Kažu da tehnologija i društvene mreže uvelike ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog postojanja. Naravno, postoje argumenti za i protiv. No dobra strana tehnologije i društvenih mreža je što se na njima mogu pronaći trenuci i detalji koji su već na smetlištu povijesti ili koje bi neki radije zaboravili.

Tako u dubinama YouTube platforme, usuđujem se reći, postoji antologijska snimka od 9. svibnja 1991. godine kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Prizor koji, s obzirom da danas živimo u atmosferi u kojoj društveni aktivisti, po tko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku – djeluje nadrealno. Alija kao predsjedavajući Predsjedništva dolazi u Široki Brijeg, a oduševljena hrvatska svjetina kliče: “Alija, Alija!” Ovacije se izmjenjuju nekad u pravcu “Alija, Alija”, pa “Hoćemo Aliju!”.

Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić. prilikom gostovanja na Federalnoj televizijikazao je kako je potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata, pohvalivši pritom gestu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Husein ef. Kavazović.

Eh, sad se opet moram vratiti Aliji. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, počeo je riječima:

– Došao sam k tebi. Neki su mi rekli da ne idem tamo, opasno je. (Svjetina jednoglasno viče: Nije!). Ne mislim da je opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znaj da je tako.

Zaključio je Ali, a publika je to uzvišeno klicala.

Nakon Bičakčićeve izjave sigurno će neki reći koliko je to opasno, i šta sve ne. Zapravo, bit će pripremljen teren za svakog Bošnjaka koji se pokuša unaprijed diskreditirati i proglasiti nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma koji, zapravo, ni za što ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i na sve gleda iz perspektive partijskog šablona. Dakle, ako ne razmišljate kao širitelji moralne i društvene panike, odmah dobijete etiketu fašista, satelita ili čega već iz širokog arsenala naslijeđenog od propagandnog alata prošlog sustava.

Čini li se čudnim reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za neovisnu BiH, a dobar dio Bošnjaka, koji su se, kako sada kažu, borili protiv fašizma (taj izraz ponavljaju kao papagaji, ali vjerojatno ni sami ne znaju što znači), borili su se protiv Alije i mahali slikama “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Alija je mogao otići na Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu nasapunali dasku i pripremili svileni gajtan. Često se izmiče i etiketa da su Alija i njegovi suradnici dijelili Bosnu, ali čini se da je nikada nisu dijelili.

No, kada se govori o raspadu Jugoslavije i njegovom odrazu na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka kroz razne ustavne aranžmane i planove zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke postotke i karte. Sve su to činjenice, možda će ih neki oklijevati, ali ipak činjenice.

Ipak, vratimo se našim aporijama, izazvanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Čini se da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Važno je shvatiti, posebno iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iznutra sustava. Ne može zaobići sustav. Čović je sustav i na određeni način utjelovljuje politiku Hrvata u BiH zadnjih dvadesetak godina. Stoga je važno da s njihove strane postoji želja za poboljšanjem situacije. Isto se može vidjeti i sa Zdenkom Lučićem koji je također dio sustava. Pojedinac izvan sustava, kad bi bio zlatan, beskoristan je jer nema težinu; zapravo, on je samo puki entuzijast koji na kraju neće postići nikakav rezultat. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava promijeniti stanje je dobrodošao. Jer sustav ima moć mijenjanja, ali pojedinac nema.

Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro zna da je retorika oštra, puna negativnih osjećaja. I istina je da, kada pratite društvene mreže, imate dojam da u Bosni i Hercegovini teku potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob izazvan nacionalno-vjerskim podjelama. Na žalost nekih, a na sreću mnogih, hvala Bogu, nije. I dobro je ići na domjenke. No, pritom ne treba gubiti iz vida da je naš problem državno-nacionalni, a ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet treba usmjeriti u tom smjeru, kako bi se poboljšali nacionalni pristupi i politike. Svaka religija je apsolutna u svojoj dogmi, stvarno nema promjene, ili si vjernik ili nisi. U politici, međutim, stvari nisu konačne; rezultat su spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost percipiranja povijesnog trenutka.

Da se zaoštrila retorika pokazuje i izjava kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića koji svakog Hrvata koji glasuje za Čovića ili Lučića unaprijed proglašava fašistom. Koja je poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, ali zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi prije svega stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.

Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom temeljnom djelu Pojam političkog objašnjava da je bit politike razlikovanje “prijatelja” od “neprijatelja”. Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept “građanske države” služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu s tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije prevladano, inzistiranje na apstraktnom “građaninu” bez poštivanja kolektivnih identiteta ne vodi slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignoriranjem stvarnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignoriranje te trostruke stvarnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi izravno u destabilizaciju, jer je sustav koji ne prepoznaje stvarne kolektivne strahove i interese osuđen postati instrumentom ugnjetavanja.

Ja bih stoga dopunio Bičakčićeva zapažanja. Treba nam relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija da su dva protiv jednog obično ne donosi ništa dobro.

Relaksirani odnosi između sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.

Sve preko toga zapravo imamo više od trideset godina u Bosni i Hercegovini i čini se da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u BiH, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini.

To je unosan posao u kojem se stvarna rješenja odgađaju kako bi se održao profitabilni status quo politike praznih obećanja.

Stoga, da se popis preprodavača magle ne širi, potrebno je razgovarati i stvari promatrati racionalno i trezveno.

Reakcije koje su uslijedile nakon sastanka reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazović je s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem još jednom ogolio ustaljeni obrazac javnog prostora u Bosni i Hercegovini.

Potvrdni tonovi ostaju prigušeni, a negativni, često ljutiti i lišeni šireg konteksta, preuzimaju primat.

U tom okviru reis je još jednom gurnut u matricu moralnih ucjena – optužbi za izdaju, servilnost, pa i pokušaja stvaranja umjetnih raskola između Bošnjaka Hercegovine i Islamske zajednice.

Takva reakcija više govori o onima koji je proizvode nego o samom činu susreta. Pogotovo kada je riječ o krugovima koji se teško mire s gubitkom političke relevantnosti, pa svoju vidljivost pokušavaju zadržati kroz posljednje trzavice, često instrumentalizirajući najosjetljivije teme.

U ovoj buci se previđa ključna činjenica. Kavazović nikada nije kapitalizirao vlastitu ratnu traumu, iako bi to u ovdašnjem političkom folkloru bilo više nego isplativo. Osam mjeseci provedenih u logoru HVO-a nije pretvorio u političko sredstvo. To nije slabost, već princip. Na kraju krajeva, to je i osobina muslimana, kada se žrtvuje, on zna zašto i u ime čega je dao.

Islamska zajednica, s druge strane, ostaje dosljedna svojoj ulozi. Njezina prisutnost na mjestima stradanja, jasne osude negiranja zločina i odbacivanje revizionizma nisu sporadične geste nego kontinuitet. Upravo zato se optužbe za navodnu “izdaju” čine ne samo neutemeljenima nego i površnima.

U pokušaju razumijevanja šire slike vrijedi se prisjetiti jednog detalja iz 2015. godine, tijekom posjeta pape Franje Sarajevu. Tada su se pred Papom postavljala pitanja ratnih zločina, uključujući i ubojstva franjevaca, au tom kontekstu spominjalo se i Kavazovićevo lišavanje slobode. Taj trenutak ilustrira koliko su lokalni pristupi skloni instrumentalizaciji i koliko se lako iz dijaloga pretvoriti u političku zamku.

Upravo je to razlog zašto odbijanje susreta nikada nije neutralna opcija. U tom kontekstu, to bi vrlo vjerojatno proizvelo drugačiji, ali jednako štetan narativ, onaj o ekstremizmu i zatvaranju.

Reis je mogao odbiti susret. No, u tom bi slučaju, umjesto da bude optužen za izdaju, vrlo vjerojatno dobio etiketu huškača ili ekstremista. U vrijeme globalnih napetosti, ovakva etiketa bi lako mogla poslužiti za širu diskreditaciju Bošnjaka. Zato je jasno da je ostao dosljedan svojoj misiji, gradeći državu kroz dijalog, imajući u vidu svu političku i nacionalnu kompleksnost Bosne i Hercegovine.

Važnije od same percepcije je razumjeti političku dinamiku iza ovog susreta. Zagreb već duže vrijeme pokušava utjecati na relaksaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata, ali bez značajnijih pomaka. Razlog nije nedostatak interesa, već postojanje glasnih manjina s obje strane koje u sukobu nalaze vlastitu političku relevantnost. Za njih normalizacija odnosa ne znači napredak države, već gubitak privilegija. Već smo mogli vidjeti kako tzv. bošnjački “stručnjaci” nalaze mjesto na Radio-televiziji Herceg-Bosne i govore o “dubokoj državi” u Bošnjaka. Kao dokaz navode da je reis povezan sa SDA. Govore o uroti Izetbegovića, Lagumdžije i Kavazovića protiv Bosne, a sve u cilju, kako kažu, “dobronamjernog savjeta”.

Ono što regionalni akteri nisu uspjeli postiže se snažnijim međunarodnim pritiskom, prvenstveno američkim. Jasno definiran okvir – dogovor između tri konstitutivna naroda bez vanjskog uplitanja – stavlja odgovornost na domaće aktere.

U tom kontekstu potezi Dragana Čovića, uključujući posjete bošnjačkim nacionalnim i kulturnim institucijama i Islamskoj zajednici, dobivaju drugačije značenje.

Ako su doista rezultat strateškog zaokreta, onda predstavljaju korak naprijed. Ako nisu, to će se uskoro pokazati.

Kavazovićev stav o pitanju ustavnog poretka i balansa između kolektivnih i građanskih prava ostaje jedan od rijetkih dosljednih i racionalnih glasova u javnom prostoru. Suština tog pristupa nije u favoriziranju jednog modela u odnosu na drugi, već u inzistiranju na ravnoteži, poštivanju Ustava, izbjegavanju manipulacije načelom ustavnosti i odbacivanju političkih provokacija kroz institucionalne mehanizme. Drugim riječima, minimum političke pristojnosti koji u Bosni i Hercegovini često djeluje kao maksimum.

Važno je razdvojiti dvije razine stvarnosti. Odnosi Bošnjaka i Hrvata na društvenoj razini nisu ni izbliza tako konfliktni kako se često predstavlja. Slojeviti su, stabilni i dobrim dijelom otporni na dnevnu politiku. Problem nastaje kada političke elite, vođene uskim interesima, instrumentaliziraju te odnose i vlastite sukobe prenose na širi društveni plan.

Na kraju, to treba jasno reći. Reis ne govori u ime svih Bošnjaka, već u ime Islamske zajednice i njenih članova. To je njegova institucionalna i moralna pozicija. To što često pokazuje više takta od političara u politički osjetljivim stvarima ne govori o njegovom “prekoračenju” svoje uloge, nego o deficitu odgovornosti kod onih kojima je to primarna dužnost.

Danas Bosni i Hercegovini očito nedostaje političkih vatrogasaca, a onih koji potpaljuju ima višak. U takvim okolnostima svaki pokušaj dijaloga, koliko god bio nesavršen, vrijedi više od savršeno upakirane blokade.