Javne izjave dužnosnika entiteta Republika Srpska, a posebice posljednje izjave državnog ministra financija Srđana Amidžića, ponovno su podigle političke tenzije u Bosni i Hercegovini.

Ovom prilikom obratio se Ramiz Salkić, poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Salkić tvrdi da ponašanje i retorika ministra Amidžića imaju duboke ideološke korijene, čiji je krajnji cilj slabljenje države i narušavanje opstanka bošnjačkog naroda.

Salkić je u svom reagiranju naglasio da je riječ o planiranoj akciji koja se oslanja na politike iz prošlosti.

– Srđan Amidžić nije običan mrzitelj Bošnjaka, Muslimana i Bosne i Hercegovine. On je jedan od sljedbenika ideologije koja nastavlja dehumanizaciju Bošnjaka s ciljem opravdanja svakog budućeg djelovanja protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine – kazao je Salkić.

Nadalje, Salkić je u svom reagovanju odbacio tezu da su teške riječi proizvod trenutne političke krize ili afekta, kazavši da je riječ o osmišljenom mehanizmu etiketiranja države i naroda.

– Njegova izjava nije dio histerije ili implicitne reakcije, već planske i sustavne akcije usmjerene na označavanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao problema. Sljedbenici ideologije počinitelja udruženog zločinačkog poduhvata i genocida nad Bošnjacima nastavljaju dehumanizacijom Bošnjaka mirnodopskim metodama napadati na Bosnu i Hercegovinu, prava i egzistenciju Bošnjaka – kazao je Salkić.

Kao ključnog krivca za eskalaciju ovakve retorike i političkih poteza Salkić vidi ne samo političare iz RS-a, već prije svega državne pravosudne institucije koje ne reagiraju na kršenje zakona.

– Osjećaj nekažnjivosti koji su pravosudne institucije izgradile kod onih koji zagovaraju rušenje ustavnog poretka, šire vjersku i nacionalnu mržnju uz ideološku netoleranciju prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, glavni je poticaj za daljnje separatističke aktivnosti i širenje vjerske i nacionalne mržnje – naveo je Salkić.

Ministar obrane Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Pete Hegseth obećao je sljedeće tijekom televizijske konferencije za novinare o ratu u Iranu, održane 13. ožujka u Pentagonu, o američkom odgovoru na iranski režim:

– Nastavit ćemo s pritiskom i napredovati. Nema milosti ni rezerve za naše neprijatelje.

Same te riječi mogle bi predstavljati kršenje američkog i međunarodnog prava, piše MS Now.

Njegova izjava o nemilosti zadire u jednu od temeljnih zabrana ratnog prava. Ovo su obvezujuća pravila oko kojih su se države dogovorile kako bi ublažile užase i krvoproliće sukoba, uspostavljajući pragmatičnu ravnotežu između humanitarnih i vojnih potreba.

Zabrana uskraćivanja milosrđa jasan je primjer kako ratno pravo promiče obje ove vrijednosti.

Uskraćivanje milosrđa je zabranjeno još od Američkog građanskog rata. U Lieberovom kodeksu iz 1863., ili Uputama za upravljanje vojskama Sjedinjenih Država na terenu, stoji:

– Protiv običaja modernog ratovanja je odlučiti, iz mržnje i osvete, ne dati milost. Nijedna vojna jedinica nema pravo izjaviti da neće dati, niti očekivati ​​milost.

To je pravilo kasnije ugrađeno u međunarodne ugovore kojih su Sjedinjene Države stranke, uključujući odredbe Haške konvencije iz 1907., te je postalo dijelom običajnog prava koje obvezuje sve države.

Važno je napomenuti da se ovo pravilo primjenjuje u zračnom, kopnenom i pomorskom ratovanju.

Kao što je navedeno u Lieberovom kodeksu i Priručniku o ratnom pravu Ministarstva obrane SAD-a, zabrana uskraćivanja milosti uključuje dvije stvari: prvo, zabranu vođenja borbenih operacija pod pretpostavkom da legitimne ponude neprijatelja za predaju neće biti prihvaćene, to jest, ne smije biti preživjelih, i drugo, zabranu samog čina izjave da milost neće biti dana.

Drugim riječima, ratno pravo zabranjuje vojnim zapovjednicima i sam govorni čin kojim objavljuju “nema milosti”.

Logika iza ovog pravila je jasna. U humanitarnom smislu zabranjuje ubijanje onih koji više nisu sudionici sukoba.

U vojnom smislu to je praktično jer neprijatelj koji vjeruje da njegova predaja neće biti prihvaćena nema što izgubiti i borit će se do smrti.

Zabrana uskraćivanja milosrđa nije samo međunarodna obveza država; njegovo kršenje smatra se ratnim zločinom koji povlači individualnu odgovornost vojnih zapovjednika.

Na primjer, na suđenju Visokom zapovjedništvu u Nürnbergu 1948., američki vojni sud sudio je visokim njemačkim časnicima za niz ratnih zločina, uključujući “odbijanje davanja pomilovanja”.

Uskraćivanje milosti također je ratni zločin prema američkom zakonu. Zakon o ratnim zločinima posebno inkriminira povredu pravila da je “posebno zabranjeno izjaviti da neće biti milosti”.

Dakle, američko kazneno pravo, baš kao i međunarodno ratno pravo, nameće individualnu odgovornost za sam čin izricanja takve izjave, bez obzira je li ona ikada i provedena.

Izjava vojnog zapovjednika da ne daje milost nije samo nezakonita zapovijed, već bi je sud vjerojatno jasno i nedvosmisleno smatrao nezakonitom.

To znači da vojni podređeni koji bi izvršili takvu zapovijed ne bi imali valjanu obranu pozivanjem na izvršenje zapovijedi nadređenog.

Hegseth, bivša televizijska ličnost, možda je svoju ratobornu retoriku zamislio kao učinkovit televizijski nastup.

Međutim, sada je njegov opis posla drugačiji.

Unatoč civilnoj odjeći, ministar obrane je vojni zapovjednik u lancu zapovijedanja.

Shvaćao on toga ili ne, same njegove riječi imaju pravnu težinu.

Kada su vodeći odvjetnici u administraciji Georgea W. Busha pokušali pronaći rupe u ratnom pravu, zlouporabe koje su uslijedile uzrokovale su reputacijsku štetu od koje se Sjedinjene Države još nisu u potpunosti oporavile.

Politički i vojni čelnici mogu i trebaju spriječiti ponavljanje povijesti, navodi dalje MS Now.

Konkretno, Hegseth bi trebao javno povući svoje komentare “bez milosti” i jasno dati do znanja da se pripadnici američkih oružanih snaga moraju pridržavati zakona rata, što uključuje prihvaćanje neprijateljske predaje, te da će nepoštivanje toga biti strogo kažnjeno.

Čak i ako se sadašnja administracija ogluši o ratno pravo, zastupnici i predsjednički kandidati 2028. moraju naglasiti da je poštivanje zakona obvezno i ​​obećati buduću odgovornost za kršenja.

Sjedinjene Države same su pristale na ovakva pravila ratovanja jer je to bilo u humanitarnom i vojnom interesu zemlje.

U vitalnom je nacionalnom interesu SAD-a da se pridržava ratnog prava i potakne druge države da to čine.