Osim svakodnevne borbe s teškom, rijetkom i neizlječivom bolešću, oboljeli od plućne hipertenzije u Federaciji BiH bore se i sa zdravstvenim sustavom.

Manja grupa pacijenata, njih 72, okupljena u Udruženju oboljelih od plućne hipertenzije “Dah” u BiH, bori se za ono najosnovnije – terapiju koja im znači život.

Na brojne dopise koje su upućivali nadležnim zdravstvenim vlastima, prije svega Federalnom ministarstvu zdravstva, da im pomognu u pružanju terapije na području cijele FBiH, rijetko su dobivali odgovore koji im nisu bili od velike pomoći.

Prema riječima predsjednice Udruge Vere Hodžić, najgore je što terapija nije dostupna svim oboljelima u cijeloj Federaciji.

– Sustav je takav da smo podijeljeni na kantone i svaki ima svoj način na koji nas tretira. Jako je teška situacija u nekim kantonima, poput Livanjskog, gdje nema lijeka za oboljele od plućne hipertenzije. Zbog toga su pacijenti prisiljeni tražiti dvojna državljanstva kako bi imali priliku liječiti se. I onda idu u Hrvatsku na kontrole, pretrage, a to sve košta. Za četiri kantona nemamo nikakve informacije i to je poražavajuće. Najbolja situacija je u Kantonu Sarajevo, ali ne možemo svi preseliti u glavni grad države. Recimo, prije 13 godina pacijenti u KS imali su lijek koji je sada dostupan samo meni u Zeničko-dobojskom kantonu (ZDK) – kaže Hodžić.

Ističe da je Udruženje uspjelo u ZDK i Tuzlanskom kantonu da lijek za inicijalnu terapiju bude stopostotno plaćen od strane tih kantona.

– U ZDK, gdje su nadležni imali najviše sluha, uspjeli smo osigurati refundaciju troškova za mobilne i kućne koncentratore kisika, ali u određenom iznosu. Kisik je za nas lijek i to zdravstvene vlasti moraju shvatiti. Plućna hipertenzija je bolest krvnih žila pluća, a zbog loše izmjene plinova strada srce. Jedini lijek je transplantacija srca ili pluća. Nažalost, nitko od nas ne razmišlja o transplantacijama, s obzirom na to koliko se one ne rade u Bosni i Hercegovini – naglašava Hodžić.

Lijekovi za plućnu hipertenziju su skupi, pa samo jedan kao početna terapija košta 360 KM mjesečno.

One modernije, koje, kaže Hodžić, olakšavaju život pacijentima, mjesečno iznose nekoliko tisuća maraka.

– Biološke terapije, koje koštaju nekoliko desetaka tisuća KM, za nas su samo san. Tražimo pravo na disanje, lijek koji će nam omogućiti da dišemo, da živimo, da sustižemo europske zemlje, ali ta borba je teška. Tražimo registar oboljelih kako bismo konačno znali koliko nas ima plućnu hipertenziju – naglašava Hodžić.

Na pitanje kako se snalaze u lijekovima, iz Udruge ističu da najbolje znaju pacijenti.

– Živim u ZDK, gdje je jedan lijek, koji mi je propisan, sto posto na teret kantona. Međutim, u međuvremenu mi je prepisan drugi lijek koji košta 4.000 maraka mjesečno. Iako bi mi ova terapija puno pomogla, o njoj mogu samo sanjati. I tako većina pacijenata. Ukoliko nema adekvatne terapije, bolest napreduje i završava tragično. Od osnutka Udruge 2014. godine izgubili smo 25 članova naše PH obitelji. Oni nisu umrli samo zbog prirode bolesti, već i zbog neadekvatnog liječenja i nedostupnosti terapije – kazao je Hodžić.

Kako bi pomogli da svi oboljeli od plućne hipertenzije u FBiH imaju pristup liječenju, izaslanica u Domu naroda Parlamenta FBiH prof. dr.sc. Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović je na prošloj sjednici podnijela inicijativu da se na razini cijele Federacije:

– osigurati jednako pravo na terapiju svim pacijentima PH, kroz Federalnu A listu, koja će biti obvezujuća za sve kantone i bez dobnih ograničenja;

– hitno uspostaviti Registar bolesnika s plućnom hipertenzijom i

– inicirali formiranje jedinstvenog referentnog centra za PH.

Dnevnica za nezaposlene borce s federalne razine po mjesecu provedenom u odbrani zemlje iznosi 5,57 KM i najniža je u Federaciji. Od 2023. godine, kada je na čelo Federalnog ministarstva boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata došao Nedžad Lokmić, do danas dnevnica je uvećana za 57 feninga!

U kantonima pomoć odavno iznosi šest i sedam KM.

Zakonom o pravima demobiliziranih boraca i članova njihovih obitelji propisano je pravo vojnika na uzdržavanje za slučaj nezaposlenosti. Ova pomoć se prima mjesečno i može se ostvariti na kantonalnoj i federalnoj razini.

Nezaposleni borci do 57 godina mogu dobiti pomoć od kantona, a stariji od 57 godina od federalne razine.

– Kad se daje borcima, onda sve ide u kap vode. A kad političarima treba povećati plaće, onda odmah ide 500 KM, dakle ukupno šest do sedam tisuća KM mjesečno. Pa zar je moguće da Federalno ministarstvo za boračka pitanja za dvije godine nije uspjelo povećati dnevnice na najmanje sedam KM. U tom ministarstvu za nas je sve u novčićima. Razišli su se – kaže čitatelj Faktora, demobilisani borac.

Ako je osoba provela tri godine u obrani zemlje i prima dnevnice s federalne razine, to iznosi oko 200 KM mjesečno.

U Kantonu Sarajevo dnevnica iznosi šest KM po mjesecu iztrošenom u odbrani, u Zeničko-dobojskom kantonu sedam KM, kao iu Tuzlanskom kantonu, u Bosansko-podrinjskom kantonu je šest KM, kao iu Hercegovačko-neretvanskom kantonu, s tim da u ovom kantonu borci mogu dobiti pomoć tek kada napune 53 godine.

Tako u kantonima gdje je naknada sedam KM mjesečno u obrani, borac koji je bio pripadnik Oružanih snaga recimo tri godine prima 252 KM mjesečno.

Posljednjih godina predstavnici braniteljskih udruga čuju da je sve više branitelja koji boluju od raka i umiru. U ovakvim slučajevima najmanje što država može učiniti je pomoći pri ukopu obitelji koja je ostala iza borca. Uglavnom je jadna, nedovoljna. No, svijetli primjer je Kanton Sarajevo, gdje je pomoć jednaka tri prosječne neto plaće u Federaciji BiH. U ostalim kantonima jedva izdvajaju pomoć u visini jedne prosječne plaće u FBiH.

Na federalnoj razini situacija je još gora, pomoć Federalnog ministarstva za pitanja boraca za ukop demobiliziranog borca ​​u prošloj godini iznosila je 1.261 KM.

Usporedbe radi, u slučaju smrti državnog službenika, odnosno namještenika, njegovoj obitelji isplaćuju se grobni troškovi u visini četiri prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. To je 6.528 KM jer trenutna prosječna neto plaća u FBiH iznosi 1.632 KM.

Kada je riječ o pomoći pri ukopima, postavlja se pitanje što je s borcima Armije RBiH koji žive kao povratnici u manjem bh. entitetu RS, mogu li obitelji dobiti pomoć za troškove ukopa nakon njihove smrti.

– Pravo na pogrebne troškove imaju svi pripadnici Oružanih snaga, bez obzira na mjesto prebivališta. Troškovi se mogu izvršiti u kantonalnim ministarstvima za boračka pitanja ili u ovom ministarstvu. Početkom svake godine raspisuje se javni oglas za podnošenje zahtjeva za sufinanciranje troškova sahrane – kazali su nam u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca.

Što se tiče kantona, u Tuzlanskom kantonu pravo na pomoć u slučaju smrti može se ostvariti kod Ministarstva za boračka pitanja Republike Turske u slučaju smrti člana obitelji šehida, poginulog, umrlog i nestalog borca, ratnog vojnog invalida, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja; mirnodopski vojni invalid i nosilac “Partizanske spomenice 1941”.

Zahtjev se može podnijeti pod uvjetom da se pravo ne može ostvariti na temelju federalnih zakona i pod uvjetom da ispunjava druge uvjete propisane zakonom i podzakonskim aktima.

U tom slučaju jednokratna novčana pomoć može se isplatiti do visine prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, u prethodnoj godini, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, koji se utvrđuje za svaki pojedinačni slučaj.

U Zeničko-dobojskom kantonu naknada pogrebnih troškova odobrava se u visini jedne i pol neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnoj godini (prema podacima Zavoda za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine).

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu ova pomoć je niža.

– U slučaju smrti ratnog vojnog invalida, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja, člana uže obitelji smrtno stradalog, umrlog, nestalog borca, člana uže obitelji smrtno stradalog, nestalog, umrlog branitelja korisnika obiteljske invalidnine, kao i u slučaju smrti djeteta smrtno stradalog borca koji nije korisnik obiteljske invalidnine, i koji nije stariji od 40 godina, a u slučaju smrti nezaposlenog demobilisanog borca, član obitelji koji umrlog sahranjuje ima pravo na naknadu pogrebnih troškova u visini jedne prosječne neto plaće zaposlenih u HNK iz prethodne godine – kazali su nam u Ministarstvu za boračka pitanja HNK.

Dodaju da pravo na troškove sahrane ima i član obitelji, odnosno osoba koja ukopa poginulog borca ​​nakon ekshumacije.

Ako pripadnici braniteljskih kategorija nemaju članove obitelji, troškovi pokopa se nadoknađuju fizičkoj ili pravnoj osobi i nadležnim udrugama koje pokapaju umrlu osobu i na čije ime je ispostavljen račun.

U Kantonu Sarajevo novčana pomoć za ukop demobiliziranog borca ​​iznosi tri prosječne neto plaće u FBiH. Do ove godine obitelj poginulog borca ​​na obdukciju nije čekala više od mjesec i pol dana. Ove godine čeka se znatno duže jer je evidentno teško popuniti proračun, što je uzrokovalo značajno kašnjenje u izmirenju obveze prema boračkoj kategoriji, pojašnjeno je ranije Faktoru iz Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo.