Listajući
društvene mreže, za oko mi je zapela jedna fotografija nastala uz pomoć umjetne
inteligencije, ali vrlo znakovitog sadržaja. Na njoj su spojeni pripadnici 13.
SS Handžar divizije i Frano Yehuda Kolonomos Martinčević, autor otvorenog
pisma upućenog vršitelju dužnosti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini
Louisu J. Crishocku.

Sama
fotografija nije ono što je ovdje najvažnije. Fotografija se može smatrati
ilustracijom jednog mnogo dubljeg problema koji se posljednjih godina sve češće
pojavljuje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru.

Povijest Drugoga svjetskog
rata ponovno postaje sredstvo političkog pozicioniranja, međusobnog optuživanja
i produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata.

Otvoreno
pismo Kolonomosa Martinčevića doima se da otvara pitanje odnosa prema
osobama povezanim s nacističkim strukturama i načinima na koje se određene
povijesne figure komemoriraju.

Međutim,
mnogo je važnije pitanje zašto se upravo sada, iz određenog političkog i
medijskog okruženja, pojavljuje takva inicijativa i kakvu poruku ona nosi u
današnjim međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini.

Kolonomos
Martinčević posljednjih godina nije nepoznat dio određenog hrvatskog javnog
prostora. Njegovi istupi često su prisutni u medijima koji zastupaju određene
političke poglede unutar hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, a posebno u
onim krugovima koji naglašavaju pitanje položaja Hrvata i kritiziraju ono što
smatraju neravnopravnim odnosom prema hrvatskom narodu.

Ne treba
zanemariti ni drugu stranu iste pojave. U dijelu bošnjačkog javnog i političkog
prostora također postoje obrasci u kojima se hrvatske političke predstavnike,
institucije i povijesne procese često promatra isključivo kroz prizmu problematičnih dijelova hrvatske povijesti.

Tako se
stvaraju dvije paralelne političke stvarnosti. Jedni drugima vraćaju iste
optužbe, koristeći povijesne traume kao argumente u sadašnjim političkim
sukobima.

Umjesto da prošlost postane prostor ozbiljnog istraživanja i
razumijevanja, ona postaje sredstvo kojim se održava postojeće nepovjerenje.

Rezultat
je svojevrsna politička pat pozicija. Bošnjački i hrvatski politički prostor
sve se više udaljavaju, a teme iz prošlosti koje bi trebale zahtijevati
historiografsku ozbiljnost pretvaraju se u oružje dnevne politike.

Stoga ni
ovo pismo nije bitno samo zbog sadržaja, nego i zbog trenutak u kojem se
pojavljuje.

Pitanje nije samo što ono problematizira, nego i kako se određene
povijesne teme koriste u današnjoj političkoj borbi.

To,
međutim, ne znači da otvorena pitanja treba zatvoriti. Naprotiv. O kontroverznim dijelovima prošlosti treba govoriti. Ali način na
koji govorimo o prošlosti pokazuje jesmo li zainteresirani za povijesnu istinu
ili za nastavak političkih sukoba drugim sredstvima.

Slučaj 13.
SS Handžar divizije, Huseina Đoze, Kasima Mašića i drugih osoba povezanih s
tim razdobljem zahtijeva mnogo više intelektualnog angažmana negoli se to može uraditi kroz
tendenciozne i političke proračunate pisanije.

To primarno zahtijeva
razumijevanje vremena, okolnosti i ljudi koji su donosili odluke u jednom od
najtežih razdoblja evropske povijesti.

Da bi se
razumjela pojava 13. SS divizije i položaj pojedinih pripadnika
tadašnje muslimanske elite u Bosni i Hercegovini, potrebno je izaći izvan
današnjih političkih interpretacija i vratiti se u povijesni okvir u kojem je
ova formacija nastala.

Njemačka
ratna propaganda prilikom osnivanja divizije isticala je kako
će njezina osnovna svrha biti zaštita muslimana i njihovih domova u Bosni i Hercegovini
od četničkog i komunističkog nasilja,
kojem se najviše bili izloženi bosanskohercegovački muslimani.

Ta propaganda,
naravno, nije predstavljala stvarne ciljeve nacističke politike, nego je bila
dio šireg pokušaja Trećeg Reicha. Naime, njemački je Reich nastojao iskoristiti
domaće strahove, napetosti i zločine sa svojim političkim očekivanjima.

Međutim,
iza same lokalne bosanskohercegovačke dimenzije nastanka divizije stajala je i
šira povijesna pozadina. Riječ je o fenomenu odnosa dijela muslimanskog svijeta
prema nacionalsocijalizmu i fašizmu tokom Drugoga svjetskog rata, temi koja je
i danas predmet ozbiljnih historiografskih rasprava. O tome je najsvježije
uvide donio britanski povjesničar David Motadel u knjizi Islam i rat nacističke
Njemačke.

Nakon
Prvoga svjetskog rata veliki dio muslimanskog svijeta nalazio se u različitim
oblicima kolonijalne podređenosti. Britanska i francuska kolonijalna vlast
oblikovale su političku stvarnost brojnih muslimanskih društava, od Bliskog
istoka do drugih područja. U takvom povijesnom trenutku mnogi nacionalni
pokreti počeli su sile Osovine promatrati kao potencijalne saveznike protiv
postojećeg kolonijalnog poretka.

Njemačka,
a zatim i Japan, ozbiljno su ugrozili britansku i širu zapadnu kolonijalnu
dominaciju, zbog čega su se u dijelovima muslimanskog svijeta pojavila
očekivanja da bi njihov ratni uspjeh mogao otvoriti prostor za političku
emancipaciju. Berlin, Rim i Tokio u svojoj propagandi snažno su koristili
antikolonijalnu, protubritansku i antikomunističku retoriku, predstavljajući
sebe kao zaštitnike naroda koji se bore protiv imperijalizma.

U tom
kontekstu treba promatrati i dio muslimanskih političkih elita koje su se
okretale prema Osovini. Njihov odnos prema Njemačkoj, Italiji ili Japanu nije proizlazio
iz prihvaćanja nacionalsocijalističke ideologije, nego iz političke računice
karakteristične za ratno vrijeme – iz uvjerenja da bi poraz njihovih
kolonijalnih protivnika mogao otvoriti prostor za ostvarenje nacionalnih
ciljeva.

Naravno,
bilo bi pogrešno zbog toga zanijekati postojanje simpatija spram tih ideja.
Postojale su osobe koje su prihvaćale pojedine aspekte fašističke ili
nacističke propagande, postojali su protužidovski stavovi i postojali su
tekstovi u kojima su se pokušavale pronaći određene dodirne tačke između islama
i nacionalsocijalizma.

Ali
jednako tako, bilo bi pogrešno cijeli fenomen objasniti isključivo ideološkim
prihvaćanjem nacizma. Povijesna stvarnost bila je složenija i uključivala je
različite motive: antikolonijalizam, nacionalne interese, strah od komunizma i lokalne sigurnosne probleme.

Upravo se
zbog toga djelovanje dijela najmlađe generacije bošnjačke inteligencije koja je
ušla u javni život neposredno prije Drugoga svjetskog rata mora promatrati u
konkretnom povijesnom okviru.

Ako se samo insistira na konstrukciji koja polazi
od priče o tzv. generičkom fašizmu i nacionalsocijalizmu svih muslimanskih
aktera tog vremena, time bi se načinio veliki zulum jer bi se posve isključio i
zanemario povijesni kontekst. Ali jednako tako, negirati određene dodire s
osovinskom politikom, političke simpatije ili problematične izjave također
znači odbijati suočavanje s činjenicama.

Povijesna
analiza ne može počivati ni na demonizaciji ni na poricanju

Upravo je
zbog toga važan rad francuskog naučnika Xaviera Bougarela i njegova knjiga
o 13. SS Handžar diviziji.

Bougarel
čiji su naučni radovi izazvali
podijeljene reakcije i određene kritike, posebno u dijelu bošnjačke javnosti, u
svojoj studiji o Handžar diviziji ukazao je na važnu činjenicu, a to je da  popunjavanje ove divizije nije imalo veze s
ideološkom privrženošću nacizmu.

Bougarel
ukazuje da su kod velikog broja ljudi koji su pristupali ovoj formaciji važnu
ulogu imali materijalni i egzistencijalni razlozi. Ratne okolnosti, strah od
nasilja, nesigurnost vlastitih porodica i uvjerenje da bi određena vojna
organizacija mogla pružiti zaštitu bili su značajni faktori.

Njemačke
vlasti nisu se oslanjale samo na dobrovoljni pristup. Na pojedinim područjima
Bosne i Hercegovine provodila se i nasilna mobilizacija, uz različite oblike
pritiska prema stanovništvu.

Među
osobama čije je ime neraskidivo povezano s raspravama o diviziji posebno mjesto zauzima Husein ef. Đozo. Upravo je na njegovom
primjeru možda najvidljivija sva složenost odnosa prema prošlosti.

On je osoba čija je ratna biografija vezana uz
službu u okviru 13. SS divizije, ali i jedan od najznačajnijih islamskih
mislilaca i obnovitelja islamske misli među Bošnjacima u drugoj polovini 20.
stoljeća.

Svaki
pokušaj da se Đozin život svede samo na jednu dimenziju vodi prema pogrešnoj
slici.

Jednako je historiografski neodrživo prešutiti njegovu ratnu ulogu,
kao što je pogrešno cijeli njegov kasniji intelektualni i vjerski rad poništiti
isključivo kroz ratnu epizodu koja je trajala kraće od dvije godine.

Đozo nije
bio samo jedan od bosanskih SS tabor-imama u činu satnika (Hauptsturmfuhrer),
konkretno dušebrižnik 28. pukovnije 13. SS divizije nego i osoba
koju su njemački SS krugovi prepoznali kao sposobnu za šire djelovanje u okviru
svoje tadašnje islamske politike.

U tom
kontekstu treba promatrati i osnivanje posebnog imamskog instituta u Gubenu u
Njemačkoj 1944. godine, gdje je Đozo kratko vrijeme bio na čelu i gdje je učestvovao u obuci imama.

Taj projekt bio je dio šire njemačke politike prema
muslimanskom svijetu, posebno razvijane u pojedinim SS krugovima, koja je
pokušavala povezati njemačke ratne interese s islamskim političkim i vjerskim
strukturama.

Ta
politika bila je zasnovana na mnogim pogrešnim predodžbama o muslimanskom
svijetu i islamu, ali je postojala kao dio nacističkog pokušaja stvaranja šireg
političkog utjecaja.

Zbog skorog vojnog sloma Njemačke nije mogla dobiti
ozbiljniji razvoj niti konkretan povijesni rezultat.

Važno je
također naglasiti da se Đozino ime ne može automatski povezivati sa svim
djelovanjima i zločinima koji se u javnosti često pripisuju Handžar diviziji.

On nije učestvovao u kratkotrajnim vojnim operacijama divizije u Bosni i
Hercegovini tokom 1944. godine, zbog čega ga nije moguće povezivati
sa zločinima koji su kasnije pripisivani pojedinim jedinicama ove formacije.

Susret
islamske politike i nacističke diplomacije

Đozini
kontakti s jeruzalemskim muftijom Aminom al-Husseinijem također se često
koriste u današnjim raspravama kao dokaz unaprijed određene ideološke slike.
Međutim, i taj odnos potrebno je promatrati u povijesnom kontekstu vremena u
kojem je nastao.

Amin
al-Husseini bio je jedan od najvažnijih arapskih nacionalnih političkih aktera
svoga vremena. Njegov sukob s britanskom kolonijalnom politikom u Palestini,
kao i protivljenje cionističkom pokretu, doveli su ga do traženja saveznika
među silama koje su bile protivnici Velike Britanije.

Njegov
izbor Njemačke bio je dio te političke računice. Ozbiljna historiografska
analiza ne može ga promatrati izvan tadašnjeg međunarodnog konteksta.

Ista stvar
vrijedi i za dio bosanskohercegovačke muslimanske elite. Njihovi dodiri s
njemačkom politikom nisu nastali u vakuumu, nego u vremenu velikih lomova, kada
su mnogi politički akteri tražili izlaz iz kolonijalnih, nacionalnih i
sigurnosnih problema koji su ih opterećivali.

Kada se
govori o ratnoj prošlosti Huseina Đoze i drugih muslimanskih intelektualaca tog
vremena, potrebno je uzeti u obzir i okolnosti poslijeratne Jugoslavije. Sva
suđenja pred komunističkim sudovima nakon 1945. godine imala su obilježja
političkih procesa u kojima je nova vlast obračunavala sa stvarnim,
potencijalnim ili ideološki označenim protivnicima. 

To,
naravno, ne znači da svaka osoba koja se našla pred tim sudovima nije imala
nikakvu odgovornost niti da se svaki postupak može promatrati isključivo kroz
prizmu političke represije.

Međutim, nemoguće je zanemariti činjenicu da je
pravosudni sistem nove komunističke države bio dio šireg revolucionarnog
procesa i uspostave novog političkog poretka.

Val revolucionarnog nasilja

Đozo je
uhapšen početkom maja 1945. godine i izveden pred Vojni sud Komande grada
Sarajeva.

Taj isti sud ranije je osudio na smrt i Mustafu Busuladžića, jednog
od najistaknutijih mlađih muslimanskih intelektualaca tog vremena.

Posebno
mjesto u tim raspravama zauzima Mustafa Busuladžić, čije se ime danas gotovo
redovno svodi isključivo na njegove ratne tekstove i političke kontroverze,
pri čemu se zanemaruje cjelina njegova političkog mišljenja. Busuladžić je
društvena i politička pitanja promatrao prije svega kroz islamsku perspektivu i
bosanski muslimanski partikularitet, što je predstavljalo temelj njegova
političkog promišljanja. Upravo iz takvog intelektualnog okvira proizlazio je i
njegov odnos prema pitanju autonomije Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata.

Za razliku od dijela muslimanskih političkih krugova koji su
autonomiju vidjeli kao moguće rješenje bosanskohercegovačkog i muslimanskog
pitanja, Busuladžić joj nije bio sklon. Smatrao je da se iza ideje autonomije,
barem u tadašnjim ratnim okolnostima, krije srpska politička računica usmjerena
prema slabljenju Nezavisne Države Hrvatske, a ne stvarna briga za položaj
bosanskih muslimana.

Iz njegovih tekstova proizlazi da nije bezrezervno
prihvaćao ni njemačku politiku prema Bosni i Hercegovini. Naprotiv, upozoravao
je da njemački interesi nisu isto što i interesi bosanskih muslimana te da bi
njihovo poistovjećivanje dugoročno moglo proizvesti štetne posljedice.

Posebno
je bio oprezan prema pokušajima da se pitanje 13. SS divizije poveže s
političkim projektima autonomije Bosne i Hercegovine, smatrajući da bi takva
politika muslimane mogla pretvoriti u instrument tuđih geopolitičkih interesa.

U sličnom
kontekstu treba promatrati i ulogu Kasima ef. Mašića. Njegova dužnost
tabor-imama ne može se promatrati isključivo kroz vojnu hijerarhiju
Waffen-SS-a, nego i kroz položaj koji je imao unutar tadašnje Islamske vjerske
zajednice.

Kao čovjek kojeg je poslao Ulema-medžlisa, najviše vjersko tijelo
Islamske vjerske zajednice, njegova prisutnost u diviziji imala je i drugu
dimenziju.

Za vjerske strukture bosanskohercegovačkih muslimana, imami u
diviziji predstavljali su jamstvo očuvanja vjerskog života pripadnika divizije
i svojevrsnu branu pokušajima da se muslimanski vojnici ideološki udalje od
vlastitog vjerskog i kulurološkog identiteta.

S druge strane, njemački vrh
upravo je u mreži vojnih imama vidio važan instrument vlastite islamske
politike. Dok je Islamska zajednica nastojala očuvati vjerski autoritet nad
muslimanskim vojnicima, njemačka strana nastojala je isti autoritet uključiti u
vlastiti propagandni i politički projekt. Upravo se u tom razilaženju ciljeva
najbolje vidi složenost odnosa između njemačke politike i dijela tadašnje
muslimanske vjerske elite.

Zanimljivo
je da Đozo nije osuđen za ratne zločine niti za učešće u zločinima
Handžar divizije. Presuda ga je teretila prvenstveno za djelovanje u okviru
divizije kao tabor-imama i za saradnju s jeruzalemskim muftijom. Osuđen je na
pet godina zatvora.

Presuda
takvog političkog suda sama po sebi ne može biti konačno mjerilo za ocjenu
nečije povijesne odgovornosti.

Paradoks je u tome što je upravo komunistička
vlast kasnijom rehabilitacijom Huseina Đoze u velikoj mjeri relativizirala
vlastitu presudu iz 1945. godine.

Čovjek koji je bio osuđen kao politički
neprijatelj režima postao je jedan od ključnih osoba Islamske vjerske zajednice
u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, predsjednik Udruženja ilmije,
autor brojnih lucidnih tekstova i polemika i jedan od najvažnijih sagovornika
države prema muslimanskom svijetu.

To ne znači da je presuda formalno
poništena, ali znači da ju je sam režim svojim kasnijim postupanjem politički
obesmislio.

Islamska
zajednica nakon 1945. godine

Da bi se
razumjela kasnija Đozina rehabilitacija, potrebno je razumjeti položaj Islamske
vjerske zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji.

Za razliku
od Katoličke crkve, koja je imala snažniju organizacijsku strukturu i
međunarodnu potporu, Islamska zajednica u novoj državi bila je mnogo ranjivija.
Komunistička vlast vrlo brzo je putem svojih ljudi i različitih oblika kontrole
nastojala staviti vjerske institucije pod politički nadzor.

Nakon
uspostave komunističke vlasti Islamska vjerska zajednica našla se pod snažnim
političkim i institucionalnim pritiskom.

U takvim uvjetima činilo se da će
islamska tradicija u Bosni i Hercegovini postupno biti potisnuta na društvenu
marginu.

Takav razvoj događaja bio je sastavni dio šireg revolucionarnog
projekta jugoslavenskih komunista, koji je kroz sekularizaciju društva i
afirmaciju ateističkog svjetonazora nastojao religiju postupno istisnuti iz
javnog života.

Đozo se nakon izlaska iz zatvora nalazio izvan institucija Islamske vjerske zajednice kao politički nepodobna osoba.

Njegov povratak i kasnija
rehabilitacija bili su povezani s promjenama koje su se događale u
jugoslavenskoj politici, posebno s okretanjem prema arapskom svijetu u
razdoblju Hladnog rata.

Jugoslavenski
komunisti, iako su ostali ideološki ateistički režim, počeli su razvijati
posebne odnose s arapskim državama i pokretima.

U toj novoj međunarodnoj konstelaciji
snaga islam je dobio određeni prostor koji ranije nije imao.

Tako je
došlo do svojevrsnog paradoksa. Režim koji je u unutarnjoj politici ograničavao
religijski život istovremeno je, zbog vlastitih vanjskopolitičkih interesa,
omogućio određeni oblik obnove islamskih institucija i djelovanja.

U tom
procesu došlo je i do Đozine rehabilitacije. On je ponovno postao važna osoba
unutar Islamske vjerske zajednice i jedan od najznačajnijih autora islamske misli među
Bošnjacima.

Ovdje se
vidi složen odnos između Đoze i komunističke vlasti. Partija je koristila Đozu
za vlastite ciljeve – za oblikovanje odnosa prema muslimanskom svijetu i za
vlastitu međunarodnu politiku. Ali je i Đozo koristio prostor koji mu je
otvoren kako bi obnovio islamsku misao i ojačao položaj muslimanske zajednice u
društvu.

Bio je to
odnos interesa, a ne jednostavno odnos podređenosti ili saradnje.

Upravo
zbog toga Đozin život predstavlja povijesni paradoks. Čovjek koji je u mladosti
bio povezan s jednom od najkontroverznijih vojnih formacija Drugoga svjetskog
rata kasnije je postao jedan od ključnih ljudi u obnovi islamske misli u Bosni
i Hercegovini.

Njegovo
ukupno intelektualno djelovanje ne može se razumjeti bez uzimanja u obzir
vremena u kojem je djelovao.

Nakon izlaska iz zatvora živio je u potpuno
drugačijem političkom svijetu, u kojem je postao jedan od najvažnijih
predstavnika muslimanskog intelektualnog života.

Zbog toga
odnos prema Đozi ne može biti jednostavan. Njegova ratna biografija mora biti
predmet istraživanja i kritičke analize, ali isto tako njegovo kasnije djelo i
uloga u obnovi islamske misli ne mogu biti izbrisani.

Možda je
najispravnije kazati da povijest često proizvodi upravo takve paradokse – ljude
i događaje koji ne stanu u jednostavne kategorije.

Isto važi
i za ostale muslimanske aktere u Drugom svjetskom ratu. Bez sagledavanja
njihovih biografija u cjelini teško je donositi trezvene zaključke. Umjesto
ozbiljne analize, takav pristup najčešće proizvodi nove društvene prijepore,
produbljuje postojeće političke podjele i svjedoči o stanovitoj intelektualnoj
lijenosti – o izostanku stvarne istraživačke namjere, ali i o višku spremnosti
da se u povijesno dovršene procese učitavaju savremeni politički sukobi i
ideološke potrebe.