Američki politički analitičar i profesor međunarodnih odnosa John Mearsheimer upozorava da su odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela značajno zategnuti nakon rata s Iranom te da ulaze u razdoblje pojačanih političkih napetosti i preispitivanja.

Izjave Johna Mearsheimera ponovno su otvorile to pitanje koliko je stabilan odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela nakon nedavnog rata s Iranom. Njegova ključna teza je jasna.

Formalni savez ostaje, ali političko povjerenje i strateška jasnoća ozbiljno su narušeni.

Mearsheimer tvrdi da je Washington ušao u sukob bez jasne izlazne strategije, te da je na kraju bio prisiljen na deeskalaciju pod nepovoljnim uvjetima.

U takvom okviru Iran se prikazuje kao akter koji je izbjegao poraz i čak ojačao svoju regionalnu poziciju.

Posebno ističe ulogu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za kojeg smatra da je presudno utjecao na dinamiku sukoba i američki angažman.

Ova tvrdnja dodatno pothranjuje dugogodišnje rasprave o stupnju izraelskog utjecaja na američku vanjsku politiku.

Ono po čemu se ova situacija razlikuje od prethodnih kriza je domaći politički kontekst u SAD-u. Podrška Izraelu više nije neupitna, posebice među mlađim biračima i progresivnim krugovima.

Za razliku od razdoblja nakon rata u Iraku ili nakon rata u Afganistanu, sada je vidljiv zamor od vojnih intervencija i sve veći otpor bezuvjetnoj podršci saveznicima u sukobima.

Ugledni američki profesor međunarodnih odnosa John Mearsheimer upozorio je da SAD i Izrael nisu ostvarili stratešku pobjedu u sukobu s Iranom te da trenutna vojna kampanja prijeti dugoročnim geopolitičkim i regionalnim posljedicama, prenosi The Friday Times.

Mearsheimer, poznat po zastupanju škole realizma u međunarodnoj politici, rekao je da su ciljevi koalicije – promjena vlasti u Iranu ili odlučujuća vojna pobjeda – nerealni u uvjetima asimetričnog rata.

Prema njegovoj ocjeni, iranske snage koriste kombinaciju teritorijalne prednosti, mobilizacije lokalnog stanovništva i sofisticiranih obrambenih sustava, što značajno ograničava učinak napada visokotehnološki nadmoćnijih armija.

Mearsheimer je kritizirao način vođenja sukoba, istaknuvši da su napadi na civilne ciljeve ne samo moralno problematični, već i strateški kontraproduktivni.

Takva taktika, tvrdi Mearsheimer, dodatno jača unutarnju koheziju Irana i delegitimizira vojni angažman koalicije u očima međunarodne javnosti.

Mearsheimer je u razgovoru istaknuo kako sadašnja vojna strategija može dugoročno ojačati Iran u diplomatskom i propagandnom smislu.

Kako sukob ulazi u treći tjedan, prednost koju je Iran stekao u mobilizaciji podrške unutar regije mogla bi otežati postizanje primirja ili političkog rješenja.

Mearsheimer upozorava da bi nastavak agresivnog vojnog pristupa mogao stvoriti paradoksalan učinak – jačanje iranskog otpora i destabiliziranje šire regije, umjesto očekivanog smanjenja iranskog utjecaja.

Američki evangelici predstavljaju jednu od najmoćnijih društvenih i političkih snaga u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji je utjecaj na vanjsku politiku iznimno jak.

Ključ za razumijevanje ovog utjecaja leži u doktrini dispenzacionalizma, teološkom okviru koji dijeli povijest na različita razdoblja i u kojem moderni Izrael igra središnju proročku ulogu.

Dok John Mearsheimer i Stephen Walt u svojoj kapitalnoj studiji “Izraelski lobi i vanjska politika SAD-a” analiziraju institucionalne mehanizme lobiranja, evangelistički pokret toj strukturi daje masovni i moralni legitimitet koji političari ne mogu zanemariti.

Mearsheimer i Walt tvrde da “izraelski lobi” nije jedna skupina, već koalicija čiji je cilj usmjeriti američku politiku u korist Izraela.

U tom kontekstu, s oko 80 milijuna članova (25 posto stanovništva), evangelisti funkcioniraju kao “masovna baza” lobija.

Za te birače podrška Izraelu nije samo političko pitanje, već test duhovne odanosti Bogu.

Političar koji se protivi Izraelu u “Biblijskom pojasu” gubi ne samo financijske donacije o kojima piše Mearsheimer, već i kritičnu masu glasača koji vjeruju da američki blagoslov Izraela jamči božansku zaštitu samoj Americi.

Geopolitički koncept “rješenja dviju država”, koji je desetljećima bio službeni cilj SAD-a, u direktnoj je koliziji s evanđeoskim dispenzacionalizmom.

Budući da vjeruju da je cijela zemlja između rijeke Jordan i Sredozemnog mora božanski dar židovskom narodu, svako ustupanje teritorija Palestincima smatra se kršenjem biblijskog proročanstva.

Mearsheimer objašnjava da američki predsjednici često nisu bili u mogućnosti izvršiti pravi pritisak na Izrael upravo zbog straha od reakcije ove baze.

U takvom okviru palestinski kršćani postaju kolateralna šteta. Njihova se patnja zanemaruje jer se na moderni Izrael gleda kao na metafizički entitet čiji je opstanak preduvjet za drugi Kristov dolazak.

Stav prema Iranu unutar ovog pokreta nije vođen klasičnim realizmom ili odnosom snaga, već apokaliptičnim očekivanjima.

Dispenzacionalisti često poistovjećuju Iran s biblijskom Perzijom koja će, prema njihovom tumačenju, predvoditi napad na Izrael u “posljednjim vremenima” (rat Yejudge i Mejudge). Iran se ne tretira kao racionalni regionalni akter, već kao “duhovno zlo”.

To objašnjava snažnu podršku evangelika politici maksimalnog pritiska i protivljenja bilo kakvim nuklearnim sporazumima, jer se svako jačanje Irana doživljava kao izravna prijetnja ispunjenju božanskog plana.

Analiza Jeremyja Shearmura o potpori Donaldu Trumpu savršeno nadopunjuje Mearsheimerov pogled na lobiranje. Trump je dobio potporu evangelika (81 posto u 2016.) ne kao uzor kršćanske vrline, već kao “nesavršeno oruđe”, suvremeni kralj Cyrus koji ispunjava njihove geopolitičke ciljeve.

Priznanje Jeruzalema kao glavnog grada i preseljenje veleposlanstva bili su potezi bez jasne strateške koristi za SAD, koji su narušili odnose s arapskim svijetom, ali su bili ključni za zadovoljenje evanđeoske baze.

Tako je unutarnja teološka agenda nadvladala vanjskopolitičku logiku i nacionalni interes o kojem govore Mearsheimer i Walt.

Sinteza dispenzacionalizma i institucionalnog lobiranja stvorila je situaciju u kojoj je američka bliskoistočna politika zarobljenik eshatologije.

Dok analitičari realpolitike upozoravaju da bezuvjetna potpora Izraelu slabi stratešku poziciju SAD-a, evanđeoska baza smatra da je to jedini put do spasa.

U takvom poretku diplomacija se zamjenjuje proročanstvom, a politički kompromisi tretiraju se kao duhovna izdaja, što dugoročno cementira sukobe na Bliskom istoku kao nerješive unutar aktualnog američkog političkog diskursa.

Izrael osporava pravo Irana na nuklearno oružje, tvrdeći da zemlju vode vjerski fanatici. No, ako s druge strane i uski krug ideološki vođenih elita kroji politiku, postavlja se pitanje treba li onda međunarodna zajednica primijeniti isti pristup ili postoje nevidljivi standardi koji selektivno određuju “opasne” i “prihvatljive” aktere?

Rat koji su SAD i Izrael pokrenuli protiv Irana početkom 2026. pokazuje da ni vojna nadmoć ni moćni savezi ne jamče brz i odlučujući rezultat.

Sukob je brzo prerastao u strateški izazov za Washington i Tel Aviv, a Iran pokazuje da se moderno ratovanje ne može dobiti samo bombama i projektilima.

John Mearsheimer, jedan od najutjecajnijih stručnjaka za međunarodne odnose, upozorava da američko-izraelska strategija u Iranu jednostavno ne funkcionira kako je zamišljena.

Prema njegovim riječima, planovi SAD-a i Izraela, koji se oslanjaju na brze, precizne udare i uništavanje iranskih vojnih kapaciteta, nisu dovoljni da prisile Teheran na kapitulaciju.

Iran ne igra po klasičnim vojnim pravilima. Umjesto toga, koristi se strategijom izdržljivosti i dugotrajnog pritiska.

Kontrola Hormuškog tjesnaca, ključne rute za 20 posto svjetske nafte, omogućila je Teheranu da destabilizira globalno gospodarstvo, podigne cijene energije i prisili međunarodne aktere da traže alternativne rute opskrbe.

Istodobno, kombinacija raketnih napada i napada bespilotnim letjelicama te mreža regionalnih saveznika omogućuje Iranu da neprestano izaziva SAD i Izrael, a istovremeno održava vlastitu sigurnost.

Mearsheimer posebno ističe da američka administracija nema jasnu strategiju za okončanje sukoba.

Bez realnog “plana za izlazak”, rat se pretvara u iscrpljujući sukob. Umjesto glatke, brze pobjede, SAD i Izrael suočavaju se s protivnikom koji zna kako svoje slabosti pretvoriti u snagu, koristeći se izdržljivošću, geopolitičkim položajem i strateškom kreativnošću.

Jasno pokazuje da sama vojna moć nije dovoljna u modernim sukobima i da nadmoć u tehnologiji ne jamči kontrolu nad ishodom.

Mearsheimerova analiza sugerira da situacija za SAD nije idealna. Rat ne ide glatko i svaki američki i izraelski udar pretvara iransku vladu u novu priliku za taktički odgovor.