Izborno tijelo Muftijstva mostarskog jednoglasno je predložilo muftiju mostarskog dr. Salem ef. Dedovića za novog reis-ul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Ova odluka donesena je na sjednici održanoj u konferencijskoj sali Karađoz-begove medrese u Mostaru, kojom je predsjedavao predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Duvno Ibrahim Kapetanović.

Iako su tokom sjednice predložena još dva imena, što je službeno uneseno u zapisnik, članovi Izbornog tijela, koje čine parlamentarci, predsjednici Medžlisa, glavni imami sa područja ovog muftijstva i direktor Karađoz-begove medrese, dali su apsolutnu i jednoglasnu podršku muftiji Dedoviću.

Službena kandidatura bit će proslijeđena nadležnim organima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u sklopu daljnje izborne procedure.

Sabor Islamske zajednice će već 5. rujna potvrditi konačnu listu kandidata koji ispunjavaju sve zakonske uvjete, dok je konačni izbor novog vrhovnog poglavara zakazan za 19. rujna, kada će početi glasovanje Izbornog tijela na državnoj razini.

Sadašnji reis-ul-ulema Husein-ef. Kavazović, koji je na čelu Islamske zajednice od 2012. godine, prema sadašnjim pravilima nema pravo kandidirati se za treći mandat.

Predloženi kandidat muftija dr. Salem-ef. Dedović, diplomirao je na Općem odsjeku Fakulteta arapskog jezika na prestižnom sveučilištu Al-Azhar u Kairu, a dužnost glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Mostar uspješno obavlja od 1. rujna 2006. godine.

Kažu da tehnologija i društvene mreže uvelike ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog postojanja. Naravno, postoje argumenti za i protiv. No dobra strana tehnologije i društvenih mreža je što se na njima mogu pronaći trenuci i detalji koji su već na smetlištu povijesti ili koje bi neki radije zaboravili.

Tako u dubinama YouTube platforme, usuđujem se reći, postoji antologijska snimka od 9. svibnja 1991. godine kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Prizor koji, s obzirom da danas živimo u atmosferi u kojoj društveni aktivisti, po tko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku – djeluje nadrealno. Alija kao predsjedavajući Predsjedništva dolazi u Široki Brijeg, a oduševljena hrvatska svjetina kliče: “Alija, Alija!” Ovacije se izmjenjuju nekad u pravcu “Alija, Alija”, pa “Hoćemo Aliju!”.

Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić. prilikom gostovanja na Federalnoj televizijikazao je kako je potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata, pohvalivši pritom gestu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Husein ef. Kavazović.

Eh, sad se opet moram vratiti Aliji. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, počeo je riječima:

– Došao sam k tebi. Neki su mi rekli da ne idem tamo, opasno je. (Svjetina jednoglasno viče: Nije!). Ne mislim da je opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znaj da je tako.

Zaključio je Ali, a publika je to uzvišeno klicala.

Nakon Bičakčićeve izjave sigurno će neki reći koliko je to opasno, i šta sve ne. Zapravo, bit će pripremljen teren za svakog Bošnjaka koji se pokuša unaprijed diskreditirati i proglasiti nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma koji, zapravo, ni za što ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i na sve gleda iz perspektive partijskog šablona. Dakle, ako ne razmišljate kao širitelji moralne i društvene panike, odmah dobijete etiketu fašista, satelita ili čega već iz širokog arsenala naslijeđenog od propagandnog alata prošlog sustava.

Čini li se čudnim reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za neovisnu BiH, a dobar dio Bošnjaka, koji su se, kako sada kažu, borili protiv fašizma (taj izraz ponavljaju kao papagaji, ali vjerojatno ni sami ne znaju što znači), borili su se protiv Alije i mahali slikama “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Alija je mogao otići na Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu nasapunali dasku i pripremili svileni gajtan. Često se izmiče i etiketa da su Alija i njegovi suradnici dijelili Bosnu, ali čini se da je nikada nisu dijelili.

No, kada se govori o raspadu Jugoslavije i njegovom odrazu na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka kroz razne ustavne aranžmane i planove zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke postotke i karte. Sve su to činjenice, možda će ih neki oklijevati, ali ipak činjenice.

Ipak, vratimo se našim aporijama, izazvanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Čini se da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Važno je shvatiti, posebno iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iznutra sustava. Ne može zaobići sustav. Čović je sustav i na određeni način utjelovljuje politiku Hrvata u BiH zadnjih dvadesetak godina. Stoga je važno da s njihove strane postoji želja za poboljšanjem situacije. Isto se može vidjeti i sa Zdenkom Lučićem koji je također dio sustava. Pojedinac izvan sustava, kad bi bio zlatan, beskoristan je jer nema težinu; zapravo, on je samo puki entuzijast koji na kraju neće postići nikakav rezultat. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava promijeniti stanje je dobrodošao. Jer sustav ima moć mijenjanja, ali pojedinac nema.

Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro zna da je retorika oštra, puna negativnih osjećaja. I istina je da, kada pratite društvene mreže, imate dojam da u Bosni i Hercegovini teku potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob izazvan nacionalno-vjerskim podjelama. Na žalost nekih, a na sreću mnogih, hvala Bogu, nije. I dobro je ići na domjenke. No, pritom ne treba gubiti iz vida da je naš problem državno-nacionalni, a ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet treba usmjeriti u tom smjeru, kako bi se poboljšali nacionalni pristupi i politike. Svaka religija je apsolutna u svojoj dogmi, stvarno nema promjene, ili si vjernik ili nisi. U politici, međutim, stvari nisu konačne; rezultat su spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost percipiranja povijesnog trenutka.

Da se zaoštrila retorika pokazuje i izjava kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića koji svakog Hrvata koji glasuje za Čovića ili Lučića unaprijed proglašava fašistom. Koja je poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, ali zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi prije svega stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.

Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom temeljnom djelu Pojam političkog objašnjava da je bit politike razlikovanje “prijatelja” od “neprijatelja”. Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept “građanske države” služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu s tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije prevladano, inzistiranje na apstraktnom “građaninu” bez poštivanja kolektivnih identiteta ne vodi slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignoriranjem stvarnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignoriranje te trostruke stvarnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi izravno u destabilizaciju, jer je sustav koji ne prepoznaje stvarne kolektivne strahove i interese osuđen postati instrumentom ugnjetavanja.

Ja bih stoga dopunio Bičakčićeva zapažanja. Treba nam relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija da su dva protiv jednog obično ne donosi ništa dobro.

Relaksirani odnosi između sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.

Sve preko toga zapravo imamo više od trideset godina u Bosni i Hercegovini i čini se da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u BiH, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini.

To je unosan posao u kojem se stvarna rješenja odgađaju kako bi se održao profitabilni status quo politike praznih obećanja.

Stoga, da se popis preprodavača magle ne širi, potrebno je razgovarati i stvari promatrati racionalno i trezveno.

Kandidatura Darijane Filipović za članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda izazvala je niz reakcija koje otvaraju duboka pitanja o smjeru unutarnje politike.

Ono što se na prvi pogled čini kao pokušaj međuetničkog pomirenja, pomnijom analizom otkriva se kao složen i kontradiktoran proces unutar Bosne i Hercegovine. ljevice, koja nakon godina podrške Željku Komšiću sada povlači radikalno drugačije poteze.

Posebno je intrigantna pozicija Zlatka Miletića čije odustajanje od kandidature unosi dodatnu pomutnju u ionako kompliciran izborni proces. Miletić kao razlog povlačenja navodi činjenicu da se Dragan Čović nije kandidirao, a Darijanu Filipović istovremeno prikazuje kao svoju izravnu političku nasljednicu i “prvu pratilju”.

Tu dolazimo do ključne logičke praznine koja zahtijeva propitivanje. Ako Miletić uistinu vjeruje da je “poslije Čovića opet Čović”, zašto je onda odustao od borbe?

Ako je Darijana Filipović samo osobno pokriće za isti sustav koji on godinama kritizira, njegova bi kandidatura trebala biti logičan odgovor i pokušaj davanja alternative tom istom kontinuitetu. Kao takvo, njegovo povlačenje sugerira jedan od dva scenarija, oba podjednako problematična za njegov politički kredibilitet.

Ili je Miletić procijenio da bez kolizije s Čovićem njegova kandidatura gubi na simboličkoj važnosti i težini, svodeći ga na borbu s političkim autsajderom, što mu ne donosi željenu gledanost.

Ili je njegova ostavka zapravo tiho priznanje da u novonastalim okolnostima, u kojima čak i dio bošnjačke ljevice okreće leđa vlastitom modelu, više nema mjesta za njenu specifičnu političku ulogu.

S druge strane, svjedoci smo nesvakidašnjeg refleksa unutar bošnjačkog političkog spektra gdje poruke o tome kako “nije u redu da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika” bilježe značajan zaokret.

Iako se to može protumačiti kao želja za “novim vremenom”, kritičko oko u tome vidi i priznanje poraza dotadašnjeg građanskog koncepta koji se u praksi pretvorio u svoju suprotnost.

Ta opća pojava danas uzrokuje očite simpatije u krugovima HDZ-ano ključno je pitanje kako bi se ti isti krugovi formirali da je umjesto podrške svom favoritu upućen poziv za podršku kandidatu hrvatske petorke.

Upravo je u tome bit ovog fenomena jer bi takav scenarij otkrio radi li se o stvarnom poštivanju načela ili samo o podršci koja je poželjna samo dok ide u korist najjačoj stranci u Hrvatskoj.

U fokusu ove rasprave neizbježno je pitanje naslijeđa Bosne i Hercegovine. lijevog. Postavlja se pitanje je li itko u Bosni i Hercegovini više od nje pridonio legitimizaciji teza o hrvatskoj ugroženosti i profiliranju trećeg entiteta.

Analizirajući politički pristup bh. ljevice, postaje jasno da su svojom politikom započetom 2000-ih, kroz izbacivanje hrvatske većine iz najvažnijeg državnog tijela, dali savršen argument za oživljavanje i revitalizaciju ideje Herceg-Bosne.

Bilo da se radi o savršenom političkom projektu ili kolateralnoj šteti osobnih ambicija, činjenica je da je “bosanstvo” ljevice često u praksi bilo kontraproduktivno.

Trenutna situacija, u kojoj bh. ljevica prvo postavlja pitanje preglasavanja, a onda nudi rješenje kroz potporu kandidatu HDZ-a, postavlja više pitanja nego što nudi odgovora.

Je li to priznanje da je politika “biranja” zastupnika bila povijesna pogreška koja je samo ojačala nacionalne blokove?

Iako se danas tvrdi da “nije u redu glasati za druge”, ostaje gorak okus činjenice da je upravo ta politika godinama služila kao paravan za degradaciju hrvatskih glasova, od čega su, paradoksalno, najviše koristi imali oni protiv kojih se ljevica deklarativno borila.

Suština cijele priče je da su Bošnjaci, vođeni politikom ljevice, napravili čvor iz kojeg se sada očajnički pokušavaju izvući.

Ono što je SDP započeo kao taktički potez za osvajanje vlasti, pretvorilo se u stratešku noćnu moru cijele države. Hrvatsko pitanje je u biti proizvod Bosne i Hercegovine. ljevica, konkretno SDP pod vodstvom Zlatka Lagumdžije. Upravo je ta struktura prva otvorila Pandorinu kutiju nadjačavanja, koja je stvorila dubok rascjep u odnosima unutar Federacije koji do danas nije zacijelio.

No, ono što je posebno značajno u analizi ovog slučaja jeste da su se kasnije u “neobranom grožđu” našle SDA i Islamska zajednica, koje se danas često nepravedno optužuju za problem koji objektivno nisu izazvale. SDA je naslijedila krizu koju je izazvala ljevica svojim pokušajima uspostavljanja “platformi i saveza”.

Danas, kada pojedinci s ljevice najavljuju podršku Darijani Filipović, zapravo pokušavaju “ispovjediti grijeh”. Sada je pitanje hoće li to zaliječiti rascjep ili će ga dodatno produbiti?

Podrška BiH ljevičarskom kandidatu HDZ-a Bosne i Hercegovine istovremeno potiče raspravu o stvarnim učincima na hrvatski politički pluralizam. Usmjeravanje potpore isključivo prema najjačoj hrvatskoj stranci, umjesto prema širem spektru hrvatskih političkih opcija, doprinosi održavanju stranačkog monopola HDZ-a BiH.

Medžlis Islamske zajednice Mostar priopćio je danas da je zaprimio rješenje Odjela za inspekcijske poslove Grada Mostara kojim se “naređuje hitna obustava svih radova i zatvaranje gradilišta na lokaciji u mostarskom naselju Gornji Zalik”.

– Ovaj nimalo popularan potez gradskih vlasti bio je očekivani slijed političkih pritisaka i pravnog nasilja koje se kontinuirano provodi nad Bošnjacima u Hercegovini i Islamskom zajednicom kao njihovom najrespektabilnijom institucijom u ovom dijelu zemlje, s odavno prepoznatim ciljevima stvaranja etničkog prostora i dominacije jednog naroda nad drugim, u kojem se sukcesivno primjenjuju zakoni prema potrebama i interesima “vladajuće klase”, na način i u vrijeme koje njima odgovara – stoji u priopćenju.

Kako se dodaje, Medžlis Mostar ni najmanje ne sumnja da će nakon ovoga biti još tri slična rješenja za tri islamska vjerska objekta na području Grada, a na zahtjev Kluba Hrvata u Gradskom vijeću.

– Isto tako, nedvojbeno je da zahtjev Kluba Bošnjaka za provjeru valjanosti građevinskih planova za tri katoličke crkve (u Cimu, Ilićima i Bijelom Brijegu) nikada neće biti uvršten u operativne planove Službe za inspekcijske poslove. To njihov poslodavac – Gradska uprava – jednostavno neće tražiti od njih, jer odredbe Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), kao i standardi OHCHR Ujedinjenih naroda – Ured za pravne poslove (UN Office of the High Commissar for Human Rights – office for legal affairs), prema kojima je svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje prava na temelju rase, boje kože, podrijetla ili nacionalne pripadnosti – mrtvo. pisma u Mostaru – pojašnjava se u priopćenju.

Medžlis ocjenjuje da diskriminaciju u izgradnji vjerskih objekata, koju međunarodno pravo tretira kao kršenje slobode vjere, au težim slučajevima i kao progon, Gradska uprava Mostara smatra instrumentom za postizanje političkih ciljeva, nimalo ne vodeći računa da svako teže kršenje ljudskih prava i vjerskih sloboda može imati kaznenopravne posljedice na međunarodnoj razini.

– U tom kontekstu važno je napomenuti da politika koja dominira u Gradskoj upravi u Mostaru nikada nije izdala niti jedno rješenje za obnovu džamija koje su srušene na teritoriji koju smatra isključivo svojom, a kamoli rješenje za izgradnju novog vjerskog objekta. Rješenja za obnovu i izgradnju džamija izdavalo je Federalno ministarstvo prostornog uređenja, sve dok to ministarstvo nisu preuzeli kadrovi HDZ-a – podsjetili su iz Medžlisa.

U ovakvom političkom i društvenom kontekstu, suočen s potrebama vjernika, Medžlis Mostar ističe da je, ne mireći se s činjenicom da su Bošnjaci narod drugog reda i s obzirom da se nakon rata u mostarskom naselju Zalik nastanio veliki broj izbjeglih, prognanih i drugih doseljenika, pokrenuo mukotrpnu proceduru za dobivanje valjanih urbanističko-tehničkih uvjeta za izgradnju džamije.

– Čekao je rješenja, čekao i dobio ih, nakon čega su gradske vlasti dva puta odbile zahtjev za građevinsku dozvolu. U nadi i nakon niza usmenih obećanja i uvjeravanja najviših gradskih vlasti da neće biti smetnji u tom smislu, džamija je izgrađena. Sudeći po posljednjem izvještaju inspekcije o zatvaranju gradilišta, pokazalo se da je Medžlis IZ-e uvučen u zamku, da su gradski zvaničnici namjerno uvukli IZ u procese za koje će, kad politici bude potrebno, reći da su nezakoniti – navodi se u saopćenju.

I upravo iz tog razloga, kako se dodaje, Islamska zajednica se s velikim oprezom odnosila prema zakonskim propisima i uz veliko poštovanje uobičajenih gradskih procedura prethodnog dogovora s nadležnim službenicima.

– Danas smo tu gdje jesmo i zato što je poštovala zakonske procedure, Islamska zajednica nema izgrađenu zgradu Interkulturalnog centra “Mevlan” na Fondaciji Lakišić, a politika koja je kršila zakon i koristila se političkim trikovima kao oruđem vlasti, podigla je ilegalno pozorište usred muslimanskog sakralnog prostora – navodi se u saopćenju Medžlisa.

Na kraju, preporuka je da Islamska zajednica u Mostaru još jednom inzistira na provjeri građevinskih i dozvola za sve vjerske objekte i vjerska obilježja na javnim površinama, od Daytonskog sporazuma do danas, na način da ta provjera podrazumijeva aktivno sudjelovanje međunarodnih i domaćih stručnjaka za urbanizam i prostorno planiranje, u skladu s općeprihvaćenim europskim standardima i pravnim normama.

Nakon objave putem lokalnih portala da su službenici Gradskog katastra u Mostaru navodno donijeli rješenje kojim se dio Marić harema u Vrapčićima oduzima Islamskoj zajednici i dodjeljuje u korist Elektroprivrede HZHB, Medžlis Islamske zajednice Mostar obavještava javnost da nije imao nikakvu službenu, službenu ili neslužbenu korespondenciju s gradskim vlastima po ovom pitanju.

– S tim u vezi, najoštrije izražavamo zabrinutost i protivljenje anticivilizacijskom ponašanju i djelovanju gradskih vlasti koje na ovaj način duboko vrijeđaju vjerska osjećanja muslimana u ovom gradu – stoji u saopćenju Medžlisa.

Ističe se da je nedopustivo da Islamska zajednica putem medija saznaje da joj se oduzima imovina ili da se na ovaj način dezinformira, što bi se na najizravniji način moglo shvatiti kao izazivanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, kao i eklatantan pokušaj javnog ponižavanja i izrugivanja.

Navode kako su pojedini portali objavili “da je uz potporu gradonačelnice Mostara Marije Kordić i po nalogu novoimenovane voditeljice Katastra Dragane Parmać izvršena promjena vlasništva, kao i niz drugih privatnih objekata i parcela u vlasništvu Grada Mostara te dio Marić harema u Vrapčićima”.

– Medžlis Islamske zajednice Mostar izražava duboku nadu da se ovo zaista nije dogodilo, ali izričito zahtijeva od gradskih vlasti da obznane o čemu se radi – napadu na vakufsku imovinu ili medijskim spinovima. Zahtijevamo od Katastra Grada Mostara da što prije javno objavi sporni spis i učini ga dostupnim javnosti – saopćeno je iz Medžlisa.

U priopćenju se dodaje da se od Grada Mostara traži cjelovito, argumentirano i krajnje transparentno objašnjenje cijelog procesa: o čemu se radi, tko se i s kojim ovlastima poigrava vjerskim osjećajima muslimana u Mostaru, te pokušava li se na ovaj način poniziti Islamsku zajednicu.

– Podsjećamo domaću i međunarodnu javnost, kao i nadležne u Gradskoj upravi, da je Marića harem jedna od najstarijih vakufskih parcela u Vrapčićima. Starosjedioci ovog naselja pamte imena vakifa koji su svoje posjede darivali za ove namjene – stoji u priopćenju.

Medžlis Islamske zajednice Mostar podsjeća da je u postupku usuglašavanja u 2018. godini nadležnom organu dostavio poseban posjedovni list broj 1071, kojim se dokazuje da je Islamska zajednica ranije bila u posjedu nekretnina označenih kao k.č. 173, KO Vrapčići. Vlasnički list iz 1999. godine dodatno potvrđuje te činjenice.

Nakon obavljenog usuglašavanja, zemljišnoknjižni ured je 18. listopada 2019. godine donio rješenje kojim je Islamska zajednica upisana kao vlasnik, sukladno podacima iz posjedovnog lista. Rješenje je zaprimljeno u veljači 2020. čime je i službeno potvrđeno da je k.č. 173 – harem Marića – vlasništvo Islamske zajednice.

– Medžlis Islamske zajednice Mostar neće nijemo promatrati administrativno-političko nasilje, ma od koga ono dolazilo. Poduzet ćemo sve zakonom propisane radnje, uključujući i kaznene prijave i tužbe za naknadu pričinjene moralne štete – zaključuje se u priopćenju Medžlisa Islamske zajednice Mostar.

Reakcije koje su uslijedile nakon sastanka reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazović je s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem još jednom ogolio ustaljeni obrazac javnog prostora u Bosni i Hercegovini.

Potvrdni tonovi ostaju prigušeni, a negativni, često ljutiti i lišeni šireg konteksta, preuzimaju primat.

U tom okviru reis je još jednom gurnut u matricu moralnih ucjena – optužbi za izdaju, servilnost, pa i pokušaja stvaranja umjetnih raskola između Bošnjaka Hercegovine i Islamske zajednice.

Takva reakcija više govori o onima koji je proizvode nego o samom činu susreta. Pogotovo kada je riječ o krugovima koji se teško mire s gubitkom političke relevantnosti, pa svoju vidljivost pokušavaju zadržati kroz posljednje trzavice, često instrumentalizirajući najosjetljivije teme.

U ovoj buci se previđa ključna činjenica. Kavazović nikada nije kapitalizirao vlastitu ratnu traumu, iako bi to u ovdašnjem političkom folkloru bilo više nego isplativo. Osam mjeseci provedenih u logoru HVO-a nije pretvorio u političko sredstvo. To nije slabost, već princip. Na kraju krajeva, to je i osobina muslimana, kada se žrtvuje, on zna zašto i u ime čega je dao.

Islamska zajednica, s druge strane, ostaje dosljedna svojoj ulozi. Njezina prisutnost na mjestima stradanja, jasne osude negiranja zločina i odbacivanje revizionizma nisu sporadične geste nego kontinuitet. Upravo zato se optužbe za navodnu “izdaju” čine ne samo neutemeljenima nego i površnima.

U pokušaju razumijevanja šire slike vrijedi se prisjetiti jednog detalja iz 2015. godine, tijekom posjeta pape Franje Sarajevu. Tada su se pred Papom postavljala pitanja ratnih zločina, uključujući i ubojstva franjevaca, au tom kontekstu spominjalo se i Kavazovićevo lišavanje slobode. Taj trenutak ilustrira koliko su lokalni pristupi skloni instrumentalizaciji i koliko se lako iz dijaloga pretvoriti u političku zamku.

Upravo je to razlog zašto odbijanje susreta nikada nije neutralna opcija. U tom kontekstu, to bi vrlo vjerojatno proizvelo drugačiji, ali jednako štetan narativ, onaj o ekstremizmu i zatvaranju.

Reis je mogao odbiti susret. No, u tom bi slučaju, umjesto da bude optužen za izdaju, vrlo vjerojatno dobio etiketu huškača ili ekstremista. U vrijeme globalnih napetosti, ovakva etiketa bi lako mogla poslužiti za širu diskreditaciju Bošnjaka. Zato je jasno da je ostao dosljedan svojoj misiji, gradeći državu kroz dijalog, imajući u vidu svu političku i nacionalnu kompleksnost Bosne i Hercegovine.

Važnije od same percepcije je razumjeti političku dinamiku iza ovog susreta. Zagreb već duže vrijeme pokušava utjecati na relaksaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata, ali bez značajnijih pomaka. Razlog nije nedostatak interesa, već postojanje glasnih manjina s obje strane koje u sukobu nalaze vlastitu političku relevantnost. Za njih normalizacija odnosa ne znači napredak države, već gubitak privilegija. Već smo mogli vidjeti kako tzv. bošnjački “stručnjaci” nalaze mjesto na Radio-televiziji Herceg-Bosne i govore o “dubokoj državi” u Bošnjaka. Kao dokaz navode da je reis povezan sa SDA. Govore o uroti Izetbegovića, Lagumdžije i Kavazovića protiv Bosne, a sve u cilju, kako kažu, “dobronamjernog savjeta”.

Ono što regionalni akteri nisu uspjeli postiže se snažnijim međunarodnim pritiskom, prvenstveno američkim. Jasno definiran okvir – dogovor između tri konstitutivna naroda bez vanjskog uplitanja – stavlja odgovornost na domaće aktere.

U tom kontekstu potezi Dragana Čovića, uključujući posjete bošnjačkim nacionalnim i kulturnim institucijama i Islamskoj zajednici, dobivaju drugačije značenje.

Ako su doista rezultat strateškog zaokreta, onda predstavljaju korak naprijed. Ako nisu, to će se uskoro pokazati.

Kavazovićev stav o pitanju ustavnog poretka i balansa između kolektivnih i građanskih prava ostaje jedan od rijetkih dosljednih i racionalnih glasova u javnom prostoru. Suština tog pristupa nije u favoriziranju jednog modela u odnosu na drugi, već u inzistiranju na ravnoteži, poštivanju Ustava, izbjegavanju manipulacije načelom ustavnosti i odbacivanju političkih provokacija kroz institucionalne mehanizme. Drugim riječima, minimum političke pristojnosti koji u Bosni i Hercegovini često djeluje kao maksimum.

Važno je razdvojiti dvije razine stvarnosti. Odnosi Bošnjaka i Hrvata na društvenoj razini nisu ni izbliza tako konfliktni kako se često predstavlja. Slojeviti su, stabilni i dobrim dijelom otporni na dnevnu politiku. Problem nastaje kada političke elite, vođene uskim interesima, instrumentaliziraju te odnose i vlastite sukobe prenose na širi društveni plan.

Na kraju, to treba jasno reći. Reis ne govori u ime svih Bošnjaka, već u ime Islamske zajednice i njenih članova. To je njegova institucionalna i moralna pozicija. To što često pokazuje više takta od političara u politički osjetljivim stvarima ne govori o njegovom “prekoračenju” svoje uloge, nego o deficitu odgovornosti kod onih kojima je to primarna dužnost.

Danas Bosni i Hercegovini očito nedostaje političkih vatrogasaca, a onih koji potpaljuju ima višak. U takvim okolnostima svaki pokušaj dijaloga, koliko god bio nesavršen, vrijedi više od savršeno upakirane blokade.

U džamiji u Milatkovićima, na području Medžlisa Islamske zajednice Čajniče, prvi put nakon 1943. godine klanjana je teravija.

Taraviji je prisustvovalo dvadesetak džematlija, a ovaj događaj predstavlja simboličan povratak vjerskog života na mjesto gdje je tokom Drugog svjetskog rata bila srušena džamija.

Glavni imam Medžlisa IZ Čajniče Avdo-efendija Šišić kazao je da je inicijativa za obnovu džamije potekla od rahmetli Salke Pašića, čija je porodica finansirala završetak projekta.

– Inicijativa za obnovu potekla je od rahmetli Salke Pašića, a sada su njegovi sinovi praktično završili posao. Džamija je završena i ova teravija je prva nakon više od osam decenija. Ako Bog da, na ljeto planiramo i njegovo svečano otvaranje – rekao je efendija Šišić.

Prema njegovim riječima, tačan datum izgradnje stare džamije nije poznat, ali postoje pretpostavke da potiče iz osmanskog perioda.

– Pretpostavlja se da je mogla imati karakter vojne džamije, što nije rijedak slučaj za udaljenija područja gdje su bila manja naselja.

Oko džamije je i mezarje, a malo iznad su i stare niše, što svjedoči o dugom kontinuitetu života na ovim prostorima – kazao je efendija Šišić.

Zemljište na kojem se nalazi džamija desetljećima nije bilo u vlasništvu Islamske zajednice, jer je vakufska parcela bila uknjižena na općinu.

Procesom koji je Medžlis IZ Čajniče okončao krajem 2021. godine parcela je vraćena u posjed Islamskoj zajednici, čime su stvoreni uslovi za obnovu džamije.

Obnova džamije u Milatkovićima, uz obnovu vakufske imovine, dio je šireg nastojanja Islamske zajednice da očuva vakufe i omogući obnovu vjerskog života u povratničkim zajednicama na području ovog medžlisa.