, pri čemu su naloge za isporuku potpisali Dragan Čović i Nikola. Marić. Pojedini zaposlenici pokušali su bojkotirati isporuke za potrebe JNA, zbog čega su suspendirani ili prebačeni na novo radno mjesto, što je po nalogu D. Čovića učinio Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama.

Istovremeno, D. Čović se osobno obratio zaposlenicima u Grudama, pokušavajući objasniti razloge i potrebu ispunjavanja obveza koje tvornica ima prema JNA. Nakon toga, proizvodni kapaciteti iz Gruda preseljeni su na lokaciju Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod neposrednim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali “sabirni nosači bombi” za zrakoplove tipa Orao, MiG 21 i G-4.

Istovremeno su nabavljeni i raketni bacači za avione, koji su u Mostar stigli iz Rijeke, preko Ploča, uz lažnu dokumentaciju prema kojoj se radi o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se zapravo radi o dijelovima potrebnim za borbena djelovanja protiv Republike Hrvatske.

Ovaj zadatak povjeren je Branku Kolobariću, koji je i danas u užem rukovodstvu SOKO dd Mostar. Kontrolu postavljenih skupnih nosača bombi i raketnih bacača ispred vojne kontrole vršio je Damir Ustamujić, po nalogu D. Čovića. Čović je na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka rata u BiH u travnju 1992. godine, kada nije pristupio postrojbama HVO-a, već je ostao angažiran u “kriznom stožeru” tvrtke SOKO, koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru.

Osim Čovića, u kriznom stožeru bili su angažirani Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi. Ono što je izvjesno u tom razdoblju je da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven i mijenja nacionalni identitet u Hrvat. Krajem svibnja 1992. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i uključuje se u logistiku 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga postavlja Ljubo Perić, navodno njegov bliski rođak, tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Tu dužnost unutar HVO-a “zaradio” je skromnom donacijom. Na poslovima logističara ostaje do 22. lipnja 1992. godine kada ga tadašnji predsjednik HVO-a Mostar Jadran Topić postavlja na mjesto pomoćnika direktora poduzeća SOKO, a na prijedlog Jadranka Prlića Mate Boban postavlja ga na mjesto direktora poduzeća SOKO.

Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolu, Miru Ćorića i druge, kojima u pojedinim segmentima dodjeljuje odgovornost za vođenje tvrtke. Rezervni dijelovi se isporučuju i prodaju na europskom tržištu, uglavnom za izradu zrakoplova tipa Airbus.

Tijekom druge polovice 1992. godine prodano je dijelova u protuvrijednosti od 3,5 milijuna DEM, a prema nepotvrđenim informacijama čak i više od 5 milijuna DEM. Isporuka i prodaja išle su preko tvrtke-banke HCH SOKO sa sjedištem u Frankfurtu, Njemačka, ili preko posrednika poput francuske tvrtke Euro Copter i Dassault.

Tvrtka HCH-SOKO osnovana je početkom 1992. godine u Frankfurtu u Njemačkoj, s udjelom od 60 posto njemačkog kapitala i 40 posto poduzeća SOKO Mostar, a osnivači su Novica Đurica i Nurija Čelik, koji posjeduje kuću u Republici Hrvatskoj. Posredovanjem HCH SOKO iz SOKO Mostar izvršene su isporuke. Krajem 1992. oruđe iz programa Iljušin vraćeno je u Rusku Federaciju. Povrat alata odobrio je Jadranko Prlić koji je u to vrijeme boravio u Moskvi.

Posredovanjem HCH SOKO cigarete su uvezene i na područje RH i RH u čemu su osim Čovića sudjelovali Jadranko Prlić i Marijan Primorac. Prndelj, vlasnik tvrtke Primorka. Prema nepotvrđenim informacijama, tijekom 1992. godine uvozom cigareta ostvarena je dobit od oko 1,5 milijuna DEM, a uvoz je nastavljen i tijekom 1993. godine. U sklopu poduzeća SOKO Mostar, tijekom sedmog i osmog mjeseca 1993. godine, usvojen je program vojne proizvodnje, gdje su se, osim programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe.

U to vrijeme u Upravnom vijeću, odnosno u vojnom programu SOKO-a, bili su Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković, Vlado Čuljak i drugi. Tijekom 1993. godine, prema dostupnim informacijama, Jadranko Prlić, Neven Tomić i Dragan Čović trebali su postati većinski vlasnici tvrtke SOKO, što su podržali i predstavnici tvrtke ‘SOKO’ koji su u međuvremenu sklopili ugovore s Eurobusom, Zračnom lukom Zagreb i drugima.

Na taj su način Čović i njegova obitelj stekli efektivnu kontrolu nad tvrtkom SOKO i gotovo svim strojevima unutar tvrtke, što je kasnije korišteno za izvlačenje novca iz Ministarstva obrane HR HB. Odlukom Vlade RH HB iz 1996. godine, koja je prema nekim tvrdnjama donesena retroaktivno, donesena je odluka o formiranju bescarinske zone u sklopu tvrtke SOKO dd, što se dovodi u vezu s određenim kriminalnim radnjama, poput nestanka šlepera cigareta vrijednog 2 milijuna DEM, u koji su navodno bili uključeni djelatnici ili bliski suradnici MUP-a HR HB. Tijekom 1996. godine D. Čović je bio jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a izborom Ivana Prskala imenovan je savjetnikom za gospodarstvo u gradskom poglavarstvu.

U rujnu 1997. godine imenovan je na mjesto predsjednika mostarskog HDZ-a. On je, prema nepotvrđenim informacijama, bio član Upravnog ili Nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona i navodno je u tom svojstvu potpisao odluku o smjeni svih predsjednika uprava u navedenoj oblasti “zbog loše provedbe privatizacije”. Navodno je glavni razlog ove odluke namjera reprivatizacije “Aluminijskog kombinata”, koja je ranije provedena bez utjecaja skupine bliske D. Čoviću.

Prema nekim procjenama, grupa D. Čović, J. Prlić i drugi bi preuzimanjem kombinata mogli ostvariti dobit od oko 500 milijuna DEM. Istovremeno je došlo do sukoba između D. Čovića, s jedne, te Mije Brajkovića i Mile Puljića, s druge strane, koji su se protivili njegovoj kandidaturi za gradonačelnika i imenovanju za ministra privatizacije u Vladi HNK, na čijem je čelu tada bio Mijo Brajković. Prema svemu navedenom, jasno je da Čović nije bio sudionik Domovinskog rata na strani HVO-a, a JNA ga se odrekla tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji. Kao takav, Čović se polako penjao kroz HDZ-ovu hijerarhiju, preuzimajući kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udrugama HVO-a koje su se borile protiv JNA.

Danas udruge HVO-a nijemo promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski dužnosnik koji je upravljao zrakoplovnom industrijom SOKO monopolizira nasljeđe HVO-a i njime vodi politički progon pravih pripadnika HVO-a. Nakon svega postavlja se pitanje tko je tu pravi ratni profiter, a tko branitelj? – zaključio je Lucić.

Kažu da tehnologija i društvene mreže uvelike ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog postojanja. Naravno, postoje argumenti za i protiv. No dobra strana tehnologije i društvenih mreža je što se na njima mogu pronaći trenuci i detalji koji su već na smetlištu povijesti ili koje bi neki radije zaboravili.

Tako u dubinama YouTube platforme, usuđujem se reći, postoji antologijska snimka od 9. svibnja 1991. godine kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Prizor koji, s obzirom da danas živimo u atmosferi u kojoj društveni aktivisti, po tko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku – djeluje nadrealno. Alija kao predsjedavajući Predsjedništva dolazi u Široki Brijeg, a oduševljena hrvatska svjetina kliče: “Alija, Alija!” Ovacije se izmjenjuju nekad u pravcu “Alija, Alija”, pa “Hoćemo Aliju!”.

Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić. prilikom gostovanja na Federalnoj televizijikazao je kako je potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata, pohvalivši pritom gestu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Husein ef. Kavazović.

Eh, sad se opet moram vratiti Aliji. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, počeo je riječima:

– Došao sam k tebi. Neki su mi rekli da ne idem tamo, opasno je. (Svjetina jednoglasno viče: Nije!). Ne mislim da je opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znaj da je tako.

Zaključio je Ali, a publika je to uzvišeno klicala.

Nakon Bičakčićeve izjave sigurno će neki reći koliko je to opasno, i šta sve ne. Zapravo, bit će pripremljen teren za svakog Bošnjaka koji se pokuša unaprijed diskreditirati i proglasiti nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma koji, zapravo, ni za što ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i na sve gleda iz perspektive partijskog šablona. Dakle, ako ne razmišljate kao širitelji moralne i društvene panike, odmah dobijete etiketu fašista, satelita ili čega već iz širokog arsenala naslijeđenog od propagandnog alata prošlog sustava.

Čini li se čudnim reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za neovisnu BiH, a dobar dio Bošnjaka, koji su se, kako sada kažu, borili protiv fašizma (taj izraz ponavljaju kao papagaji, ali vjerojatno ni sami ne znaju što znači), borili su se protiv Alije i mahali slikama “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Alija je mogao otići na Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu nasapunali dasku i pripremili svileni gajtan. Često se izmiče i etiketa da su Alija i njegovi suradnici dijelili Bosnu, ali čini se da je nikada nisu dijelili.

No, kada se govori o raspadu Jugoslavije i njegovom odrazu na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka kroz razne ustavne aranžmane i planove zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke postotke i karte. Sve su to činjenice, možda će ih neki oklijevati, ali ipak činjenice.

Ipak, vratimo se našim aporijama, izazvanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Čini se da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Važno je shvatiti, posebno iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iznutra sustava. Ne može zaobići sustav. Čović je sustav i na određeni način utjelovljuje politiku Hrvata u BiH zadnjih dvadesetak godina. Stoga je važno da s njihove strane postoji želja za poboljšanjem situacije. Isto se može vidjeti i sa Zdenkom Lučićem koji je također dio sustava. Pojedinac izvan sustava, kad bi bio zlatan, beskoristan je jer nema težinu; zapravo, on je samo puki entuzijast koji na kraju neće postići nikakav rezultat. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava promijeniti stanje je dobrodošao. Jer sustav ima moć mijenjanja, ali pojedinac nema.

Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro zna da je retorika oštra, puna negativnih osjećaja. I istina je da, kada pratite društvene mreže, imate dojam da u Bosni i Hercegovini teku potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob izazvan nacionalno-vjerskim podjelama. Na žalost nekih, a na sreću mnogih, hvala Bogu, nije. I dobro je ići na domjenke. No, pritom ne treba gubiti iz vida da je naš problem državno-nacionalni, a ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet treba usmjeriti u tom smjeru, kako bi se poboljšali nacionalni pristupi i politike. Svaka religija je apsolutna u svojoj dogmi, stvarno nema promjene, ili si vjernik ili nisi. U politici, međutim, stvari nisu konačne; rezultat su spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost percipiranja povijesnog trenutka.

Da se zaoštrila retorika pokazuje i izjava kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića koji svakog Hrvata koji glasuje za Čovića ili Lučića unaprijed proglašava fašistom. Koja je poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, ali zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi prije svega stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.

Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom temeljnom djelu Pojam političkog objašnjava da je bit politike razlikovanje “prijatelja” od “neprijatelja”. Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept “građanske države” služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu s tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije prevladano, inzistiranje na apstraktnom “građaninu” bez poštivanja kolektivnih identiteta ne vodi slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignoriranjem stvarnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignoriranje te trostruke stvarnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi izravno u destabilizaciju, jer je sustav koji ne prepoznaje stvarne kolektivne strahove i interese osuđen postati instrumentom ugnjetavanja.

Ja bih stoga dopunio Bičakčićeva zapažanja. Treba nam relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija da su dva protiv jednog obično ne donosi ništa dobro.

Relaksirani odnosi između sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.

Sve preko toga zapravo imamo više od trideset godina u Bosni i Hercegovini i čini se da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u BiH, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini.

To je unosan posao u kojem se stvarna rješenja odgađaju kako bi se održao profitabilni status quo politike praznih obećanja.

Stoga, da se popis preprodavača magle ne širi, potrebno je razgovarati i stvari promatrati racionalno i trezveno.

Zdenko Lučić, kandidat stranaka tzv. petorke (HDZ 1990, HRS, HSS, HNP i HDS) za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, iznio je svoje viđenje političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, postavljajući pitanje mogućeg redefiniranja unutarnjeg ustroja zemlje ukoliko se ne postigne puna ravnopravnost.

Lučić je najavio mogućnost povratka na prijašnje modele upravljanja ako se politički zahtjevi ne ispune.

– Hrvati su imali treći entitet, uveli su ga u FBiH. Ako ne dobijemo svoja prava, opet ćemo se boriti za svoj entitet, odnosno Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Jedno ili drugo – rekao je.

Na izravno pitanje novinara je li ta tvorevina prestala postojati, Lučić je ustvrdio:

– Ne, nije prestao postojati. Za Herceg-Bosnu stradalo je 8.000 ljudi.

Osvrnuvši se na odnose unutar Federacije BiH, Lučić je metaforom braka opisao trenutnu situaciju.

– Došli smo do naših partnera Bošnjaka i sklopili jednu vrstu braka. Ako te netko zlostavlja u tom braku, imaš pravo otići. Prema međunarodnom pravu, Hrvati u BiH imaju pravo na unutarnje samoodređenje, unutar BiH – smatra Lučić.

Lučić je zaključio kako su Hrvati za Bosnu i Hercegovinu, “ali ako bude ravnopravna za sve”.

U ekskluzivnom intervjuu za Faktor, politički analitičar Davor Gjenero nudi analizu bosanskohercegovačke stvarnosti, secirajući mandat odlazećeg visokog predstavnika Christiana Schmidta i sve očitiji sukob vizija Amerike i Evropske unije koji se prelama upravo preko Bosne i Hercegovine.

Gjenero otvoreno govori o tome zašto se u posljednje vrijeme određeni krugovi trude uvući Katoličku crkvu u priču o fragmentaciji države i kakva se opasna igra krije iza tog pokušaja.

Poseban fokus stavljen je na “zagrebački čvor” i bitno različite pristupe dvojice ključnih aktera hrvatske politike. Gjenero pojašnjava zašto predsjednik RH Zoran Milanović, u svom specifičnom stilu, postaje najglasniji zagovornik trećeg entiteta, dok premijer RH Andrej Plenković ne podržava taj model.

Kroz razgovor se precizno definira i stvarni odnos snaga između dva HDZ-a, otkrivajući koliko Zagreb uistinu ima utjecaj na poteze Dragana Čovića. 

Ovo su samo neka od ključnih pitanja kojih smo se dotakli u opširnom razgovoru, u kojem je Gjenero analizirao i brojne druge aspekte koji kroje budućnost Bosne i Hercegovine.

– Institucija
visokog predstavnika nije savršena, a ni Christian Schmidt nije bio akter bez
grešaka i mana. Ipak, ne čini mi se da je njegov mandat bio “kontroverzan”,
niti da je on bio nedosljedan, a razočaran sam s reakcijama na način na koji je
završio mandat jer mi se čini da neki od onih koji se vesele kraju tog mandata
zapravo ne vide konsekvence sukoba između SAD-a i EU-a o koncepciji rješavanja bosansko-hercegovačkog
problema.

Jasno mi je da Dodik i njegovi sljedbenici pjevaju i slave, da slave
svi kojima je cilj poticanje centrifugalnih procesa u BiH, ali sam razočaran
ponašanjem – stavom pojedinih bošnjačkih i hrvatskih političkih elita, kojima
bi jedinstvo, održivost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države trebalo
biti cilj.

Schmidt je
ozbiljan političar, ali prije svega visoki državni službenik i pravnik. Mandat
je preuzeo od austrijskog diplomate, koji je istovremeno bio i lider slovenske
nacionalne manjine u Austriji Valentina Inzka. Inzko se s “puno skrupula” odnosio prema “bonskim ovlastima” i mogućnosti da sam, kao vrhovni civilni
autoritet u državi, usvaja uredbe sa zakonskom snagom. Ipak, posljednjeg dana svog
dugačkog desetljetnog mandata odlučio se u krivično zakonodavstvo unijeti
odredbe o kažnjavanju negiranja genocida i veličanja ratnih zločina. Jedino
problematično u toj njegovoj uredbi je bilo to što ju je donio, a da nije imao
mogućnost provesti je.

Schmidt se mučio s provođenjem Inzkove ostavštine i
suočavao se s diskfunkcijama bosansko-hercegovačgog pravosudnog sistema.
Doduše, eliminirao je Dodika s mjesta entitetskog predsjednika, ovaj je priznao
presudu Suda BiH i održani su novi izbori, ali je Dodik sklopio i dogovor s
administracijom predsjednika Trumpa i izbjegao međunarodne sankcije koje su mu
bile nametnute. Disfunkcija pravosudnog sistema pokazala se u činjenici da
uprkos presudi Suda BiH kojom je isključen sa svih javnih dužnosti, Dodik nije
odustao od pozicije stranačkog lidera, a njegovu želju da očuva taj ključan
položaj “legalizirala” je protivzakonita presuda suda koji je pod Dodikovim
utjecajem.

Neki kontroverznim
smatraju odluku visokog predstavnika u izbornoj noći 2022, kad je nametnuo
promjene u vezi s ostvarivanjem pasivnog biračkog prava. Međutim, meni se čini
da je u tom slučaju Schmidt djelovao minucizono, izbjegao je utjecati na
predizbornu kampanju i nije štetio demokratskim procesima i zaoštravao odnose
prije izbora, a promjenu je proveo u trenutku kad je većina političara i
javnosti bila zaokupljena interpretacijom izbornih rezultata. To su, međutim,
bila neka sretnija vremena razumijevanja između SAD-a i EU-a, vremena kojih više
nema.

Iako je u većem
dijelu svog mandata Schmidt uživao podršku američke ambasade i ambasadora
Michaela Murphyja, a imao je određene probleme s politikom nekih od evropskih
država, sada je situacija bitno drugačija. Izgleda da je evropska rezerva prema
načinu na koji je ugovoren projekt Južne plinske interkonekcije, ali još više
ustrajanje Schmidta na zamrzavanju državne imovine u BiH, koju je uspostavio
još visoki predstavnik Paddy Ashdown početkom dvijehiljaditih, ključ
razumijevanja izvora nepovjerenja SAD-a u aktuelnog visokog predstavnika.

Razlog, naravno,
nije samo odnos prema energetskoj politici i to što je Dodik shvatio da, ako
želi pokušati održati integriranost “svog” entiteta u srpsko-ruski energetski
sistem, mora prihvatiti izmicanje ruskih energetskih škara koje su stiskale
Federaciju.

Naravno, uz saglasnost za energetsku podjelu BiH, ključ
prihvatljivosti Dodika u “novom formatu” za američku politiku ima i svoj “ideološki” oslonac, a on je u vezi s odlukom SAD-a da potaknu “identitetske
razlike” među trima nacionalnim zajednicama u BiH i primijene na Bosnu
neprimjenjivi “huntingtonski model” “civilizacijskog sukoba”. Taj model je
potka za odustajanja od cjelovitosti i multikulturalnosti BiH, koja je njeno
tradicionalno obilježje, i prihvaćanje koncepta stvaranja triju odvojenih
zatvorenih političkih entiteta koji negiraju činjenicu da je BiH znatno više
nego puki zbroj vrijednosti triju političkih zajednica, da postoji relevantna “dodana vrijednost” koja karakterizira Bosnu i Hercegovinu.

– Schmidtov je poraz
odraz globalnih političkih odnosa, posljedica je slabljenja evropskog utjecaja
na javne politike u svom okruženju, a to je li to i velika pobjeda Milorada
Dodika, a time i Vučića i Putina, vidjet ćemo nakon što Vijeće za izgradnju
mira izabere novog visokog predstavnika. Neka od imena, koja su u igri,
najavljuju upravo takav pesimistični scenarij, najavljuju mogućnost da bi
budući visoki predstavnik mogao igrati ulogu zagovornika tog procesa političke
getoizacije u BiH.

– Do pred nekoliko
mjeseci američka je politika prema BiH u svom fokusu imala Vašingtonski
sporazum što su ga u proljeće 1994. postigli politički predstavnici Bošnjaka i
Hrvata, s idejom da mu se nakon završetka agresije na BiH pridruže i
bosanskohercegovački Srbi. Ideja je bila organizacija jedinstvene, ali visoko
decentralizirane države, podijeljene na kantone koje nisu kreirane prema
etničkim kriterijima ili rezultatima rata, nego prema geografskim, ekonomskim i
povijesnim mjerilima, očuvanje multietničke strukture države i rješavanje
temeljnih pitanja zaštite ljudskih prava, pa i nacionalnih prava i sloboda, na
tim nižim nivoima, i organizacija centralne državne vlasti na osnovu
konsocijacijskih načela.

Dakle, uz zaštitu prava svih triju nacionalnih
zajednica (na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić –
Finci, valja dodati i Ostale, namjerno pisane s velikim O), kao zajednice koja
ima pravo na to da sama bira svoju elitu, a obaveza političkih elita je da
nalaze međusobne kompromise i da se brinu o očuvanju onoga što je “dodana
vrijednost” Bosne i Hercegovine kao državne zajednice.

Nažalost, u
Daytonu je prevladalo pragmatično rješenje, Federacija je ostala kao “entitet”,
a pridružen joj je drugi manji entitet. Za razliku od decentralizirane Federacije koja je funkcionirala kao složena država, drugi entitet je bio
unitarna država, a vlast je formirana tako kao da je nacionalna homogenost
nešto što je tradicionalno i poželjno u tom entitetu, a ne da je to posljedica
intenzivnog ratnog razaranja, etničkog čišćenja, pa i genocida (čini mi se, ne
samo u Srebrenici).

– U državi nije
moguće sve regulirati zakonima i ustavom, neke stvari se moraju podrazumijevati
i proizlaziti iz nacionalne političke kulture. Jedna od takvih stvari u
konsocijacijskoj zajednici mora biti pravo da svaka zajednica može sama birati
svoju elitu. Ne čini mi se da je dobro rješenje hipernormiranje, a da bi tim
pretjeranim normiranjem ionako bilo teško postići to da se unaprijed osigura da
će doista neka zajednica imati garanciju da sama bira svoju elitu. Stvari valja
rješavati kroz političku kulturu, a u jednom se trenutku činilo da su procesi,
barem kad je riječ o položaju Hrvata u Federaciji i BiH, krenuli u tom smjeru.
Obje “strane” u bošnjačkoj političkoj areni, i SDA s predsjednikom Bakirom
Izetbegovićem, koji je jasno atribuirao odgovornost za “slučaj Komšić” na
protivničku stranku, na SDP, i Trojka, s rezervom su reagirali na kandidaturu
Slavena Kovačevića, kao aktera koji bi trebao nastaviti “Komšićevu tradiciju”.

Dakle, obje relevantne strane vjerovatno će na izborima za Predsjedništvo nastojati
spriječiti odljev svojih glasača prema Kovačeviću. Istovremeno, događa se i
druga dobra stvar: počinje svojevrsna politička pluralizacija unutar hrvatske
zajednice u BiH, dakle postoji uvjerenje da podjela glasova između dva hrvatska
kandidata neće rezultirati time da Hrvati u BiH ostanu bez člana Predsjedništva
po svom izboru. To se čini daleko boljim rješenjem, nego li ustrajanje na
kompliciranom modelu “zaštite legitimnog izbora”, koji bi mogao stvoriti više
negativnih popratnih pojava.

– Odavno, praktički
odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, u vrijeme dok je šef HDZ-a BiH bio Ante
Jelavić, ta je organizacija izbjegla potpunoj kontroli matične stranke iz
Zagreba. Uostalom, Jelavić se još u martu 1999. javno sastao s Ivicom Račanom,
tadašnjim šefom opozicije, za kojeg je već tada bilo jasno da je budući
premijer, a rezultat sastanka je bila zajednička izjava kako obje strane nisu
za treći entitet, nego za to da Hrvati budu konstitutivni na teritoriju cijele
BiH. Kao što je taj Jelavićev sastanak s Račanom vjerovatno organiziran “iza
leđa” stranačkoj centrali na Trgu žrtava fašizma, tradiciju kreiranja politika
autonomno od Zagreba dodatno je razvio Dragan Čović.

Sjetite se samo izbora na
kojima su se suočili dotadašnji predsjednik Ivo Josipović i HDZ-ova Kolinda
Grabar Kitarović, koja je u prvom krugu ostala bez podrške HDZ-a BiH, a tek je
nakon “promjene retorike” u drugom krugu dobila tu podršku.

HDZBiH ima
zagarantirano finansiranje mimo izvora centrale HDZ-a u Hrvatskoj, ima
komunikaciju s drugim hrvatskim strankama, a naročito s predsjednikom
Milanovićem, koji je daleko skloniji konceptu “trećeg entiteta” nego li krug
oko Andreja Plenkovića, a Milanović je u više situacija predbacio Čoviću da ga
je on kao nekoć premijer, a sada kao predsjednik, više podržavao nego li ijedan
HDZ-ov funkcioner, a da uprkos tome on i njegovi glasači u BiH podržavaju
hrvatski HDZ.

Iz toga što cijelo biračko tijelo HDZ-a BiH ima hrvatsko
državljanstvo i pravo glasa na izborima u Hrvatskoj, i na parlamentarnima, gdje
čine ključni dio biračkog tijela takozvane “dijaspore”, koja bira dva
zastupnika u Saboru, i na predsjedničkim izborima, proizlazi da Čović ima više
moći u odnosu na centralu stranke u Zagrebu, nego li centrala na njega.

Dodajmo
tome da je golem utjecaj HDZ-a BiH na brojne aktere s desnog krila HDZ-a,
uglavnom porijeklom iz Hercegovine ili Bosne, i jasno je da utjecaj HDZ-a BiH
(dakle utjecaj Dragana Čovića) bitno nadilazi samo taj utjecaj na dva
zagarantirana parlamentarna mandata.

Čović i HDZBiH imaju utjecaj i u klubu
zastupnika HDZ-a u Evropskom parlamentu, i direktnu komunikaciju s Evropskom
pučkom strankom, ali i mrežu internacionalnih veza koja je izvan kontrole
hrvatske diplomatije ili stranačke centrale u Zagrebu.

– Čini mi se da je
temeljni problem političke klase (ili političkih klasa) u BiH nedostatna
sposobnost sklapanja kompromisa, nalaženja rješenja koja će biti široko
prihvaćena, a štitit će temeljne zajedničke interese i javno dobro, i
nedostatna spodobnost kreiranja koalicija. Najbolje se to vidi u slučaju
pretpristupnog dijaloga i nesposobnosti javnih vlasti da provedu očekivane
reforme. Naravno, veliki problem predstavlja opstrukcija koja dolazi iz drugog
entiteta, ali ključni problem je to što u BiH niko nije niti pokušao formirati “veliku koaliciju za Evropsku uniju” i unutar takve koalicije definirati
temeljne prioritete i politike.

U takvoj koaliciji, kad govorimo o bošnjačkoj
zajednici, SDA i Trojka ne bi smjeli jedni drugima biti opozicija, bez obzira na to koja strana je trenutno na kojem nivou vlasti u većinskoj poziciji, a za
očekivati je da se takvoj koaliciji pridruži i većina hrvatskih političkih
opcija. Osim toga, važno je graditi koalicijsku saradnju u takvoj koaliciji i
sa onima u drugom entitetu, odnosno u srpskoj zajednici u BiH, da prihvataju
načela evropske integracije i evropskog mirovnog poretka.

– Još pred koji
mjesec vrlo bih samouvjereno ustvrdio kako je treći entitet jednostavno
glupost, kako je taj koncept do kraja kontaminiran u razdoblju
hrvatsko-bošnjačkog sukoba u vrijeme agresije na BiH, te kako je definitivno
eliminiran Vašingtonskom sporazumom. Iako je Vašingtonski sporazum optimalni
okvir rješavanja problema nacionalnih zajednica unutar BiH, njegovi kreatori ga
se iznenada odriču i daju legitimitet koncepciji koja bi bila nalik onoj
trodiobe BiH na entitete.

Za sada je dominantno javno mnijenje u Hrvatskoj
krajnje nesklono konceptu trodiobe BiH, prije svega zbog iskustva o
posljedicama političkog zagovora tog koncepta u ranim devedesetima. Nažalost,
dio onih koji ne spadaju u demokratski ustavni luk u Hrvatskoj, vrlo su glasni
zagovornici te koncepcije. Oni koji u hrvatskoj političkoj areni zagovaraju
vrijednosti evropske integracije, po definiciji su vrlo rezervirani prema
zagovornicima trećeg entiteta, ali je očito da je sve snažnija podrška tog
koncepta među akterima koji se zalažu za kvazisuverenističke opcije. Nije
slučajno niti to da je u nekoliko situacija predsjednik Milanović, najglasniji
hrvatski zagovornik proputinovskog narativa, iskazao simpatije prema konceptu
da, parafraziram, “ako Srbi odu iz Bosne, ne možemo ostaviti Hrvate same s
onima” (oni su, pritom, naravno, Bošnjaci). Zasad su takvi glasovi uvjerljivo
manjinski, ali zabrinjavajuće je da su sve glasniji i da očito imaju snažnu
mrežu podrške, i to ne iz Hrvatske.

– Rijetki su akteri
u Hrvatskoj koji imaju bilo kakve simpatije prema modelu političkog djelovanja
Milorada Dodika. Kontroverzni predsjednik Republike Zoran Milanović javno je
hvalio Dodika i zagovarao njegove interese, i to je znatno štetilo Milanovićevom ugledu u javnosti. Jedan od razloga izrazite nesklonosti hrvatske javnosti
prema političkoj eliti Hrvata u BiH iz razdoblja ranih devedesetih, iz vremena
sukoba s Bošnjacima, bile su informacije o njihovoj trgovini i saradnji s
vlastima Karadžićeve paradržave i Mladićeve paravojske. Od tog vremena u
hrvatskoj javnosti postoji senzibilitet koji dovodi do negativnih reakcija na
previše blisku saradnju bosanskohercegovačkih Hrvata i s onim akterima iz
srpske zajednice, koji više ili manje otvoreno zagovaraju centrifugalne procese
u BiH.

Ipak, postojalo je
razdoblje u kojem je administracija Andreja Plenkovića bila interesnim
aranžmanom povezana s Miloradom Dodikom. Sredinom 2019. godine Plenkovićevoj je
vladi bilo silno važno to što je Dodik, tada kao član Predsjedništva BiH,
blokirao odluku druge dvojice članova Predsjedništva Šefika Džaferovića i
Željka Komšića, o pokretanju procesa pred Međunarodnim sudom za pravo mora
protiv Hrvatske zbog izgradnje mosta kopno – Pelješac. Da je do pokretanja tog
procesa došlo, Hrvatskoj bi bila blokirana evropska sredstva za izgradnju
mosta, a izgradnja mosta bila je jedan od važnih preduvjeta za ulazak Hrvatske
u Schengensku zonu. To što je Dodik glasao protiv, a nakon toga u
parlamentarnoj proceduri pitanje mosta proglasio pitanjem od vitalnog interesa
srpskog naroda u BiH, za taj glas Dodik je dobio ozbiljnu kompenzaciju, jer se
Hrvatska obvezala izgraditi most preko Save kod Bosanske Gradiške i brzu cestu
od Bosanske Gradiške do Okučana, dakle poveznice s autocestom Zagreb –
Beograd.

Štaviše, firma bliska Dodiku, koja se u jednom trenutku čak našla pod
američkim sankcijama, dobila je posao izgradnje te ceste. Interes Hrvatske nije
bilo povezivanje Banje Luke autocestovnom vezom s Okučanima, nego je njen
interes u vezi s evropskim prometnim koridorima i povezivanje s BiH Koridorom Vc.

Međutim, Dodikov glas plaćen je ustupkom na račun geopolitičkih interesa i to
takvim koji je otvarao mogućnost povezivanja Gradiške i Okučana brzom cestom,
sve do mađarske granice. Kako to obično bude s političkim ustupcima, taj
Dodikov projekt nije realiziran ni do danas jer iako su i most i prilazna
cesta izgrađeni, u domaćoj proceduri u BiH granični prijelaz kod Bosanske
Gradiške do danas nije otvoren.

Nakon “posla” povezanog s Pelješkim mostom, komunikacija hrvatske administracije s Dodikom je
postala vrlo ograničena. Iz vremena kad su se pripremali dogovori s Dodikom
ostao je i neugodan skandal hrvatske diplomatije, kad je tadašnji ambasador Hrvatske u Sarajevu Ivan Del Vechio došao na svečanu akademiju u Banjoj Luci,
na nelegalno entitetsko obilježavanje “državnosti”. Nakon toga ovaj diplomat je
povučen i završio je svoju karijeru, ali neugodni dojam je ostao.

– Sveta Stolica
jedna je od prvih koja je priznala državnost Bosne i Hercegovine, a naglasak na
značenje državnih odnosa s BiH dala je posjeta pape Franje Sarajevu 2015. godine.
Temeljni stav Katoličke crkve prema BiH je jasno definiran, a važan je i stav
Biskupske konferencije o uređenju BiH, kojeg spominjete.

Unutar Crkve uvijek je
bilo i istaknutih pojedinaca, pa i dijelova hijerarhije i crkvenih redova, koji
su djelovali jasno profilirano kao konstitucionalni patrioti. Uvijek je bilo i
drugih interesa, pa su interesne skupine koje su zainteresirane za poticanje
centrifugalnih procesa u BiH pokušavale iskoristiti pojedince unutar Crkve, kao
argument za svoje političke zamisli. Na neki način i kardinal Puljić je nedavno
bio žrtvom takve zamke, kad je njegov istup na javnom skupu bio doveden u
neprijatan kontekst, koji nije dio misije Crkve, nakon što je na istom skupu
predstavljena i koncepcija i karta moguće diobe Federacije na dva entiteta,
bošnjački i hrvatski. Riječ je o djelovanju interesnih skupina, koje imaju
interesno zaleđe, koje su dio konstrukcije “sukoba civilizacija” i koje koncept “nužnog suprotstavljanja kršćanstva i islama” nastoje aplicirati na
bosansko-hercegovačke političke odnose. Crkva pritom nije zagovornik takvog
koncepta, nego svojevrsna “kolateralna žrtva”.

– Jedini okvir u kojem Bosna i Hercegovina može
funkcionirati kao održiva i funkcionalna, suverena i jedinstvena država je
okvir evropskog mirovnog poretka. Taj je poredak s krajem razdoblja Pax
Americana izložen ozbiljnim izazovima, a američka administracija nesklona
multilateralizmu, od ključnog saveznika Evropi postala je partnerom u nekom
obliku “konfliktne saradnje”.

Bosna i Hercegovina silno ovisi o tome kako će
se odvijati proces emancipacije Evrope od SAD-a, ali je istovremeno i veliki test
za Evropsku uniju. Ne uspije li Evropa održati BiH kao zajednicu triju
ravnopravnih naroda i ostalih građana koji žive na teritoriju BiH i tvore
posebnu cjelinu, koja nosi relevantne kulturne, socijalne i političke
vrijednosti i kapital, postavilo bi se pitanje efikasnosti evropskog modela.

Novi sukob na rubu Evrope, pak, i fizički ugrožava njenu integriranost i
prilagođavanje novim okolnostima, upravo kao što je agresijom Miloševićeva
režima na prostoru bivše Jugoslavije ranih devedesetih bio usporen proces državne
i političke integracije tadašnje Evropske ekonomske zajednice.

Međuovisnost
uspješnosti procesa evropske integracije i održivosti multikulturalne i
multikonfesionalne BiH, kao održive i jedinstvene države, s jedne je strane
svojevrsno sidro sigurnosti za BiH, ali istovremeno i izvor ozbiljnih rizika i
razlog angažiranja protivnika evropskog mirovnog poretka na destabilizaciji
demokratskog poretka u BiH.