Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH i načelnik sarajevske Općine Novi Grad, oglasio se povodom informacije da je član Predsjedništva BiH Denis Bećirović odlučio ignorirati poziv Irana na komemoraciju i dženazu ubijenom iranskom vrhovnom vođi Aliju Khameneiju.

– Srbija je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Iran je značajno pomogao Bosni i Hercegovini u odbrani od agresije i genocida pod vodstvom Alija Khameneija.

Srbija je poslala svoju delegaciju na ispraćaj iranskog čelnika Alija Khameneija.

Bosna i Hercegovina nije poslala nikoga da isprati iranskog vrhovnog poglavara.

Na čelu Bosne i Hercegovine je kukavica Denis Bećirović.

Odluka Denisa Bećirovića da se ogluši o poziv Irana ne odražava stav naroda koji nije zaboravio pomoć Irana.

To samo odražava njegov kukavičluk – napisao je Efendić na Facebooku.

Kako smo ranije objavili, iranske vlasti su putem Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine 22. lipnja uputile poziv bh. vlastima da pošalju svog predstavnika na državnu ceremoniju uoči dženaze i ukopa višedecenijskog iranskog vođe Alija Khameneija.

U pozivu stoji da će troškove putovanja i smještaja snositi Iran.

Unatoč molbi, nije bilo odgovora, pokazujući nepoštovanje prema iranskim vlastima.

Predsjedavajući Bećirović se oglušio na ovaj poziv; nije sazvao sjednicu, niti je konzultirao ostala dva člana Predsjedništva o tome kako BiH treba postupiti u ovom slučaju.

Iranske vlasti su, kako doznaje portal !Odgovorposredstvom Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, uputio je 22. lipnja poziv bh. vlastima da pošalju svog predstavnika na državnu ceremoniju uoči dženaze i ukopa višedecenijskog iranskog vođe Alija Khameneija, koja se danas održava u Teheranu.

– Veleposlanstvo Islamske Republike Iran izražava svoje poštovanje Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i ima čast priopćiti sljedeće. Povodom dženaze šehida ajatolaha Seyyeda Ali Khameneija (ra), vođe Islamske Republike Iran, službena ceremonija odavanja počasti dužnosnicima zemalja bit će održana u Teheranu u petak, 3. srpnja 2026. godine – navodi se u pozivu Veleposlanstva Irana u Bosni i Hercegovini.

U pozivu stoji da će troškove putovanja i smještaja snositi Iran.

– Cijenit ćemo da o svom mišljenju što prije obavijestite ovo veleposlanstvo, s obzirom na vremenski rok – navodi se u pozivu Veleposlanstva IR Iran koji je Ministarstvo vanjskih poslova BiH dostavilo predsjedatelju Predsjedništva BiH Bećiroviću.

Unatoč molbi, nije bilo odgovora, pokazujući nepoštovanje prema iranskim vlastima. Predsjedavajući Bećirović se oglušio na ovaj poziv; nije sazvao sjednicu, niti je konzultirao ostala dva člana Predsjedništva o tome kako BiH treba postupiti u ovom slučaju.

Istodobno, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslao je službenog predstavnika te zemlje na ceremoniju uoči Khameneijevog sprovoda, koji potvrđeno i predsjednik Organizacijskog odbora Vahid Jalalzadeh, navodeći Srbiju među zemljama čije će delegacije biti predstavljene.

Novinska agencija Mehr piše da je ceremonija odavanja pošte ubijenom iranskom vrhovnom vođi ajatolahu počela u Teheranu u džamiji Imama Homeinija, a na ceremoniju su stigla izaslanstva iz gotovo 100 zemalja.

Različite ceremonije u Iranu i susjednom Iraku nastavit će se do 9. srpnja, kada će se održati sprovod u Mashadu. Europnews piše da će ajatolah Khamenei i članovi njegove obitelji biti pokopani u blizini groba imama Reze. Očekuje se da će na svim ceremonijama prisustvovati između 15 i 20 milijuna ljudi.

Khamenei je ubijen tijekom američko-izraelskog napada na Teheran 28. veljače.

Podsjetimo, Iran je tijekom rata od 1992. do 1995. godine pružao vojnu pomoć Bosni i Hercegovini, a prema riječima američkog diplomata i glavnog pregovarača Daytonskog mirovnog sporazuma Richarda Holbrookea, 1993. godine takva pomoć bila je ključna za opstanak BiH.

– Kao što sam istaknuo u svom svjedočenju pred Odborom za obavještajna pitanja Senata, ‘prikrivena’ podrška koju su islamske zemlje (uključujući Iran) pružile bosanskim muslimanima pomogla je vladi u Sarajevu da preživi u vrijeme kada je njen opstanak visio o koncu. Kada bi SAD imale primjedbu na takvu vrstu podrške, a onda ne bi ponudile nešto umjesto nje, po meni bi to bilo nesavjesno – istaknuo je Holbroke.

U velikom intervjuu za Faktor bivši bh. diplomata prof. dr. Emir Hadžikadunić upozorava da se svijet nalazi u fazi duboke geopolitičke tranzicije i rastuće globalne nestabilnosti, u kojoj je, kako kaže, “međunarodni poredak koji je vladao 11. septembra” urušen, dok se “novi poredak još nije rodio”.

Govoreći o savremenim krizama, od Bliskog istoka do Ukrajine, Hadžikadunić ocjenjuje da globalni sukobi sve više poprimaju oblik fragmentiranog svjetskog konflikta, uz sve izraženije limite američke moći i promjene u odnosima velikih sila.

Posebno naglašava da “liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima ponašanja više ne postoji”, dok rivalitet Sjedinjenih Američkih Država i Kine vidi kao ključnu osovinu međunarodnih odnosa u 21. stoljeću.

U kontekstu teze o tzv. sukobu civilizacija ističe i da su “pravoslavna i muslimanska civilizacija trenutno više u dijalogu nego u sukobu”, dok se globalna politička karta istovremeno preoblikuje kroz nove sigurnosne i energetske interese.

Govoreći o Bosni i Hercegovini, Hadžikadunić poručuje da se globalna previranja direktno reflektuju i na domaću političku scenu, uključujući pitanje uloge međunarodne zajednice i potrebu za većom unutrašnjom političkom odgovornošću.

– Mnogo toga se dogodilo od našeg posljednjeg razgovora. Nažalost, većina događaja predstavljala je eskalaciju postojećih kriza, što ne umanjuje ranije iznesenu tezu.

Od tri ključna geopolitička teatra, Istočne Evrope, Istočne Azije i Bliskog istoka, dva žarišta i dalje su aktivna. Bliskoistočni sukob je dodatno eskalirao. Izrael i Sjedinjene Američke Države napali su Iran. Iran je blokirao Hormuški moreuz, raketirao američke interese u zaljevskim monarhijama, a svjetska ekonomija pretrpjela je značajnu štetu. Izrael je ponovo okupirao dijelove južnog Libana, dok se prekid vatre u Gazi i dalje ne poštuje.

Iako je američko-iranski sukob trenutno u fazi deeskalacije, nijedno od ključnih pitanja zbog kojih su Amerika i Izrael bili zainteresirani za ovaj rat nije riješeno u njihovu korist.

Istovremeno, više od 2.000 kilometara duga ratna linija između Rusije i Ukrajine i dalje je aktivna. Ukrajina gađa strateške ciljeve duboko unutar Ruske Federacije, hiljadama kilometara udaljene od linije fronta, dok Rusija uzvraća sličnim udarima.

Sjedinjene Američke Države također demonstriraju doktrinu apsolutne vojne dominacije u zapadnoj hemisferi. Prijetnje vojnom intervencijom na Grenlandu, problematični odnosi Donalda Trumpa s evropskim saveznicima i rastuće tenzije u transatlantskim odnosima dodatno zabrinjavaju.

– Međunarodni poredak koji je vladao 11. septembra je mrtav, kao i dileme tog vremena. Novi poredak se još nije rodio. Živimo, dakle, u periodu tranzicije iz unipolarnog u nešto što se tek treba definisati. Američka hegemonija i dalje demonstrira svoju snagu u Zapadnoj hemisferi, ali njena sposobnost da oblikuje ishode u drugim geopolitičkim teatrima, posebno na Bliskom istoku i u Zaljevu, pokazuje sve izraženije limite.

Najmoćnija država svijeta, s vojnim budžetom od gotovo jednog triliona dolara, gotovo četrdeset puta većim od iranskog, zajedno s Izraelom kao najmoćnijom regionalnom silom i uz potpunu zračnu superiornost, nije uspjela poraziti Iran niti ostvariti sve svoje strateške ciljeve. To govori o promijenjenoj prirodi međunarodnih odnosa i ograničenjima vojne moći u savremenom svijetu.

Istovremeno, liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima ponašanja, ukoliko je iko još imao dilema o njegovom stvarnom stanju, također više ne postoji. Radi ilustracije, sudije i tužioci međunarodnih sudova, poput ICC-a i ICJ-a, kao i pojedini zvaničnici Ujedinjenih nacija, izloženi su sankcijama, političkim pritiscima i različitim oblicima izolacije od američke administracije. Istovremeno, nesuglasice između Amerike i njenih evropskih i euroatlantskih saveznika postaju sve izraženije.

Zbog toga smatram da odgovor na Vaše pitanje nije ni Brzezinskijeva američka globalna hegemonija, niti globalno vodstvo, nego nešto treće. Amerika će vjerovatno nastojati očuvati neupitnu kontrolu nad Zapadnom hemisferom, gdje njena regionalna hegemonija ostaje bez ozbiljnog izazivača. U tom kontekstu treba posmatrati američku politiku prema Venezueli, Kubi, Meksiku, Kanadi, Panami, Grenlandu i drugim državama u neposrednom geopolitičkom okruženju.

Istovremeno, administracija Donalda Trumpa vjerovatno će pokušati održati postojeći odnos snaga u drugim regionalnim sistemima, ne dopuštajući drugim velikim silama, prije svega Kini, da postanu regionalni hegemoni u vlastitim geopolitičkim sferama. Takav pristup mnogo je bliži ofanzivnom realizmu Johna Mearsheimera nego Brzezinskijevoj viziji globalne američke dominacije ili globalnog američkog liderstva.

– Apsolutno, ono što se dešavalo nakon američkog liberalnog intervencionizma i “never ending wars” u Afganistanu, Iraku, Libiji i drugim slučajevima postepeno je dovelo SAD u današnje stanje.

Američki saveznici u Zaljevu već su na vlastitoj koži osjetili limite američke vojne moći, ali i činjenicu da je primarni američki interes u regiji zaštita Izraela kao najvažnijeg regionalnog saveznika. Istovremeno, evropski saveznici suočavaju se s rastućom neizvjesnošću u pogledu dugoročne američke posvećenosti evropskoj sigurnosti. Rasprave o budućnosti NATO-a, američkom vojnom prisustvu u Evropi i potrebi izgradnje autonomnijih evropskih odbrambenih kapaciteta danas su mnogo ozbiljnije nego prije samo nekoliko godina.

Posljedica takvih procesa nije nužno otvoreno suprotstavljanje Americi, nego postepeno udaljavanje saveznika i potraga za alternativama. Zaljevske arapske države će vjerovatno preispitati postojeće sigurnosne aranžmane sa Sjedinjenim Američkim Državama i tražiti dodatne garancije kroz saradnju s drugim velikim silama. Slični procesi već su vidljivi i u drugim dijelovima svijeta.

– Evropsku sigurnost decenijama su u velikoj mjeri finansirali američki poreski obveznici. Zapadna Evropa oslanjala se na američki sigurnosni kišobran od završetka Drugog svjetskog rata, dok je ujedinjena Evropa nakon završetka Hladnog rata mogla graditi svoju ekonomsku i političku integraciju uz relativno niska izdvajanja za odbranu. Taj poredak danas prolazi kroz duboku reviziju.

Evropska izdvajanja za odbranu značajno rastu, ne samo zbog američkog pritiska već i zbog sve izraženije percepcije vlastite ugroženosti. Rat u Ukrajini, nestabilnost na Bliskom istoku i neizvjesnost oko buduće američke politike prema Evropi natjerali su evropske države da ozbiljnije razmišljaju o vlastitim odbrambenim kapacitetima.

Istovremeno, međusobno nepovjerenje između euroatlantskih saveznika postaje sve vidljivije. Nepredvidivost Donalda Trumpa, povremene prijetnje evropskim saveznicima, omalovažavajuća retorika prema pojedinim evropskim liderima, smanjena podrška Ukrajini, specifičan odnos prema Vladimiru Putinu te sumnje u dugoročnu posvećenost Sjedinjenih Američkih Država NATO-u i transatlantskom partnerstvu predstavljaju ozbiljne alarme za evropske donosioce odluka.

– Držim da imamo samo povremene pokušaje američko-ruskog približavanja, odnosno režim “toplo-hladno”, ponajviše zbog prirode Donalda Trumpa.

Ako današnje tenzije posmatramo kroz prizmu civilizacija, onda prije svega vidimo zapadnu i pravoslavnu civilizaciju u sukobu oko budućeg evropskog, pa čak i euroatlantskog poretka. Rat između Rusije i Ukrajine nije samo sukob dvije države nego i sukob oko toga kako će izgledati evropski sigurnosni poredak u 21. stoljeću. Rusija, koja se nalazi izvan postojećeg evropskog sistema sigurnosti, nije zadovoljna takvim stanjem i nastoji ga promijeniti. U tom smislu možemo govoriti o strukturalnom, ali i civilizacijskom sukobu euroatlantskog i euroazijskog prostora.

Linija dodira ova dva prostora ujedno je i linija najvećih tenzija koja se proteže od Finske, preko baltičkih država, Ukrajine i Moldavije, pa sve do Južnog Kavkaza. Upravo na tom prostoru nalazimo najveći broj sigurnosnih kriza i potencijalnih žarišta.

Međutim, kada govorimo o drugim civilizacijama, Huntingtonova teza danas djeluje znatno manje uvjerljivo. Pravoslavna i muslimanska civilizacija trenutno su više u dijalogu nego u sukobu. Odnosi Rusije s državama s muslimanskom većinom nikada nisu bili bolji. Mnoge od tih država, iako tradicionalni saveznici Sjedinjenih Američkih Država, nisu podržale zapadne sankcije protiv Rusije nakon početka rata u Ukrajini.

Istovremeno, pravoslavna i kineska civilizacija geopolitički su bliže nego ikada ranije. Rusiji je potrebno veliko tržište za izvoz energenata i sirovina, dok Kini treba stabilan pristup jeftinoj energiji kako bi održala svoj ekonomski rast. Taj geopolitički interes stvara čvrstu osnovu za njihovu saradnju, iako su obje strane svjesne prijetnji koje se mogu objasniti geografskim, demografskim i drugim geopolitičkim razlozima, uključujući kontrast između “praznog Sibira” i “mnogoljudne Kine”.

Odnosi između muslimanskog i zapadnog svijeta mnogo su složeniji. Pitanje Palestine, dugotrajna okupacija palestinskih teritorija i rat u Gazi ozbiljno opterećuju odnose između velikog dijela muslimanskog svijeta i Zapada. Ipak, teško je govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji koja nastupa kao jedinstven politički akter. Interesi država poput Irana, Turske, Saudijske Arabije, Egipta ili Indonezije često se značajno razlikuju.

S druge strane, odnosi između Kine i brojnih država s muslimanskom većinom kontinuirano jačaju. Mnoge zemlje koje su decenijama bile strateški oslonjene na Sjedinjene Američke Države danas razvijaju sve intenzivnije političke, ekonomske i infrastrukturne veze s Kinom.

Ipak smatram da današnji međunarodni odnosi ne mogu biti objašnjeni isključivo kroz koncept sukoba civilizacija. Civilizacijski identiteti jesu važni, ali su geopolitički i nacionalni interesi, kao i sigurnosni i strukturalni izazovi, često mnogo važniji faktori. Upravo će odnosi između Kine kao rastuće sile i Sjedinjenih Američkih Država, iz tih strukturnih razloga, vjerovatno obilježiti međunarodnu politiku u ovom stoljeću.

– Iz perspektive Johna Mearsheimera, Kina je jedini stvarni konkurent Sjedinjenim Američkim Državama za poziciju globalne sile. Zato će američko-kinesko rivalstvo, prema mišljenju većine vodećih geopolitičkih autora, obilježiti međunarodne odnose u 21. stoljeću. Riječ je o klasičnom sukobu između vladajuće i rastuće sile.

Na sličnu dinamiku upozorava i Graham Allison u svojoj knjizi Thucydides’s Trap. Analizirajući historijske primjere sukoba između dominantnih i rastućih sila u proteklih nekoliko stotina godina, on zaključuje da je od šesnaest zabilježenih slučajeva njih dvanaest završilo velikim ratom, dok su samo četiri okončana mirnom prilagodbom i prihvatanjem novog balansa moći.

Iz te perspektive, ključni američki interes nije nužno Iran, već sprečavanje nastanka koalicija i regionalnih aranžmana koji bi mogli ojačati kineski položaj u Zapadnoj Aziji ili na Bliskom istoku. Iran je važan zbog svog geografskog položaja, energetskih resursa i sve intenzivnijih odnosa s Kinom i Rusijom. U tom kontekstu, pitanje Irana za Washington nije samo pitanje iranskog nuklearnog programa ili regionalne politike Teherana, nego i pitanje kineskog prodora prema Bliskom istoku. Što je kineski utjecaj veći u Zaljevu, to je veći izazov za dugoročne američke interese.

Upravo zato Mearsheimer vjerovatno ne bi posmatrao sukob s Iranom kao centralni sukob našeg vremena. Za njega je ključno pitanje kako će se razvijati odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, dok su Iran, Ukrajina i mnoge druge krize samo dijelovi mnogo šire šahovske ploče.

– Ne smatram da je Kina najveći gubitnik američko-iranskog sukoba. Naprotiv, iz kineske perspektive, njen glavni geopolitički rival Sjedinjene Američe Države troši resurse, politički kapital i vojnu energiju u sporednim regionalnim sukobima, dok Kina nastavlja dugoročno jačati svoje ekonomske, tehnološke i vojne kapacitete.

Naravno, svaka ozbiljnija kriza u Zaljevu predstavlja izazov za kinesku ekonomiju, s obzirom na njenu značajnu ovisnost o uvozu energenata. Međutim, Kina raspolaže značajnim strateškim rezervama nafte i tokom godina je razvila alternativne pravce snabdijevanja koji smanjuju njenu ranjivost na poremećaje u jednom regionu. Osim toga, iranski izvoz energenata nije potpuno obustavljen, a postoje i alternativni transportni pravci prema azijskim tržištima.

S druge strane, Rusija je vjerovatno među ekonomskim dobitnicima ovakvih kriza. Kao jedan od najvećih izvoznika energenata, Rusija tradicionalno profitira od viših cijena nafte i plina koje prate nestabilnost na Bliskom istoku. Veće cijene energenata znače i veće prihode za rusku ratnu ekonomiju.

Kada je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, postavlja se pitanje odnosa uloženih resursa i ostvarenih političkih ciljeva. Američka intervencija nosi značajne rizike, kao što nosi finansijske, političke i vojne troškove. Bez obzira na konačan ishod američko-iranske krize, pokazalo se da Teheran i dalje raspolaže instrumentima koji mogu imati ozbiljne posljedice po američke strateške interese.

– Ta razmimoilaženja direktno su povezana sa činjenicom da je era liberalnog međunarodnog intervencionizma iz kasnih devedesetih i ranih dvijehiljaditih godina uglavnom završena. Model prema kojem su zapadne sile bile spremne snažno intervenirati u unutrašnje procese manjih država, nametati politička rješenja i dugoročno upravljati postkonfliktnim društvima danas više nema ni političku podršku ni međunarodni konsenzus kakav je imao prije dvadeset ili trideset godina.

Upravo zato se i pitanje OHR-a i visokog predstavnika danas posmatra drugačije nego ranije. Nekada je postojao relativno širok stepen saglasnosti među vodećim zapadnim silama o ulozi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Danas takav konsenzus više ne postoji. Svijet je postao multipolarniji, odnosi među velikim silama su konfliktni, a različiti međunarodni akteri imaju različite poglede na pitanje međunarodnog prisustva u zemlji.

Zbog toga su rasprave o OHR-u, visokom predstavniku i međunarodnoj ulozi u Bosni i Hercegovini samo lokalna refleksija mnogo širih promjena koje se dešavaju na globalnom nivou. Kako slabi međunarodni konsenzus, tako slabi i mogućnost da vanjski akteri nameću politička rješenja.

To ne znači da Bosna i Hercegovina ostaje bez međunarodnih partnera i podrške. Međutim, znači da će u budućnosti morati preuzeti malo veću odgovornost za vlastitu političku stabilnost, sigurnost i razvoj države. Bit će potrebno malo više domaće političke pameti, inicijative i dijaloga.

Drugim riječima, Bosna i Hercegovina više ne može računati da će ključne političke probleme trajno rješavati međunarodna zajednica. Sve više će ih morati rješavati domaći politički akteri kroz politički dijalog i vlastitu odgovornost za budućnost zemlje.

– Lokalni politički razgovori su poželjni i potrebni. Dugoročno gledano, lokalna rješenja su svakako održivija od međunarodnog intervencionizma jer podrazumijevaju veći stepen domaće odgovornosti i političke zrelosti aktera unutar zemlje.

Međutim, nisam naivan i ne vjerujem da je lokalni dogovor vjerovatan i realan sa akterima koji žele raspad države i propast Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima problem nije nedostatak dijaloga kao principa, nego nedostatak minimalnog političkog konsenzusa o osnovnom okviru države.

Prva pretpostavka za uspješan lokalni dogovor jeste nadogradnja postojećeg sistema, a ne njegova regresija ili destrukcija. Ukoliko pojedini politički akteri u BiH polaze od pretpostavke da je krajnji cilj slabljenje ili nestanak države, prostor za održiv dijalog ili kompromis u BiH postaje izuzetno uzak ili nemoguć. U takvoj situaciji treba jačati snage unutar Bosne i Hercegovine koje će se suprotstaviti snagama destrukcije.

Da, ti procesi se prelamaju kroz odnose između Sjedinjenih Američkih Država i evropskih saveznika, kao i kroz odnose između Amerike i Rusije, te evropskih država i Rusije. U tom trouglu odnosa treba tražiti i prijetnje i prilike za Bosnu i Hercegovinu.

Američki predsjednik Donald Trump rekao je da je Iran izgubio većinu svojih kapaciteta za proizvodnju projektila i bespilotnih letjelica te da mu je preostalo samo “21-22 posto” zaliha projektila.

“Većina tvornica dronova je uništena, većina lansirnih rampi je uništena i većina područja za proizvodnju raketa je uništena”, rekao je Trump u intervjuu za NBC News koji će biti emitiran u nedjelju, a čiji su dijelovi objavljeni u petak.

– Oni ipak imaju određene kapacitete. Imaju i rakete i dronove. Procijenio bih da im je ostalo 21 do 22 posto raketnog arsenala. I dalje je to veliki broj raketa, ali daleko manje nego što su imali kada smo prvi put izvodili napade – dodao je.

Upitan zašto Iran još nije pristao na dogovor o trajnom okončanju rata koji je započeo 28. veljače unatoč onome što je opisao kao očaj s njihove strane, Trump je rekao:

– Ponosni su i postoje stvari za koje nisu mislili da će, a koje će morati napraviti. Nemaju izbora, a potrebno je malo vremena.

Upitan zašto nije uspio ispregovarati bolji dogovor nakon povlačenja iz izvornog iranskog nuklearnog sporazuma u svom prvom mandatu, rekao je:

– Za te stvari potrebne su godine. Ovi ljudi se bore 47 godina.

Američke snage napale su danas iranske obalne radarske položaje nakon što su oborile bespilotne letjelice koje je Iran lansirao prema Hormuškom tjesnacu, priopćila je američka vojska.

Iranska revolucionarna garda objavila je da je, kao odgovor na američke napade, ispalila projektile na američke baze u regiji i otvorila vatru na četiri tankera koji su bez dopuštenja pokušali proći kroz tjesnac.

Kuvajtska protuzračna obrana presrela je projektile i bespilotne letjelice nepoznatog porijekla, izvijestili su državni mediji, dok su se u Bahreinu oglasile sirene, a stanovnicima je naređeno da potraže sklonište.

Iran tvrdi da je balističkim projektilima pogodio američke baze u obje zemlje, ali američka vojska kaže da je šest projektila presretnuto, dok je sedmi promašio cilj.

Američko-izraelska vojna kampanja i opsežni napadi na ciljeve u Iranu započeli su krajem veljače 2026. Operacija je uključivala zračne napade na iranska vojna, nuklearna i raketna postrojenja, a od tada su je pratile brojne iranske odmazde protiv Izraela i američkih baza u Perzijskom zaljevu.

Potencijalni mirovni sporazum između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ovisi o tome hoće li administracija predsjednika Donalda Trumpa pristati osloboditi 24 milijarde dolara zamrznute iranske imovine, rekao je danas za CNN visoki iranski dužnosnik, upozoravajući da će SAD “ući u mračni koridor” ako se sukob nastavi.

U ekskluzivnom intervjuu iz Teherana Mohsen Rezaei, vojni savjetnik vrhovnog vođe ajatolaha Mojtabe Khameneija, rekao je da su pregovori zapali u slijepu ulicu i da američki predsjednik Donald Trump mora pronaći rješenje.

– Pregovori su u zastoju i gospodin Trump mora prekinuti taj zastoj. Lopta je u Trumpovom dvorištu – rekao je Rezaei.

Iran navodno traži oslobađanje 12 milijardi dolara zamrznutih sredstava odmah nakon potpisivanja privremenog sporazuma, te dodatnih 12 milijardi dolara u kasnijoj fazi. Američki dužnosnici, međutim, strahuju da bi odmrzavanje sredstava u ovoj fazi moglo ukloniti ključni instrument pritiska na iranski režim.

Trump je također naglasio da svaki dogovor mora biti znatno stroži od nuklearnog sporazuma iz 2015. i mora izbjegavati sve što bi se moglo protumačiti kao predaja “palete gotovine”, izraz koji je koristio za kritiku financijske naknade Teheranu tijekom administracije Baracka Obame.

U rijetkom intervjuu, Rezaei je ponudio uvid u razmišljanja unutar iranskih centara moći o poslijeratnoj viziji zemlje, sudbini Hormuškog tjesnaca i mogućim potezima Irana u slučaju novog napada.

Njegove izjave imaju posebnu težinu jer je usko povezan s iranskim sigurnosnim establišmentom i smatra se pouzdanikom aktualnog vrhovnog vođe, koji se nije pojavljivao u javnosti otkako je ozlijeđen u izraelskom napadu u kojem je prvog dana rata ubijen njegov otac.

Rezaei je opisao zahtjev za oslobađanje imovine kao mjeru za izgradnju povjerenja, ističući da bi takav potez Trumpove administracije otvorio “novi horizont za budućnost” Irana i SAD-a.

– Ako on (Trump) želi postići dogovor s Iranom, ove 24 milijarde dolara predstavljaju test povjerenja koje Iran želi uspostaviti s Trumpom. To je test koji Amerika mora proći, nakon čega će se otvoriti put. To je naš novac, a ne američki – rekao je.

Rezaei je upozorio da će, ako SAD nastavi sukob, Iran “proširiti rat” izvan Perzijskog zaljeva, potencijalno proširivši vojne operacije od Hormuškog tjesnaca do Indijskog oceana, Bab el-Mandeba, Crvenog mora i Sredozemnog mora.

– Ratu ćemo dati drugu dimenziju napadom na druge američke baze, uz one koje smo već napali – izjavio je, dodavši da je “mogućnost rata mala”.

Na pitanje o zdravlju i ulozi ajatolaha Khameneija u donošenju odluka, Rezaei nije odgovorio, ali je odbacio mogućnost njegova susreta s Trumpom.

– To se neće dogoditi. Trenutno smo u prvoj fazi pregovora, a gospodin Trump je te pregovore doveo u ćorsokak. Sastanka neće biti – rekao je.

Trump je, s druge strane, ovaj tjedan rekao da se čini da se on i Khamenei “dobro slažu” i da bi mu bila “čast” sastati se s njim.

Rezaei je ponovio da Iran i Oman imaju suverenitet nad Hormuškim tjesnacem, ključnim plovnim putem kojim je prije rata prolazila petina svjetske nafte i ukapljenog prirodnog plina, te da će njime zajednički upravljati. Zahtjev za prolazak brodova izbjegao je nazvati cestarinom, objasnivši da će Iran naplaćivati ​​”naknadu za održavanje” jer ne bi morao sam snositi troškove upravljanja tjesnacem.

Kao član stare garde Islamske revolucionarne garde (IRGC), Rezaei se borio u Iransko-iračkom ratu i vodio te snage od 1981. do 1997., sudjelujući u njihovom oblikovanju u jednu od najmoćnijih institucija Islamske Republike.

Tvrdokorni pragmatičar duboko ukorijenjen u sigurnosni establišment, kasnije se pridružio Vijeću za razboritost, koje savjetuje vrhovnog vođu, i bio je potpredsjednik u vladi bivšeg predsjednika Ebrahima Raisija. Rezaei se također četiri puta neuspješno kandidirao za predsjednika.

Tijekom 40-dnevnog američko-izraelskog rata protiv Irana, koji je započeo krajem veljače, Islamska Republika uzvratila je napadima na 12 zemalja u regiji, ciljajući vojne objekte, energetsku infrastrukturu i civilne lokacije.

Teheran je također navodno ispalio projektile na Diego Garciu, zajedničku američko-britansku vojnu bazu u Indijskom oceanu, udaljenu nekih 3200 kilometara, demonstrirajući svoj vojni doseg.

U intervjuu je Rezaei izrazio sumnju u trajnost bilo kakvog nuklearnog sporazuma s Trumpom, podsjećajući na njegovo povlačenje iz sporazuma iz 2015. i ono što je nazvao svojom strategijom “dvosmislenosti” u pregovorima.

Ako pregovori propadnu, rekao je Rezaei, Iran je spreman za moguću američku kopnenu invaziju.

– Tada će svijet shvatiti stvarne iranske mogućnosti, jer je naša kopnena moć višestruko veća od naše raketne moći – ističe.

Opisao je nedavni rat kao prvu pobjedu Irana protiv njegovih neprijatelja u 47-godišnjoj povijesti Islamske Republike.

– Ovo je prvi put da je Iran iz ratova izašao kao pobjednik, dok je u prethodnim ratovima uvijek bio poražen – zaključio je.

Američko ministarstvo financija objavilo je u petak da je uvelo sankcije mreži pojedinaca, tvrtki i tankera koji su krijumčarili ukapljeni naftni plin (LPG) iranskog podrijetla, lažno predstavljajući ga kao omanski LPG, za izvoz u južnu i istočnu Aziju.

Trumpova administracija redovito nameće sankcije vezane uz Iran kako bi izvršila pritisak na Teheran, čak i dok dvije strane istovremeno vode razgovore o rješavanju sukoba, izvještava Reuters.

Prema podacima objavljenim na stranicama Ministarstva, posljednjim mjerama obuhvaćeno je 12 subjekata, od kojih je pet registrirano na Maršalovim otocima, četiri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i jedan u Kini. Šest LPG tankera, uključujući četiri broda pod panamskom zastavom, također je sankcionirano.

Ministarstvo financija je u priopćenju navelo da je mreža koristila fiktivne (tzv. “paravan”) tvrtke u UAE i Kini, kao i inozemne bankovne račune, za prijenos milijuna barela iranskog UNP-a i prikrivanje njegovog podrijetla, s ciljem zaobilaženja američkih sankcija.

– Ministarstvo financija nastavit će demontirati iransku “sivu flotu”, mreže sumnjivog bankarstva i pristup globalnoj trgovini – rekao je ministar financija Scott Bessent.

Sankcije su također nametnute iranskoj burzi Mehrdad Geramian Nik and Partners Co i njenoj upravi, uz optužbe da su pomogli u prijenosu stotina milijuna dolara u stranoj valuti u ime sankcioniranih iranskih banaka.

Američki predsjednik Donald Trump kritizirao je u četvrtak ono što je nazvao “nepatriotskim” glasovanjem za prekid američke vojne akcije u Iranu.

– Jučer, u besmislenom glasanju, Dom je izglasao, četiri loša republikanca i svi “dumokrati”, da se ograniče moje ratne ovlasti, usred mojih završnih pregovora za prekid rata s Islamskom Republikom Iran – napisao je Trump na svojoj platformi Truth Social.

U srijedu je Zastupnički dom američkog Kongresa odobrio rezoluciju o ratnim ovlastima kojom se nastoje ukloniti američke oružane snage iz neprijateljstava protiv Irana.

Zastupnički dom usvojio je rezoluciju 215 do 208, nakon što su četiri republikanca stala na stranu demokrata u rijetkom prijekoru Trumpu.

– Tko bi napravio takvu nedomoljubiju. Oni znaju gdje stoje pregovori. Demokrate pokreće Trumpov poremećajni sindrom. Radije bi da naša zemlja propadne nego da mi daju još jednu od mnogih pobjeda – rekao je Trump i dodao:

– Četiri republikanca, to je sasvim druga priča – oni su teatralni! Trebalo bi ih biti sram.

Demokrati su se više puta zalagali za glasove i u Zastupničkom domu i u Senatu kako bi se ograničile Trumpove ratne ovlasti, a nastojanje je posljednjih tjedana postupno dobilo potporu republikanaca.

Mjera će sada biti poslana Senatu na razmatranje. Međutim, čak i ako prođe oba doma, ostaje pravno sporno može li Kongres prisiliti predsjednika da povuče snage prema Rezoluciji o ratnim ovlastima iz 1973.

Prema Ustavu SAD-a, Kongres ima isključivu ovlast objaviti rat. Dužnosnici Trumpove administracije kolebaju se oko toga je li sukob – koji je trenutačno u prekidu vatre, uz povremena neprijateljstva – službeno rat.

Prema Rezoluciji o ratnim ovlastima, predsjedniku je zabranjeno držati američke trupe u aktivnim neprijateljstvima dulje od 60 dana bez odobrenja Kongresa.

Početak primirja 8. travnja, ustvrdila je administracija, zaustavio je sat na njegovoj obvezi od 60 dana, iako se Trumpovi kritičari nisu složili s tim.

Zastupnički dom američkog Kongresa usvojio je u srijedu rezoluciju koju su predložili demokrati, a kojom se naređuje povlačenje američkih snaga iz rata protiv Irana dok Kongres ne odobri daljnje vojne akcije.

To predstavlja politički udarac Donaldu Trumpu koji je 28. veljače u taj sukob uvukao SAD. Zastupnički dom glasovao je s 215 prema 208 glasova, pri čemu je rezolucija usvojena i s glasovima četiri republikanska zastupnika.

Rezolucija navodi da Kongres naređuje predsjedniku da povuče oružane snage Sjedinjenih Država iz neprijateljstava protiv Islamske Republike Iran. No, rezolucija ima prvenstveno simboličan značaj zbog prava veta američkog predsjednika.

Iranska nuklearna elektrana Bushehr proizvela je kumulativno 80 milijardi kilovat-sati električne energije, rekao je u srijedu šef iranske nuklearne elektrane.

Mohammad Eslami, čelnik Iranske organizacije za atomsku energiju, rekao je da je uspjeh zabilježen unatoč vanjskim pritiscima, prijetnjama i osjetljivim regionalnim uvjetima, izvijestila je državna novinska agencija IRNA.

Dodao je kako se proizvodnja električne energije u elektrani kontinuirano odvijala tijekom godina rada.

Prema Eslamiju, kumulativna proizvodnja elektrane uštedjela je ekvivalent od 131 milijuna barela sirove nafte ili 21,3 milijarde kubičnih metara prirodnog plina.

Rekao je da je elektrana tijekom godina rada spriječila emisiju 86,3 milijuna tona plinova štetnih za okoliš.

Eslami je opisao prekretnicu kao još jedno postignuće za iransku nuklearnu industriju i odraz tehnoloških sposobnosti zemlje.

Bushehr, jedina operativna nuklearna elektrana u Iranu, nalazi se na južnoj obali Meksičkog zaljeva i opskrbljuje električnom energijom iransku nacionalnu mrežu.

Regionalne napetosti eskalirale su od kraja veljače nakon što su SAD i Izrael pokrenuli zračne napade na Iran.

Iranski mediji izvijestili su da je elektrana Bushehr više puta bila meta napada tijekom sukoba, ali su rekli da napadi nisu poremetili rad niti utjecali na proizvodnju električne energije u elektrani.