Dok cijene divljaju, plaće stagniraju, žene ubijaju partneri, djeca maltretiraju drugu djecu u školama, institucije se zatvaraju, a mladi masovno odlaze iz zemlje, građani Bosne i Hercegovine uglavnom šute. Pucnjava i nasilje su svakodnevna pojava.

Čini se da smo postali društvo koje više ni na što ne reagira i koje ništa ne dira.

Nema masovnih prosvjeda, nema ozbiljnog građanskog bunta, nema pritisaka na vlast, čak ni kada tragedije i nepravde potresaju cjelokupnu javnost. Društvo danas uglavnom reagira tek kratkotrajnim zgražanjem na društvenim mrežama, nakon čega se sve vraća u stanje kolektivne šutnje.

Jesmo li samo umorni od svega ili smo se, grubo rečeno, navikli na ovakvo stanje?

Porazno je ako nam je sve postalo normalno i nemamo potrebe reagirati.

Jesu li građani postali ravnodušni ili samo iscrpljeni dugogodišnjim osjećajem da se ništa ne može promijeniti? Psiholog i sociolog Ibrahim Prohić smatra da je Bosna i Hercegovina duboko potonula u stanje društvene anomije – beznađa u kojem ljudi više nemaju povjerenja u institucije niti u vlastitu sposobnost da bilo što promijene. Takvo stanje, upozorava, dovodi do otuđenja čovjeka od društva, drugih ljudi, ali i od samoga sebe.

– Taj pojam implicira da ljudi ne vjeruju da se išta može promijeniti na društvenoj razini, odnosno da čovjek ne može ništa promijeniti u svojoj individualnoj egzistenciji. To stanje anomije je dominantno stanje društvene svijesti u Bosni i Hercegovini.

Jednostavnije rečeno, to znači da je veliki broj građana u takvom stanju. To je jedan opći dojam i mislim da je sasvim točan. Žargonski izraz za prijevod pojma anomija bio bi ljudi “ubijeni u koncept”. Izgubili su nadu da se nešto može promijeniti, odnosno ljudi su počeli vjerovati da se ništa neće promijeniti, što god napravili. Drugi izraz za anomiju bio bi beznađe. Ovo nije dojam, to je de facto stanje. To je stvarno istina. Ništa se ne mijenja.

Na stvaranje tog beznađa utječe i činjenica da su ljudi izloženi ispiranju mozga. Pojedinac je izgubljen. Svjedoci smo radikalnog, drastičnog gubitka pojedinca. Način na koji mi danas živimo u Bosni i Hercegovini, način na koji žive današnji ljudi u Bosni i Hercegovini, klasičan je primjer ljudske otuđenosti. Prvo, otuđenje od drugih ljudi i na kraju otuđenje od samog sebe – kaže za Faktor psiholog i sociolog Ibrahim Prohić.

Zanimalo nas znači li ta otuđenost da su ljudi na neki način postali sebični. No, mogi, brinući se o sebi i svojoj egzistenciji, nemaju kapacitet “brinuti se o brigama drugih”.

Također, imamo i drugu krajnost. Oni koji su dobrostojeći, koji imaju enormne plaće, stanove, vikendice i automobile, žive u svom svijetu, mikrokozmosu, i ne dotiču ih što se oko njih događa. Međutim, sve se to tiče nas. Ista stvar se sutra može dogoditi svima nama.

Recimo, svi vide kad je netko došao kući i tko ga je dovezao, ali nitko ne čuje ženu kako zapomaže kad je muž tuče ili to prijavi policiji. Možda bi taj put, taj poziv te noći, spriječio ubojstvo.

– Mislim da je glavni razlog to što su ljudi izgubili povjerenje u institucije sustava. Pa ako se prijavi misli da neće ništa postići. Ali nije da ljudi misle da je tako. To je stvarno istina.

Sjetite se slučaja femicida u Gradačcu. Sud nije na vrijeme reagirao. Kako liječnici kažu, postoje simptomi za organske bolesti. Isto tako, u psihologiji uvijek postoje pokazatelji koji govore da će se zločin dogoditi. A pojedine nadležne institucije ne reagiraju, ne prepoznaju na vrijeme. Ili nemaju dovoljno osjetljivosti ili nemaju dovoljno stručnosti. Budući da građani znaju da je efikasnost nadležnih institucija, socijalnog rada, škola, policije, zdravstvenih ustanova, sudova, tužiteljstava i drugih jako slaba, onda smatraju da je besmisleno da oni reagiraju i da upozoravaju – kaže Prohić.

Ali ne radi se samo o nasilju. Postoje mnoge stvari na koje ljudi ne reagiraju. Od poskupljenja svih životnih namirnica, goriva, prijevoza, malih plaća i mirovina, nepoštivanja osnovnih ljudskih prava. Stručnjaci se slažu da ne pamte gore vrijeme od posljednje tri-četiri godine. Zašto ljudi ne ustanu iz svojih fotelja, svoje komfor zone, ne izađu na prosvjede, zašto se ne probude? Može li mali čovjek nešto promijeniti?

– Teoretski je moguće promijeniti. Ali samo ako se ljudi udruže i reagiraju masovno, na adekvatan način i ako reagiraju na pravu adresu. Vrlo često, čak i kada se pojave reakcije, one nisu usmjerene na pravu adresu. Kad bi se ljudi masovno organizirali i krenuli u akciju, recimo bojkot i slično, imalo bi nekog efekta. Međutim, slične reakcije nisu dale rezultate u Bosni i Hercegovini.

Podsjetit ću vas na jedan primjer. Više od godinu dana u susjednoj Srbiji svjedoci smo povijesne pobune, najprije studentskog, a kasnije i svih ostalih dijelova društva. I u Srbiji su ljudi dugo bolovali od ove “bolesti”, odnosno jedne vrste psihičke pasivnosti, kojoj sada svjedočimo u Bosni i Hercegovini. To znači da ovo stanje nije nepromjenjivo. Problem nije nerješiv. Problem je što ne postoji društvena struktura, organizacija koja bi na pravi način probudila uspavani potencijal koji postoji u građanima. Građani se trebaju probuditi i natjerati vlast da se promijeni – kaže Prohić.

Zanimalo nas je jesu li i naša ravnodušnost i nerad utjecali na to da smo preživjeli rat, a generacije koje su se kasnije rodile još uvijek na neki način žive u ratu koji u glavama mnogih još nije završen.

– Jedna od trajnih posljedica rata koji još traje je takozvano drastično smanjenje razine aspiracije. Ljudi snižavaju svoje zahtjeve, svoje želje i slično. Dobro je to detektirala pučka pamet u izreci “samo nek ne puca”. To je figurativno rečeno. Ljudi se zadovoljavaju sve nižim ciljevima – zaključuje Prohić za Faktor.

Možda najveći problem Bosne i Hercegovine danas nije ni inflacija, ni korupcija, ni nesposobne institucije, već činjenica da su ljudi počeli vjerovati da je sve to normalno i nepromjenjivo.

No, kako upozoravaju stručnjaci, apatija nije trajno stanje. Građanski bunt, solidarnost i otpor ne nastaju preko noći, ali ni ravnodušnost nije nastala slučajno. Pitanje je samo koliko će još ljudi u Bosni i Hercegovini pristati na život u kojem se ćuti o nasilju, trpi nepravda, a vlastiti kriteriji spuštaju samo da “ne bude gore”. Jer svaka šutnja pred nepravdom s vremenom postaje njezino suučesništvo.

Bosanci i Hercegovci naoružani do zuba. Prema službenim podacima, građani imaju više od 370.000 registriranih komada legalnog oružja, uglavnom pištolja.

Statističke podatke o legalno registriranom oružju prikupljao je Koordinacijski odbor za kontrolu lakog i malog oružja u BiH tijekom 2025. godine.

Utvrdili su da je prošle godine u FBiH bilo 236.844 komada legalnog oružja, u Republici Srpskoj 130.380 komada, au Brčko distriktu 4.919 komada.

Ove brojke drastično se razlikuju u odnosu na one pet godina ranije, odnosno 2020. godine, kada je u FBiH bilo 182.338 komada oružja, u Republici Srpskoj 94.653, au Brčko distriktu 3.828 komada oružja.

Dakle, u BiH je od 2020. do 2025. godine broj legalnog oružja porastao sa 280.819 na 372.143 komada.

Prema službenim podacima, lani je na muškarce registrirano 365.679 komada oružja, a na žene preostalih 6.464 komada.

Podaci govore da je svake godine porast i da se građani svake godine sve više naoružavaju.

No, prema riječima stručnjaka za sigurnost Safeta Mušića, problem nije u legalnom, nego u ilegalnom oružju, kojeg je puno više.

– Prema istraživanjima UNDP-a, u Bosni i Hercegovini postoji čak više od 750.000 komada ilegalnog oružja. Uglavnom se radi o tzv. “ratnom oružju”, raznim vrstama pušaka, automatskog oružja, heklera i slično.

To predstavlja poseban sigurnosni izazov, jer je većina tog oružja zaostalo iz rata, zatim problem ilegalnog uvoza oružja u BiH, nesigurne granice. To oružje završava u rukama maloljetnika, koji ga nikada nisu mogli legalno nabaviti. Zato imamo toliko pucnjava, ozljeda, pokušaja ubojstava. Posebno zabrinjava činjenica da se radi o ilegalnom oružju koje se koristi u obiteljskom nasilju. Svjedoci smo brojnih slučajeva ubojstava žena, femicida počinjenih ilegalnim oružjem – kaže Mušić.

Prema njegovim riječima, politička i društvena klima u kojoj živimo, stalna nesigurnost i “zveckanje oružjem” na neki način “tjera” obične ljude da se legalno naoružaju. Zato su kantonalni sudovi puni redova onih “normalnih” ljudi koji čekaju potvrdu o posjedovanju oružja.

– To i nije toliki problem. Ljudi se žele osjećati sigurnije. Sve ide po protokolu. Morate proći obuku, liječnički pregled, mnoge psihološke testove. Tko ne prođe, ne može ga ni dobiti. Ta brojka od 350 tisuća registriranih legalnih oružja nije problem. To je europski prosjek i regionalni prosjek. Imate još više naoružanih ljudi u regiji – zaključuje Safet Mušić za Faktor.

Sociolog i psiholog Ibrahim Prohić smatra da je ovo globalni problem. Prema njegovim riječima, u posljednjih 30 godina u svijetu je drastično porastao broj kaznenih djela, ali su se drastično promijenili i oblici nasilja. Brutalnost nasilja dosegla je nevjerojatne razmjere.

– Zadnjih 30-40 godina u svijetu imate cijeli projekt “izazivanja straha”. Krajnji cilj toga je interes krupnog kapitala i enormna zarada. A najlakše je manipulirati strahom, čovjekom koji se boji. Ljudi misle da je to samo u Americi. Svugdje je tako. Strah je osnovna evolucijska emocija. Osim toga, imate neizvjesnost. Dakle, neizvjesnost i strah su dvije emocije koje u konačnici kod čovjeka izazivaju agresiju i brutalnost – kaže Prohić.

Prohić dodaje da svemu tome doprinosi činjenica da je neko ko sada ima 40 ili 50 godina odrastao u strahu i neizvjesnosti prije rata, tada smo imali rat, a sada imamo rat poslije rata.

– Te generacije sada žive u “hibridnom ratu”. Pogledajte što se događalo na Bliskom istoku posljednja četiri tjedna. Ljudi su u strahu. S druge strane, ne prođe dan a da netko od tzv. političara ne zaprijeti. Neizvjesnost je mnogo gora od nečeg lošeg što se stvarno događa. Uz to, ništa ne pomaže ni to što stalno slušamo i čitamo kako se Srbija i Hrvatska naoružavaju. Dakle, imamo dvije politike koje su u nekoliko navrata, i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, pokazale negativnu i neprijateljsku stranu prema Bosni i Hercegovini. I što onda građaninu BiH preostaje nego da “istjera” potvrde i uzme taj pištolj – zaključuje Prohić za Faktor.

Vjerojatno ste primijetili da u posljednje vrijeme stvari koje bi trebale biti sasvim normalne, iznenađuju, vesele, smatramo ih “nečim velikim”. Sve mora biti nagrađeno pljeskom. I naravno, objavljeno na društvenim mrežama.

Ljudi koji učine lijepu gestu ili dobro djelo proglašavaju se herojima. Pa makar to bio i njihov posao. Kako kaže naš narod, sve je postalo „ebu zemze“ (voda sa izvora Zemzem u Mekki, kolokvijalno, nešto veliko, cijenjeno).

Bezbroj je primjera koji potvrđuju ovu tvrdnju.

Nedavno smo imali situaciju da je konkretno Sarajevo bilo okovano snijegom i da su komunalne službe potpuno zakazale.

Tada su se radnici KJKP Rad počeli slikati kako čiste snijeg, valjda zato što su im to naredili “nadležni”. Svakih par minuta na službenim stranicama Rade ide objava, graltica u ovom kvartu, graltica u onom kvartu.

I onda lopataju.

Dakle, nešto što bi trebalo biti sasvim normalno, ljudi su zaposleni i za to primaju plaću, a između ostalog njihov posao je i čišćenje snijega, sada treba nagraditi i to smatrati nekim dodatnim radom.

Isti je slučaj i s drugim zanimanjima. Divimo se i pozdravljamo liječnika koji je oživio čovjeka i spasio mu život. Nema ništa ljepše nego spasiti nečiji život, ali to je posao liječnika koji ga godinama uči i specijalizira.

Divimo se vatrogascu, koji je također prošao razne edukacije, kada nekome pomogne ili ga izvuče iz vode, na primjer.

Posebnu pozornost izazvala je nedavna fotografija policajca koji starici pomaže preći ulicu na pješačkom prijelazu, a odmah je završila na društvenim mrežama uz bezbroj komentara hvale i podrške policajcu. Lijepa gesta, bez sumnje. Policija je u službi građana. Da stvar bude bizarnija, MUP Kantona Sarajevo podijelio je tu fotografiju na svojoj službenoj FB stranici.

Prije nekoliko godina pažnju je izazvao policajac koji je zaustavio promet kako bi patka sa svojim pačićima prešla ulicu.

Zašto se divimo situacijama koje bi trebale biti sasvim normalne i je li zaista nastupila “nova normala” ili “nova nenormalna”, razgovarali smo sa psihologom i sociologom Ibrahimom Prohićem.

Naš sugovornik smatra da je umjesto rada fokus na marketingu.

– Ovdje je riječ o nekakvoj društvenoj ili psihičkoj perverziji, što znači da se ono što bi trebalo biti normalno prikazuje kao nešto što je iznimno. Sada se postavlja pitanje zašto. Koji su motivi, koje su potrebe, što se krije iza izgleda. Po mom mišljenju, u bolesnom društvu, ne poremećenom, ne nedemokratskom, ali u bolesnom društvu, kakvo je nedvojbeno bosanskohercegovačko društvo, poremećen je sustav vrijednosti.

Živimo u najmanje dvije, a možda i više, paralelnih stvarnosti ili javnosti. Imamo realnost koju nam prezentiraju ljudi koji imaju političku moć. Kad bismo slijedili njihovu “stvarnost”, tj. fiktivnu ili falsificiranu stvarnost, život bi nam bio puno bolji. Druga je realnost s građanima koji ne misle svojom glavom i koji su laka meta za manipulaciju.

I imamo treću realnost koja je jako gruba i koja nije dobra i na to ću se fokusirati. Došli smo u situaciju da stvari koje nisu normalne postaju normalne i obrnuto, one stvari koje bi po difoltu ili po slovu zakona trebale biti regularne i uobičajene, predstavljaju se kao nešto što je izuzetno – kaže Prohić.

Naglašava da je politika, odnosno kvazipolitika, nametnula neke modele ponašanja koji se onda okomito spuštaju na takozvanog običnog građanina u svakodnevnom životu.

– Jedno od osnovnih učenja u teoriji naziva se učenje oponašanjem ili učenje po modelu. Ljudi koji imaju visok društveni status, koji su u mandatima, koji su na vlasti. A koji osim političke imaju i ekonomsku i financijsku moć, postaju objekti identifikacije.

I onda taj običan građanin pomisli da je to model po kojem bi se trebao ponašati. Da budemo potpuno precizni, činjenica da radnici komunalnog poduzeća čiste snijeg ili liječnik reanimira pacijenta nije vijest u normalnim društvima, ali postaje vijest u društvu u kojem je manipulacija glavni alat komunikacije između ljudi, a posebno između institucija i zaposlenih u ustanovama i građana. To je suština – smatra Prohić.

Prohić naglašava da se obični građani ugledaju na one koji su na vlasti, koji imaju političku moć, materijalno bogatstvo i finansijsku stabilnost.

– S druge strane imate građane koji ne mogu spojiti kraj s krajem. Prema standardu ili primanjima koja ima većina građana u Bosni i Hercegovini, to ne može trajati mjesec dana, nego maksimalno 15.

Ogroman broj ljudi prema statističkim podacima, više od 60 posto živi na granici siromaštva, a dobar dio njih živi ispod granice siromaštva. I sad, taj čovjek koji muku muči sa svakodnevnim kupnjama, vidi kako netko parkira skupo vozilo na nogostupu i nitko mu ništa ne može.

Onda ti jadni građani, osiromašeni, potcijenjeni, uvrijeđeni, poniženi, počnu misliti da je to model koji je uspješan. Na kraju krajeva, ako želimo biti realni, to je model po kojem se u Bosni i Hercegovini postižu uspjesi. društvo. Bahatost, korupcija, kriminal, nepotizam. Onda ljudi počnu misliti da je to u redu. Jedno je istraživanje pokazalo da je više od 60 posto ispitanika reklo da bi posegnulo za korupcijom ili mitom kako bi riješili neke svoje osobne probleme ili potrebe. To znači da je korupcija postala model ponašanja – kaže Prohić.

Zanimalo nas je i zašto se čudimo kada su ljudi dobri, simpatični i dragi i zašto ne možemo vjerovati.

– Riječ je o jednoj perverznoj stvarnosti, gdje je sve perverzno, poremećeno, izvrnuto. Umjesto da stoji na nogama, on stoji na glavi – zaključuje Prohić.