Američki politički analitičar i profesor međunarodnih odnosa John Mearsheimer upozorava da su odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela značajno zategnuti nakon rata s Iranom te da ulaze u razdoblje pojačanih političkih napetosti i preispitivanja.

Izjave Johna Mearsheimera ponovno su otvorile to pitanje koliko je stabilan odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela nakon nedavnog rata s Iranom. Njegova ključna teza je jasna.

Formalni savez ostaje, ali političko povjerenje i strateška jasnoća ozbiljno su narušeni.

Mearsheimer tvrdi da je Washington ušao u sukob bez jasne izlazne strategije, te da je na kraju bio prisiljen na deeskalaciju pod nepovoljnim uvjetima.

U takvom okviru Iran se prikazuje kao akter koji je izbjegao poraz i čak ojačao svoju regionalnu poziciju.

Posebno ističe ulogu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za kojeg smatra da je presudno utjecao na dinamiku sukoba i američki angažman.

Ova tvrdnja dodatno pothranjuje dugogodišnje rasprave o stupnju izraelskog utjecaja na američku vanjsku politiku.

Ono po čemu se ova situacija razlikuje od prethodnih kriza je domaći politički kontekst u SAD-u. Podrška Izraelu više nije neupitna, posebice među mlađim biračima i progresivnim krugovima.

Za razliku od razdoblja nakon rata u Iraku ili nakon rata u Afganistanu, sada je vidljiv zamor od vojnih intervencija i sve veći otpor bezuvjetnoj podršci saveznicima u sukobima.

Rat koji su SAD i Izrael pokrenuli protiv Irana početkom 2026. pokazuje da ni vojna nadmoć ni moćni savezi ne jamče brz i odlučujući rezultat.

Sukob je brzo prerastao u strateški izazov za Washington i Tel Aviv, a Iran pokazuje da se moderno ratovanje ne može dobiti samo bombama i projektilima.

John Mearsheimer, jedan od najutjecajnijih stručnjaka za međunarodne odnose, upozorava da američko-izraelska strategija u Iranu jednostavno ne funkcionira kako je zamišljena.

Prema njegovim riječima, planovi SAD-a i Izraela, koji se oslanjaju na brze, precizne udare i uništavanje iranskih vojnih kapaciteta, nisu dovoljni da prisile Teheran na kapitulaciju.

Iran ne igra po klasičnim vojnim pravilima. Umjesto toga, koristi se strategijom izdržljivosti i dugotrajnog pritiska.

Kontrola Hormuškog tjesnaca, ključne rute za 20 posto svjetske nafte, omogućila je Teheranu da destabilizira globalno gospodarstvo, podigne cijene energije i prisili međunarodne aktere da traže alternativne rute opskrbe.

Istodobno, kombinacija raketnih napada i napada bespilotnim letjelicama te mreža regionalnih saveznika omogućuje Iranu da neprestano izaziva SAD i Izrael, a istovremeno održava vlastitu sigurnost.

Mearsheimer posebno ističe da američka administracija nema jasnu strategiju za okončanje sukoba.

Bez realnog “plana za izlazak”, rat se pretvara u iscrpljujući sukob. Umjesto glatke, brze pobjede, SAD i Izrael suočavaju se s protivnikom koji zna kako svoje slabosti pretvoriti u snagu, koristeći se izdržljivošću, geopolitičkim položajem i strateškom kreativnošću.

Jasno pokazuje da sama vojna moć nije dovoljna u modernim sukobima i da nadmoć u tehnologiji ne jamči kontrolu nad ishodom.

Mearsheimerova analiza sugerira da situacija za SAD nije idealna. Rat ne ide glatko i svaki američki i izraelski udar pretvara iransku vladu u novu priliku za taktički odgovor.